Teatar pokreta i apsurda

19. Platforma HR, Zagreb, 18. – 26. svibnja 2018.: Studio za suvremeni ples, Zagreb (u suradnji s Cie Public in Private), Ansambl, autorica Jasna L. Vinovrški; Umjetnik za hitne intervencije, autor Clément Layes

  • Studio za suvremeni ples, Zagreb (u suradnji s Cie Public in Private): Ansambl, autorica Jasna L. Vinovrški, foto: Tomislav Sporiš

    Sedam je sveti, znakovit, mistični broj, u različitim religijama i mitologijama simbol neke dinamične sveukupnosti; poput sedam duginih boja i sedam nota dijatonske ljestvice, sedam stupnjeva svijesti, sedam smrtnih grijeha… Sedam je broj koji okuplja u aktivnu grupu protagonista patuljke, samuraje ili revolveraše koji će obranit selo od bandita, psihopata u filmu Martina McDonagha… Sedmero izvođača Studija za suvremeni ples čini ansambl u istoimenom radu Jasne L. Vinovrški. Ansambl je u tradiciji modernog / suvremenog plesa, a za razliku od stroge hijerarhijske piramide uspostavljene u klasičnom baletu, skupina ravnopravnih, individualnih plesnih umjetnika (dakle nema solista, odnosno svi su solisti) koje u trenutku okupljanja povezuju zajednički interesi, ciljevi i stavovi, te metode i motivi rada. Njihovo udruživanje kao umnažanje snaga u jednu snažniju, sigurniju organizaciju pretpostavlja osobno ulaganje, međusobno povjerenje i uvažavanje tuđih ideje uz čuvanje individualnih specifičnosti. Ukratko prakticiranje demokracije... No koje su mogućnosti za djelovanje i razvoj ansambla ograničenog na bijeli ispražnjeni kvadrat s jednim pomičnim kutnim zidom, jednim mikrofonom i buketom umjetnog cvijeća (koje si međusobno dijele pa bacaju pa skupljaju...)? U četrdesetak minuta kupljenog uperenog svjetla reflektora koje ih izdvaja iz općeg mraka?
    Studio za suvremeni ples, Zagreb (u suradnji s Cie Public in Private): Ansambl, autorica Jasna L. Vinovrški, foto: Tomislav Sporiš
    I tu je ishodište specifičnog suvremenog teatra apsurda karakterističnog za Jasnu L. Vinovrški koji se gradi na iznimno duhovitom, višestruko promišljenom poigravanju s premisama forme i sadržaja, deformaciji životne prakse u grotesku društvenih klišeja. Za početak, ni ansambl niti njihova aktivnost nikako ne djeluje plesački: šest brižno i društveno dolično dotjeranih uredskih ženica (Koraljka Begović, Dina Ekštajn, Martina Tomić i Ana Vnučec uz svježe snažne osobnosti Eme Crnić i Nastasje Štefanić), urednih frizura, u cipelicama na petu, s ponekim blistavim detaljem na odjeći, kojima se pridružuje jedan zreli muški zaposlenik (Branko Banković) pokušava postići konsenzus oko sastavljanja i pozicije mikrofona u prostoru koji imaju na raspolaganju. (A mikrofon je važna stavka, jer te se ako govoriš za mikrofonom bolje čuje!) Sve se odvija vrlo ozbiljno, pažljivo, pristojno; svaki izvođač kako ulazi u prostor u pomoć kolegama, traži i nudi novo, možda bolje rješenje. Isto će se tako savjesno svako od njih obratiti publici (za konačno postavljenim mikrofonom) u svoje ime ali s inačicom iste prikrivene poante, indirektnog priznanja da postoje osobni, životni prioriteti izvan samog Ansambla koji je tu sigurno i uvijek; i pristupiti svakom zadatku i izvesti ga individualno ne iskačući iz cjeline.
    Studio za suvremeni ples, Zagreb (u suradnji s Cie Public in Private): Ansambl, autorica Jasna L. Vinovrški, foto: Tomislav Sporiš
    Pokušaji vodstva se brzo smjenjuju, nedovoljno su drukčiji i zanimljivi ili na vrijeme onemogućeni (nema solista!) da se nametnu. Tijekom izvedbe je razvidno da je ipak riječ o plesačima koji raspolažu (svaki svojom prioritetnom) tjelesnom memorijom citata plesne literature, pa tako sasvim skladno i paralelno supostojeći teku sekvence Cunninghama, Wigman, Forsythea, Rosas, Bausch, Akrama Khana i Ferlina koje će se kasnije još provlačiti u individualnim putanjama, rasplinute u automatske obrasce, nešto kao tjelesne poštapalice, uz govorne ispade vezane uz neke druge teme i neumjetničke preokupacije. Ansambl završava svoju priču o izolaciji, frustraciji i kompromisu konačno uigranim zajedničkim vokalnoinstrumentalnim nastupom u zabavnom ritmu (kao ono što publika zapravo cijelo vrijeme očekuje) čime duhovito i benevolentno ali nedvosmisleno podcrtava aktualno pitanje opstojnosti takve zatvorene grupacije u suvremenim uvjetima opće nestabilnosti.

    Umjetnik za hitne intervencije
    Studio za suvremeni ples, Zagreb (u suradnji s Cie Public in Private): Umjetnik za hitne intervencije, autor Clément Layes, foto: Ivica Ivčević
    Kao drugi, samostalni dio premijerne večeri Studio je izveo, u sasvim drugom, a opet bliskom, kazališnom rukopisu, uz korištenje pokreta i govora te akrobatskih elemenata koji ovaj brzi i precizni autorski rad Clémenta Layesa približavaju žanru novog cirkusa. Dva autorska djela kao dva dijela predstave povezuje humor i apsurd, istraživanje igrivosti kombinacija pokreta i teksta, i – scenografski element koji se od pomičnog, na kotačićima, kutnog zida kod Layesa transformira u neku vrst klackalice, čija svaka promjena u pulsiranju naprijed – nazad, kao i samo unošenje rekvizite u zaustavljenu poziciju, otvara novu kratku scenu u nekoj maloj, uzročno posljedičnoj ili asocijativno razvojnoj promijeni. Kao da troje izvrsnih izvođača igra neku vrst fizičkog scrabblea. Oni su (nekako nove, drugačije Dina Ekštajn i Ana Vnučec uz sjajnog i zaigranog gosta na premijeri – Stevia Koglina, kojeg je u nedavnim izvedbama zamijenio mladi Šimun Stankov), vrlo profesionalni, mirni i koncentrirani i u trenutku se prilagođavaju ili pak prilagođavaju sebi novo nastalu situaciji scene: prazne, s jednim ili dva stolica, sa ili bez grede; pritom se paralelno, mehanički i repetitivno glasaju, ozvučuju ili izgovaraju kratke rečenice, više upute ili komentare na koje se zapravo nitko ne obazire, ni oni koji ih izgovaraju niti kojima su teoretski upućene tako da više djeluju kao impuls pokreta ili ritmička kompozicija nego komunikacija.

    Od glamuroznog početka koji podsjeća na foto session, polako se, s ulascima mijenja i izgled izvođača (sve praktičniji, izvođačkiji) i njihove aktivnosti sudjelovanja u sceni koje postaju zahtjevne, kompliciranije i teže, čini se i opasne u balansiranju na visini (iako izvođači kao stručnjaci za snalaženje i umjetničko preživljavanje ne priznaju probleme niti pokazuju ikakvu promjenu u pristupu), da bi na kraju Ekštajn i Vnučec završile kao ptičice, stiješnjene i – padom grede na pod, konačno izolirane na gornjem bridu zida.

    © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 26. lipnja 2018.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji

...zabilježili smo