Optimizam u meni

Intervju: Desanka Virant, plesačica i plesna pedagoginja

  • Desanka Virant, foto: Mara BratošU nedjelju 2. svibnja 2018. u Zagrebačkom je kazalištu mladih Desanka Virant obljetničkom predstavom pod naslovom Jubilej Mame Patke obilježila 45 godina umjetničkog djelovanja u području suvremenog plesa i četrdeset godina kontinuiranog pedagoškog rada u ZKM-u. Bila je to radosna plesna proslava koncipirana kao svojevrsni presjek, niz kratkih fleshbeckova iz bogate koreografske arhive slavljenice koji uključuje predstave s djecom (svih uzrasta) ali i najizvođenije predstave Studija za suvremeni ples (SSP) za djecu. Ovim razgovorom pridružujemo se čestitarima ali ujedno koristimo priliku za prisjećanje na jedno burno i uzbudljivo razdoblje Studija za suvremeni ples u kojem je Desanka Virant intenzivno sudjelovala.

    Svjesni važnosti i značenja pedagoga u daljnjem prenošenju zarazne iskre plesa – to je jedna tiha i nepoznata povijest plesa paralelna s onom koja bilježi predstave i koreografe – moje prvo pitanje je vezano uz tvoje pedagoške uzore, osobe iz plesne umjetnosti koje su te nadahnule? A onda i one na koje si ti prenijela svoju plesačku strast.

    Kao plesačici uzori su mi bili Tihana Škrinjarić i Zaga Živković. Tada nisam razmišljala da ću se baviti plesnom pedagogijom jer sam samo željela plesati. Sada, nakon svih tih godina pedagoškog rada bitno mi je istaknuti da su moji polaznici, ne svi naravno, bili preko dvadeset godina u plesnom studiju, neki i trideset godina; neki kao Sonja Pregrad, Pavle Heidler, Martina Tomić, Petra Chelfi, Tamara Curić, Tamara Savičević stasali su u profesionalne plesače. Najstarija grupa u ZKM-u nazvana šifrom O2 formirana je većinom od polaznica koje su završile Školu suvremenog plesa Ane Maletić ili Baletnu (Martina Nevistić, Ida Janković, Marija Bitunjac, Iva Šolčić…) te su tu prvo postale ansambl amatera ZKM-a koji je vrlo profesionalno plesao u mojim predstavama (sa istim možda i većim žarom nego profesionalci), a do danas su ostali u plesnoj profesiji. Ako sam uspjela prenijeti ljubav prema plesu i toj profesiji jako sam sretna.
    Kazalištre Komedija:  Ivica Krajač – Karlo Metikoš – Miljenko Prohaska, Gubec Beg
    Odmah po završetku Škole za ritmiku i ples, 1972. ulaziš u Studio za suvremeni ples u kojem si sljedećih četvrt stoljeća, do 1996. aktivna stalna članica. Prva predstava u kojoj si nastupila je bila Maskenbal betona u koreografiji Tihane Škrinjarić?

    Kada sam 1972. diplomirala pozvale su me Tihana Škrinjarić i Milana Broš. Bila je to velika čast za mene ali i teška odluka. Dva po stilu različita ansambla – ali jednako primamljiva. Na kraju sam odabrala Studio – možda i zato što je i moja sestra Dorica Kljaković plesala u njemu. Maskenbal betona je bio neobična predstava, u to vrijeme avangardna, drukčija, pokušaj drukčije prezentacije plesa bez uobičajene glazbene pratnje. Sami smo stvarali akustičke efekte glasom, pokretom, udaraljkama, zvečkama, štapovima..

    Tihana vam je otvorila glad za plesnim tehnikama i drukčijim pristupima suvremenom plesu od onog koji je njegovala Škola. Prvi praktični susreti bili su na Ljetnoj akademiji u Kölnu…

    Köln je za nas bio prozor u svijet plesa koji do tada nismo upoznali. Znam da je Tihana jedne godine išla sama a onda smo 1972. svi otišli i tada smo na Festivalu dobili onu počasnu nagradu za koreografiju Zvuci Istre. A Festival se održavao paralelno s Ljetnom akademijom na kojoj su predavali vrhunski svjetski pedagozi – koreografi – plesni umjetnici kao Betty Jones (iz prve postave Jose Limon Dance Company), Mary Hinkson (jedna od glavnih plesačica Mathe Graham), Matt Mattox, Lynn Simonson, Andrea M. Price, Hans van Manen...). Kao spužve upijali smo sve što smo mogli. I tako iz ljeta u ljeto. Ljeta su bila rezervirana za utaživanje žeđi za novim plesnim iskustvima.
    foto: Marija Braut
    Usavršavala si se i na Alvin Ailey Dance School.

    Godine 2000. Mirjana Preis, Gordana Omeragić Mestanagić i ja dobile smo stipendiju za Alvin Ailey Dance School u New Yorku. To mi je bio životni san jer sam obožavala Alvin Ailey Dance Company. Nismo izlazile iz dvorane… Sada shvaćam da sam sve pohranila u neke ladice – kao plesačica sam ih koristila intenzivno, a kao pedagoginja još uvijek kopam po njima.

    Studio je uveo i baletne klasove kao dio treninga, a 1985. Studijevu premijeru Soneti koreografira Miljenko Vikić.

    Tihana je znala da svaki ansambl treba pedagoga i ne samo jednog. Tako su uz Tihanu classove vodili Zaga (Graham) i Darko Kolar (Jazz). Nedostajao je balet. Prva suradnja bila je sa Majom Bezjak, kasnije su nam classove vodili Guy Perkov i Silva Muradori a povremeno i Viktorija Slamnik. Ja osobno nisam imala afinitet za balet ali da nam je bio potreban za plesnu tehniku – to je neosporno. Moja mama bi uvijek govorila koliko jezika govoriš toliko ljudi vrijediš. Ja bih to primijenila i na plesni rječnik, jezike plesačkog tijela. I da, Zaga je pozvala Vikića i on je rado prihvatio poziv da radi s nama. To je bilo drugi put da je koreografirao netko tko nije iz Ansambla. Prvi gostujući koreograf je bio izraelsko britanski koreograf Dommy Reiter-Soffer koji je 1982. postavio Neosvojenu zemlju. Dommy nam je bio potpuno otkriće: njegovi classevi bili su temeljeni na klasičnom baletu ali za razliku od dotadašnjih pedagoga nije insistirao na otvorenim pozicijama. Njegovo je pravilo bilo: svatko prema svojoj građi tijela. Ono što je on postigao naročito od muškog dijela ansambla (koji nikada nisu išli u plesnu školu) u dva mjeseca rada bilo je nevjerojatno! Geste, skokovi, lakoća kretanja – potpuno druge osobe. Otkrio nam je potpuno drugačije poimanje klasične tehnike.
    Studio za suvremeni ples, Zagreb: Muzika antiqua i motio nova, kor. Zaga Prijic, 1974.
    Možeš li iz svoje insajderske pozicije usporediti Studio Tihane Škrinjarić i Studio Zage Živković? Što se zadržalo a što promijenilo...

    Kada sam došla u studio Tihana je vodila ansambl i za mene je bila autoritet, Zaga je bila kolegica kojoj sam se divila i željela plesati kao ona. Kao plesačica nisam osjetila nikakvu promjenu. Plesali smo intenzivno a to mi je bilo najvažnije.

    Koje bi predstave iz svog bogatog plesačkog opusa (izbrojila sam 27 koreografija) izdvojila iz nekog razloga? Što te možda više obilježilo, ili ti se čini da si dublje usvojila?

    Mislim da uvijek pamtimo prve zahtjevnije uloge koje su nam dale priliku da se istaknemo i damo najbolje od sebe. Tu bi izdvojila Zaginu predstavu Musica antiqua motio nova (1974). Zaga mi je kao mladoj plesačici dala priliku. Plesalo je samo petero plesača – Zaga Živković, Željka Turčinović, Vibor Kasapović, Davor Vincelj, svi već iskusni plesači, i ja početnik. Prsten (1977) u koreografiji Tihane podjednako mi je prirastao srcu. U svakom ansamblu postoje plesači koji su posebni koji su rođeni da budu solisti i koje publika pamti. U to vrijeme to su bile Zaga Živković i Gordana Omeragić-Mestanagić a Tihana je prepoznala nešto u meni i to ne mogu zaboraviti.
    Studio za suvremeni ples, Zagreb: Prsten, kor. Tihana Škrinjarić, foto: Saša Novković, 1977.
    Ulazak u Ansambl uključivao je i nastupe u mjuziklima, operetama, rock operama, i dramskim predstavama Kazališta Komedija, poput Jalta, Jalta, O kaj, Gubec Beg, Splitski akvarel, Leons i Lena, Grička vještica, Jadnici, Aplauz... Kako na to gledaš iz današnje pozicije? Što je za vas značio stalan angažman i kontinuirano scensko prakticiranje plesa?

    Voljela sam nastupe u Kazalištu Komedija. To je nešto sasvim drugačije od onoga što smo učili u Školi za ritmiku i ples i od predstava koje smo plesali u Ansamblu. Imala sam pravo vatreno krštenje već nakon dva mjeseca u Studiju. Bila je to predstava Dundo Maroje 72. Imala sam osamnaest godina, a bila sam sramežljiva i nesigurna, bez ikakvog iskustva u kazališnim predstavama, a trebala sam biti ravnopravna s iskusnim izvođačima; plesati, glumiti, pjevati prelazeći iz jedne uloge u drugu (od kurtizana do Linđa) kao da sam to odradila bezbroj puta. Prvi izlaz na scenu bio je najteži a onda sam zaboravila na sve i prepustila se sceni. Plesanje uz pjevanje i glumu svakako su obogatili moje iskustvo te utjecali na moje kasnije djelovanje.

    U to vrijeme ponosa i slave vi ste (SSP) i jako puno snimali za televiziju koja je otkrivala nove prostore zabavnog programa...

    Za razliku od danas, televizija je stalno bila prisutna i pratila plesnu scenu. Snimali su se gotovo svi projekti SSP-a a neki su se radili isključivo za televiziju. Zahvaljujući tome imamo i pozamašnu arhivu. Emisije zabavnog programa dodale su još jednu dimenziju plesačima i stilski nas obogatile. Snimali smo tada za sve televizije bivše Jugoslavije; to je bio naš PR. Za SSP se čulo i znalo. I plesači su tada ipak mogli živjeti od svoje profesije.
    Studio za suvremeni ples, Zagreb: Soneti, kor. Miljenko Vikic, foto: Marija Braut, 1985.
    Vrlo brzo, ulaziš i u plesnu pedagogiju. Prvo si vanjski suradnik a onda od 1987. i stalni zaposlenik u plesnom studiju Učilišta ZKM-a koje je tih godina naraslo u snažan centar.

    Da, relativno brzo sam ušla i u plesnu pedagogiju, isprva mijenjajući Branku Petrićević i Ivanku Cerovac. Obzirom da je SSP svakodnevno vježbao u Preradovićevoj 16 bilo je logično da mlađe kolegice uskoče u zamjenu. Kako se interes za ples povećavao tako sam dobila i svoje grupe kojih je iz godine u godinu bilo sve više, naročito kad se ZKM preselio i u nove prostore u Teslinoj. Prelazak u nove prostore s dvije scene, pružio je i mogućnost stvaranja plesnih predstava sa polaznicima. Danas je u plesnom studiju Učilišta ZKM-a oko četiristo polaznika.

    Moguće je da je ta dugogodišnja prisutnost u glazbeno scenskom žanru utjecala i na tvoj pedagoški rad odnosno kazališno promišljanje plesa. Voliš priču (kao i djeca!) i kao da si se pronašla u plesnom teatru za djecu, pa su tvoje produkcije u Učilištu ZKM-a (npr. Krimi-story, Mačak u čizmama, Čarobna frula – za početnike, Dijete iz limenke, Crna offca, bella vrana) prave predstave. No, i u svom matičnom ansamblu postavila si niz uspješnih predstava za djecu i mlade, veselih plesnih bajki koje su oborile rekorde po broju izvedbi: Tko još vjeruje u rode (150), Zar sam ja glup (80), Ružno pače (300), Slavuj (90). Iako si za u početku koreografske karijere za Studio samostalno postavila i nekoliko ozbiljnih kraćih koreografija (HarlequinBrandenburg Gate) kao da si se ubrzo specijalizirala za taj zabavniji žanr?

    Ne znam jesam li se specijalizirala za zabavniji žanr ali me svakako veseli – možda je prevladao optimizam u meni!? Početak je bio kada smo Zaga i ja u suradnji sa Austrijskim kulturnim forumom sa SSP-om postavili predstavu Vila Lutaka. To je bilo za vrijeme Domovinskog rata i izvodili smo je po izbjegličkim kampovima, diljem Hrvatske ali i u BiH. U svom tom užasu vidjeti dječja ali i odrasla ozarena lica bila je prava nagrada.

    Za mene su ozbiljne sve predstave koje radim jer im pristupam na isti način, sa istim veseljem i energijom, razlika je jedino u tome kome su namijenjene. Shvatila sam da će predstava živjeti duže ako je namijenjena svim uzrastima, naravno pod pretpostavkom da je dobra. Treba odgajati publiku kad je mlada. Lijepo je vidjeti kada cijela obitelj dođe na predstavu i onda dođe ponovno. Ozbiljne predstave su nažalost osuđene na kratak život.
    Studio za suvremeni plas, Zagreb: Harlequin, kor. Desanka Virant, foto: Renato Branđolica, 20. svibnja 1985.
    Čitam pri kraju tvoje biografije: 29 godina vodi plesne radionice u Međunarodnom centru Hrvatske glazbene mladeži u Grožnjanu; kao gost-koreograf 2007. i 2008. sudjelovala je na projektu Sommertanz u Wupertalu. To „u Wupertalu“ jako gordo zvuči

    Wupertal, da lijepo sjećanje. Biti u gradu koji vežemo uz Pinu Bausch i još tamo koreografirati zaista je lijepo. A evo kako je do toga došlo: 2006. održavalo se u Njemačkoj svjetsko prvenstvo u nogometu. Organiziran je festival mladih izvođača (plesača, glazbenika...) iz svih zemalja sudionica prvenstva koji su nastupali u nekoliko gradova (Gelzenkirchen, Dortmund...) Plesni studio ZKM-a predstavljao je Hrvatsku s mojom predstavom Mahler i simfonija prirodi. Očito se organizatorima Sommertanza dopala moja predstava pa su me 2007. pozvali u Wupwrtal da postavim dvadesetominutnu koreografiju s mladim ljudima koji su selektirani za taj projekt. Naravno da nisam bila jedina, tu su bili i koreografi iz Velike Britanije, Brazila i Njemačke. A onda je uslijedio poziv i iduće godine. Nije da se hvalim.

    I na kraju, što diplomirana ekonomistica Virant misli o Desinom odabiru plesne karijere?

    Diplomirana ekonomistica bi ponovo sve to ponovila. Odabrala bi ples, ples, ples.

    © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 9. srpnja 2018.

Piše:

Maja
Đurinović