Kako je počeo ples na Kvarneru

U povodu izložbi Začetak suvremenog plesa na Kvarneru / Labis, koreografije nastale u periodu 1988. – 1995. i Plesni portreti / Prvi suvremeni plesači na Kvarneru na Festivalu umjetnosti plesanja (FUP), Lovran, 2018.

  • Senka Baruška, Milano, foto Rino Gropuzzo, 1991.Početkom lipnja dobila sam poziv od Plesnog Art Laboratorija na otvorenje dvije izložbe koje su organizirane u okviru Festivala umjetnosti plesanja (FUP) Lovran. Prva, upriličena u galerijskom prostoru Gradske kule Labin pod naslovom Začetak suvremenog plesa na Kvarneru / Labis, koreografije nastale u periodu 1988. – 1995. dokumentira djelovanje riječke skupine Labis, a druga, usko povezana s prvom i postavljena u galeriji hostela Link nosi naslov Plesni portreti / Prvi suvremeni plesači na Kvarneru. Obje izložbe su koncipirale Senka Baruška, Nadežda Elezović i Melita Sorola Staničić. Kako nitko od suradnika Plesnascena.hr nije mogao otići na otvorenje javila sam se Senki Baruški i zamolila je za materijale.

    Riječ je o retrospektivi izvođačke skupine koja je kao „prve laste nove riječke plesno – kazališne i mimske scene” djelovala u nezahvalnom vremenu raspada SFRJ i Domovinskog rata (od 1990. kao Labis), a u čijim temeljima tadašnji kustos Moderne galerije Rijeka Branko Cerovac prepoznaje „jedan od kamena – međaša” nove riječke scene. Dokumentarni pregled koreografija Senke Baruške i uvid u članove Labisa svjedoči o začetku suvremene plesne scene na Kvarneru kao i o teškom opstanku umjetnika smještenih izvan centra (iako ni u centru baš nije jednostavno...). Labis, čiji je spiritus movens nesumnjivo bila Senka Baruška, imao je poslanje razvoja suvremenog plesa na Kvarneru, i kao škola i kao umjetnička skupina. Čitajući materijale o izložbi, zanimalo me, najviše iz diskursa hrvatske povijesti plesa, što je bilo prije Senke, odnosno gdje je i kako proklijala njezina duboka strast i vizija širenja plesa; i kako je zapela izvan glavnih struja ovdašnjih plesnih praksi. Zamolila sam je da počne od početka. Tekst koji slijedi je formiran od njezinih zapisa, tekstova sa izložbe i naših telefonskih razgovora. (Maja Đurinović)

    Senka Baruška, Amsterdam, foto: Art Academie, Photo Department, 1993.Senka Baruška: U početku bijaše pokret ... to je i moja osobna istina, nešto najprirodnije...

    Moje prve fotografije pokazuju slaganje plesnih kompozicija, npr. umjesto ljudi slagala sam boce u kombinacije tko s kime i gdje u prostoru pleše; s devet godina sam složila prvu koreografiju koja je pokazana na jednom izviđačkom skupu u Puli, a s dvanaest sam koreografirala u ljetnim kolonijama u Gozd Martuljku u Sloveniji. U toj koreografiji je nastupio i Emil Hrvatin aka (danas umjetnički) Janez Janša.

    Nisam odrasla u umjetničkom okruženju i nisu bili oduševljeni mojim svakodnevnim plesanjem po kući i priređivanjem plesnih nastupa. Najviše radi kućnog mira upisuju me na lokalne baletne tečajeve kod učiteljice Vere Bogdanović (tete Vere) koji će me kasnije odvesti do Baletnog studija pri HNK Rijeka pod vodstvom Jože Komljenovića, koji je djelovao kao dio Pionirskog kazališta.

    U Lovranu 1972. nismo smjeli plesati balet! Direktor osnovne škole Kragulj Sekula smatrao je da klasična umjetnost kao što su klasični balet, glasovir i sl. promovira klasne razlike koje vode u neželjeni kapitalizam, tako da te sumnjive djelatnosti nisu bile dozvoljene u prostorima škole. Učiteljica Vera je držala balet u Opatiji u Vatrogasnom domu, na pločicama i tepihu, a kasnije u trošnoj zgradi na tavanu koju i danas zovu Komitet. U Opatiji smo imali svoje nastupe u Kinu, pri čemu su nam svirali razni mladi glazbenici npr. Elvis Stanić na harmonici.

    Silvia Marchig i Gordana Svetopetrić, 1992, Rosendaal NLU Rijeci smo mogli plesati u velikoj baletnoj dvorani HNK i nastupati u kazalištu u plesnim predstavama. Bilo je to vrlo strogo, disciplinirano baletno ozračje. Nikog nisam poznavala; jedina sam iz Lovrana i Opatije dolazila i nikoga koga znam nikad to nije zanimalo. Moj plesni svijet je od početka bio užasno osamljeno mjesto, za razliku od lovranskog vrlo bogatog i veselog društvenog života u kom su svi plesali i pjevali živeći svoje talente spontano i radosno, i ta dva svijeta nikad se nisu spajala. Bila sam užasno sramežljiva i opterećena htijenjem da zadovoljim sve visoko postavljene kriterije. Istovremeno sam obožavala svaki trenutak proveden na baletu i kada nisam bila na klasevima, samo sam o tome razmišljala, probavala, plesala, sanjala kako će jednog dana i u Lovranu na rivi biti prava baletna predstava.

    Joža Komljenović i teta Vera zvali su moju majku i rekli da bih se trebala profesionalno baviti baletom no obitelj mi nije dozvolila otići u srednju baletnu školu u Zagreb. U našem okruženju nitko se nije profesionalno bavio umjetnošću i svi, baš svi su smatrali da je to dječja fantazija koja će odrastanjem prestati. Završetkom osnovne škole završila je mogućnost plesanja baleta. (Kasnije mi je, kao plesnom pedagogu i velikom poborniku plesnog obrazovanja prvi cilj bio omogućiti plesnu edukaciju za mlade, da se mladi talenti otvore, da odu u inozemstvo na edukaciju i da biraju ples kao profesiju. Drugi cilj je da plesna profesija bude ravnopravna kao svaka druga profesija. U Hrvatskoj je zahvaljujući plesnim školama plesna pedagogija postala zanimanje ali što se tiče plesne umjetnosti za koreografe i plesače je situacija i dalje neprihvatljivo loša.)

    Gordana Svetopetrić i Sanja Josipović, Opatija, foto Željko Jerneić, 1994.Sa srednjom školom kasnih sedamdesetih došlo je doba Travolte i disco dancea i plesanje se podiglo na redovnu spontanu aktivnost. Prijatelji i ja smo svakodnevno plesali, vježbali i išli na natjecanja, zabavljali se. To je bilo pravo doba plesanja. Prihvatila sam život koji mi se nudio i bila sam ispunjena srećom. Iako sam imala i druge interese ples mi je ostao kao kralježnica: temelj i centar koji sve određuje. Pripremanjem zadnjih ispita na Pomorskom fakultetu odjednom me obuzeo neobjašnjiv nemir i nezadovoljstvo i iznutra se ponovno javlja želja za plesanjem, za plesnim kreiranjem iz čista mira. Vjerovala sam da me nešto čeka i da nikad neću živjeti kao tipična Lovranka i da moram slijediti to nešto! Glas što me vodi a da ne znam ni kamo ni kako? Zašto – to sam znala, kao i to da trebam biti hrabra. Kroz sve procese, kako sam živjela taj unutarnji osamljeni život – gdje nema nikog i ništa poznatog otvorila sam se nevidljivoj stvarnosti s kojom sam stvorila vrlo bliski odnos, pun povjerenja i sigurnosti. Tako da je moj plesni put i duhovni put u nedostatku bliskih ljudi ispunjen Božjom blizinom.

    Nemam nikakvih informacija. Tražila sam, čitala biografije i tako u knjižnici došla do Isadore Duncan. Znači postoji još nešto osim baleta, folklora i talijanskog show dancea. Trebam brzo diplomirati, zaraditi novac za put i studij i otići u Londonu jer tamo je taj contemporary dance. Za javnost idem učiti engleski (tata je sretan!), a samo dvoje prijatelja sa likovnog studija znaju da idem potražiti neki contemporay dance; a i oni su se nadali se da je to samo hir.

    London! Vjerujem da imam dar koji mora isplivati van bez obzira što već imam 23 godine, i da Bog zna što radi jer – ja ne znam. Srećom, plesne škole uvijek su mi bile vrlo sklone, vrata su mi se otvarala gdje god sam došla; preskakala sam audicije, sretala plesne ljude i našla suvremeni ples – koji je bio i moj svijet. Prvi put sam imala plesne prijatelje, koji mogu isto, žele isto, gledaju u istom smjeru; vježbamo i plešemo do iznemoglosti i onda opet. Sve drugo je nestalo. Živim to.
    Žak Valenta i Senka Baruška, Amsterdam, foto Damir, 1993.
    Sve školske audicije prolazim ali ne mogu platiti skupe studije u Laban Centru, Contemporary Dance School i na sličnim mjestima tako da upisujem Lewisham College u blizini Laban Centra koji je varijanta za siromašne na kojem rade odlični profesori sa spomenutih akademija, ali je nivo koledža. Zato jer je za siromašne, većina polaznika su crnci, puno je odličnim muških plesača. Bila sam jedina strankinja – za mene nisu imali administrativni formular! Ipak su me selektirali u Plesni ansambl koledža s kojim smo nastupali po Engleskoj i promovirali ples kao studij i profesiju.

    Nakon prve godine studija dolazim doma pripremajući se izreći kako sam se odlučila da je ples moj životni izbor. Drugi dan, prije nego sam to uspjela izreći, iznenada mi, umre tata u 51. godini života. I sve se okrene. (Kasnije sam u Londonu sanjala, imala snoviti doživljaj u kojem mi je tata poručio da je uz mene što god odlučim, i to mi je dalo unutarnju snagu.) Majka me se odriče jer ne prihvaća moj izbor, kao ni svi drugi i svatko me na svoj način pokušava blokirati. Sama, devastirana, sa 50 funti vraćam se u London i nastavljam gdje sam stala. U biti nemam izbora. Radim sve moguće poslove da platim školu i živim vrlo siromašno, do iscrpljenja koje je vodilo do oboljenja i moram se vratiti doma da ozdravim prije ispita. Istu večer kada dolazim doma pitaju me za suradnju, i Biennale mladih umjetnika Jugoslavije i Studio S. Tako da je liječenje istovremeno bilo nastavak rada.

    Studio S (Studio Serggio) u Opatiji poziva me da držim plesne tečajeve i tu mi dolaze prve učenice: Sanja Josipović, Ranka Sušanj i Iva Tominić, s kojima plešem i postavljam prve koreografije Planktoni (na zvuk usnih zviždaljki i zvuk mora) i Istarske žene – volim raditi po dvije koreografije paralelno. Planktoni, koreografija koja u sebi zrcali ideju neprestane kretnje planktona, spontanog gibanja u prostranstvima mora i u beskonačnom vremenu je imala premijeru u Kulturnom centru međunarodne federacije MO Grožnjan 1988. a izvođena je na međunarodnim likovnim i plesnim manifestacijama, kao Biennalu mladih umjetnika Mediterana (Marseille, 1990), Ples v Poletna (Ljubljana), u Guvernerovoj palači u Rijeci uz izložbu Melite Sorole Staničić. Koreografija Istarske žene (na glazbu Žarka Živkovića i zvuk udaranja kamena o kamen) uvijek se izvodila na lokacijama ispred mjesne crkve, a bavila se temom kulturne baštine i životom istarskih žena koje su uvijek živjele same, sa svojim tugama i veseljima, u iščekivanju povratka svojih muževa i sinova sa brodova, iz ratova, iz Amerike...
    Cestjolli, foto: Željko Jerneić
    Kako su Lovranci kroz glazbu vrlo vezani na Grožnjan tako sam i ja došla u vrijeme kada su se započele održavati plesne radionice Maje Milenovič Workman, na koje sam godinama odlazila i dovodila i svoje učenice i tu upoznala slovenske plesače s kojima sam postala vrlo bliska i kasnije sam puno plesala po Sloveniji, na plesnim radionicama kao i u nekim plesnim projektima. Moj kraj je zbog prirodne blizine (sto kilometara) bio više vezan za studije i poslove u Ljubljani nego u Zagrebu. U Sloveniji je u to vrijeme bila iznimno napredna suvremena plesna scena. Za projekt na prvom Biennalu mladih umjetnika Jugoslavije u Modernoj galeriji u Rijeci (1989), pozivam, tada prvi put kao Labis, na suradnju Plesni teatar Celje (koji vodi Gordana Stefanovič Erjavec) i rezultat je koreografija Maša, vođena pitanjima o lažnim iluzijama čovjeka, ljudskom osjećaju superiornosti nad ostalim živim bićima i prirodom.

    U radu mi je bio prioritet stvaranje koreografija na temelju originalnih ideja, i u tom smislu sam se svjesno izolirala da izbjegnem tuđe utjecaje. Imala sam vrlo snažnu viziju kako Kvarner-Istra plešu, pa su mi otvoreno govorili da sam luda i da nema šanse. Ja sam i dalje vjerovala u ono što radin, ali sam o tome prestala govoriti. Zbog velikog zanimanja u školskoj godini 1989./1990. prelazim u Rijeku u Centar za kulturu (današnji HKD) gdje se otvara prva plesna škola za jazz dance i contemporary dance. U ljeto 1989. upoznala sam Branka Žaka Valentu i pozvala ga da u školi vodi jazz dance. (U to sam vrijeme pod nazivom: suvremeni ples jedino vidjela na televiziji koreografije Tihane Škrinjarić i smatrala sam da je to vrlo različito od onoga što radim i predajem tako da sam radije zadržala originalan nego neprimjeren naziv.) Plesna škola koju sam započela 1989. radila je s prekidima zbog ratnog razdoblja do 1993. Nakon mog odlaska u Amsterdam 1992. u jesen, vodstvo su u raznim prostorima i teškim uvjetima ratnog razdoblja preuzeli Žak Valenta i Ljiljana Musić, kasnije i Andrea Smokvina dok svi nisu otišli na studije u inozemstvo. Kroz školu je prošlo oko dvjesto polaznika; važan je aspekt bila njihova motivacija za daljnje bavljenje umjetnošću i odlazak na bliske studije. Među njima su bili Dražen Šivak, Nina Violić, Karin Kuljanić, Željko Janjčić, Melita Sorola Staničić...

    U sezoni 1988./1989. Baletni studio Rijeka još je uvijek bio pod vodstvom Jože Komljenovića. Upoznala sam tadašnje članice među kojima i Ljiljanu Musić koja je, također željna koreografiranja, okupila grupicu balerina i radila s njima u amaterskoj predstavi. Prepoznala sam talente, trud i rad, povezali smo se i počeli su dolaziti na satove u plesnu školu Studija S i na ljetnu rezidenciju u Lovran. S njima sam započela koreografirati i nastupati i tu se negdje postavljaju temelji buduće skupine Labis koja isključivo pod tim imenom djeluje od 1990.
    Labis (Senka Baruška, Ljiljana Musić, Branko Žak Valenta, Sanja Josipović, Gordana Svetopetrić, Silvia Marchig, Filip Filipović i Andreja Smokvina.)
    Članice Labisa su bile Andreja Smokvina, Silvia Marchig, Sanja Josipović, Gordana Svetopetrić, Marina Poklepović (koja je vrlo brzo otišla na studij glume u Zagreb). Branko Žak Valenta, Filip Filipović, a Ronald Savković i Edvin Liverić su također dolazili i učestvovali u nekim koreografijama ali ne u ljetnim i dnevnim probama. S ovom izvođačkom postavom koreografiram Buđenje, rad nastao 1990. prema istoimenoj pjesmi riječkog književnika Igora Večerine. Koreografija je osvojila srebro na petom Koreografskom takmičenju u Novom Sadu što je otvorilo vrata Labisu za Groningen u Nizozemskoj, a prikazana je i na Dnevima plesa u Ljubljani (1991), Tjednu suvremenog plesa (1992) u Zagrebu. Inače, baš u vrijeme priprema nastupa u Nizozemskoj, a ja sam nešto prije primljena u SNDO (School of New Dance Development), počeo je rat, a s obzirom na novu državu mi smo tamo bili prva hrvatska plesna grupa, a mene su kao prvu koreografkinju iz istočne Europe počeli zvati na intervjue i slično, a udruge kao Croatie-Nederlandse za pomoć Hrvatskoj su nam htjeli organizirali još neke nastupe, da se Hrvatska prezentira, tako da su članovi Labisa na kraju ostali preko dva tjedna. Ljiljana Musić i Gordana Svetopetrić su kasnije, 1994. prošle audiciju na SNDO gdje su i završile studij.

    Još sam za Labis koreografirala Ponoćni jazz uz jazzy impovizacija uživo, a koreografija je nastala prema pjesmi E dunque questa la citta di notte Laure Marchig; C"est jollie nadahnuta je lakoćom nevidljivog postojanja a plesali smo uz živu izvedbu autorice glazbe Andreje Smokvine. Lovranske vinjete smo Ljiljana Musić, Gordana Svetopetrić i ja izvodile spontano, na različitim lokacijama diljem Lovrana, u tijekom 1991. i 1992. godine. U produkciji Labisa još je Alenka Hain koreografirala Koncert za usisavač i plesače (koju smo nas dvije izvodile uz zvuk usisivača), nas dvije smo zajedno koreografirale O majarina O marajina O, Branko Žak Valenta Različitu stvarnost, a Helena Knific Talk to me. Sve su koreografije više puta izvođene, mnoge su prikazane na Tjednu suvremenog plesa u Zagrebu a redovito su gostovale na festivalima i međunarodnim manifestacijama u Nizozemskoj.

    Moj rad se ne prekida; otvaraju mi se brojne prilike u inozemstvu gdje je plesni svijet tijekom i poslije školovanja uvijek jako povezan i aktivan, pa sam i kasnije pozivana u razne plesne projekte bez audicije; uvijek sam bila prebukirana. Počela sam kolege dovodit u Lovran u ljetne rezidencije gdje bi vježbali i pripremali razne koreografske programe. Ostali članovi Labisa također odlaze na studije i započinju svoje radove; za mene je došao prirodni kraj Labisa kao takvog. Došlo je vrijeme za nove izazove, nove suradnje, nove plesne projekte. Time nije prekinuta suradnja među članovima – do dan danas se surađuje u raznim oblicima. Neki su kraj Labisa teško primili, ali mi smo proslavili završetak – plesanjem! Zadnji zajednički nastup je bio 6. siječnja 1994. u Opatiji, u Kongresnoj dvorani Adriatic gdje nas je došlo pozdraviti oko sedamsto ljudi. To je bio jedan od vrhunaca ljubavi, interesa i podrške za suvremeni ples na Kvarneru.

    P.S. Godine 2005. pokrećem Dane plesa na Kvarneru: plesalo se na raznim lokacijama od Lovrana do Rijeke, a od 2008. Dani plesa ostaju u Opatiji kao redovna manifestacija. Godine 2012. na Kvarneru i u Istri u tijeku najveće recesije imamo manjak plesnih pedagoga! Otvaraju se novi plesni odjeli u sklopu Umjetničke škole Poreč i Umjetničke škole Labin. Godine 2017. pokrećem u Lovranu Festival umjetnosti plesanja (FUP) i pleše se na lovranskoj rivi! Nije balet, bolje je, Lovranci su oduševljeni i sad svi žele gledati…

    Radim na tome da i u Opatiji Dani plesa i Lovranu FUP uđu u kulturne strategije i da se financiraju iz područja manifestacija – ravnopravne sa postojećim manifestacijama a ne kao sporadični projekti jedne osobe. Motiv je i poticanje na odabir plesne profesije zbog velikog nedostatka profesionalnih plesnih umjetnika, pedagoga i djelatnika pogotovo na Kvarneru.

    Lovranski FUP i opatijski Dani plesa temelje se na načelima u koje duboko vjerujem i živim: slavljenje umjetnosti plesanja umjesto plesnog natjecanja, povezivanje kroz plesno druženje umjesto rivalstva, suradnja umjesto razvijanje konkurencije, zajedništvo umjesto individualizma, plesanjem po vanjskim lokacijama integrirati se u prirodu, ekologiju, duhovnost a ne isključivo plesati u zatvorenim (inkubatorski uvjeti) studijima i dvoranama.

    © Senka Baruška, PLESNA SCENA.hr, 21. srpnja 2018.

kritike i eseji