Izvedbene upozorbe o vječitom povratku fašizma

24. PUF, Međunarodni kazališni festival, Pula, 1. – 5. srpnja 2018.

  • Plakat 24. PUF-a, autorica plakata Feodora Gubaš Štifanić

    Nalazimo se u epicentru globalnoga užasa (koji je npr. sociolog Dražen Šimleša već prije nekoliko godina odredio kao stanje Četvrtoga svjetskog rata koje odgovara suvremenosti nekropolitika i kulture/politike straha) gdje nam se medijski neprestano prijeti novim globalnim, apokaliptičkim uništenjima, koja su uostalom davno započela – riječ je samo o transformaciji Drugoga svjetskog rata na niz lokalnih ratova koji globalno čine mrežu ratova samoprozvanoga svjetskoga policajca protiv tzv. terorizma. Treći svjetski rat vodi se (od 1945.) za prisvajanje zaliha energije, a Četvrti svjetski rat bit će rat za vodu i za osnovne biološke resurse, kao što je to demonstrirala, primjerice, u svojoj knjizi o ratovima za vodu Vandana Shiva.

    U kontekstu navedene politike straha ovogodišnji je PUF otvoren međunarodnim kazališnim projektom (riječ je o nezaobilaznoj svakogodišnjoj festivalskoj produkciji) Anno Domini 2018. – Halab u hrvatsko-španjolskoj koprodukciji koji u koreografiji i režiji španjolske plesačice i koreografkinje Sol Picó problematizira humanitarno pitanje izbjegličke krize. Halab je izvorno ime Alepa u Siriji, suvremena toposa izbjegličke krize vođene Trećim pa i Četvrtim svjetskim ratom. Kroz dvije vizualne metonimije – izbjegličkoga gumenoga čamca i velike plastične napuhane skulpturalne boce (boce poruka), na kojoj smo ostavljali, lijepili utopijske poruke (čime je predstava prerasla u hepening) – navedena je koprodukcija emotivno rastvorila pitanje empatije prema Onima koji više nemaju pravo na vlastiti dom. Iznimno jaka izvedbena metafora prolaza izbjegličkoga gumenoga čamca kroz Zlatna vrata scenska je kulisa patnje izbjeglica, prognanika, gdje čamac vođen oslijepljenim Haronom (koji svira na maloj harfi) postaje posljednje utočište, liminalni prijelaz poniženih i uvrijeđenih.
    Anno Domini 2018: Halab, foto: Arhiv PUF-a
    Jednako je tako i poljska predstava Otok u izvedbi kazališne trupe Teatr Snow kroz Shakespeareovu Oluju (kao prostor izvedbe odabran je Forum) kroz metonimiju Prosperova broda, drvenoga čamca, predočila Prosperovu i Mirandinu sudbinu kao tragediju izbjeglica. Nakon što je Prospera s vlasti svrgnuo vlastiti brata, oni dolaze na napušteni otok, gdje Prospero nastoji izgraditi novu utopiju temeljenu na ezoteriji bijele magije, odbacujući u potpunosti egzoteriju (politiku). Upravo je tom porukom navedene ulične predstave prijelaza od politike prema bijeloj magiji/utopiji i zatvoren ovogodišnji PUF.

    Druga večer bila je izvedbeno posvećena osnovnom pravu na život. Yossi Berg i Oded Graf (Dance Theatre) iz Izraela predstavili su se plesnom predstavom Posvećenje proljeća, kojom su rekapitulirali povijest vječnog vraćanja ratova od Prvoga svjetskog rata sve do individualnih pobuna mladića odabranih da budu topovsko meso u suvremenim ratovima u ime Domovine čije su granice ionako proizvoljno postavljene u prošlosti (izvedba: Avshalom Latucha, Tal Adler Arieli, Oded Graf, Yossi Berg). Snazi poruke i izvedbe navedene plesne predstave stručni žiri PUF-a dodijelio je Oblak, nagradu za zaokruženost scenskoga promišljanja.

    Te iste večeri na osnovno pravo na život podsjetio nas je i glazbenom predstavom Balade Petrice Kerempuha 2 bend Mokre Gljive (Nikola Švenda i Vedran Živković, koji čine jezgru benda od početaka iz studentskih dana na borongajskim poljanama, s novopridošlim i izmjenjujućim članovima – Mario Jamnić, Daniel Kasap i Hrvoje Klemenčić) zajedno s glumcem Venom Mušinovićem (iznimna groteskna, dadaistička, vižljasta, ozbiljna interpretacija Petrice Kerempuha) i vokalisticom Barbarom Majnarić (iz zbora Kamene Babe), gdje Krleža jednako tako u ime poniženih i uvrijeđenih (jer nema hrvatstva koje je u stanju pomiriti hrvatskoga kmeta s hrvatskim grofom) iz perspektive povijesti odozdo, demonstrira kako u ime apstraktnih identiteta moraš živjeti, no bormeč i ginuti, naravno, ako se ne odlučiš na individualnu pobunu.
    Anno Domini 2018: Halab, foto: Karin Bolković
    Kontekstualno u okviru slične i bliske teme osnovna prava na život nadovezuje se i predstava Ja, Sizif bugarske trupe Puppet's Lab koja u izvrsnoj izvedbi Stojana Dojčeva i njegove sizifovske lutke na tragu Camusova egzistencijalističkoga Sizifa demonstrira kako je pitanje slobode u doba neoliberalnih nekropolitika izbrisano. Stručni žiri PUF-a navedenoj je predstavi dodijelio nagradu Vjetar za istraživačke dosege.

    U ime osnovnoga prava na život poljski Teatr Cinema odlučio se za izvedbu poezije Edmonda Jabèa iz njegove Knjige pitanja, u predstavi Revija vatre, koja polazi od ljubavnih pisama dvoje zaljubljenika usred pakla Holokausta, odnosno kako se ljubavlju, individualnim svijetom možemo i moramo suprotstaviti nekropolitikama.

    Nadalje, kolumbijska plesna kompanija Jorge Eliécer Gaitán Municipal Theater predstavila se plesnom predstavom Columbario (kolumbarij – mjesto za pohranu urni; lat. columba – golub) kojim tematizira ritual smrti, a pritom se poziva na korijene kolumbijskoga, odnosno, kontekstualno južnoameričkoga rituala tanatologije, religije groba o onim posljednjim stvarima – pitanjima duše i tijela, tako da se u okviru tematologije ovogodišnjega PUF-a (umjetnički direktor PUF-a Branko Sušac navedenom je selekcijom odlično dijagnosticirao osnovne rupe humanitarne krize danas) navedena ritualna predstava može postaviti u poveznicu s češkom plesnom kompanijom Michal Záhora, s njezinom plesnom predstavom Pulsar (vrsta sićušne zvijezde koja emitira radio-frekvencije iz kozmosa) s petero izvedbenih umjetnika/ica koji su ritualno tragali za našim prapočecima koji se odnose na kozmički energetski svjetionik.

    Nagradu Kaplja, nagradu za pojedinačno ili pak skupno ostvarenje koje nagovještava eksperimentalno osvježenje, podijelili su Karla Kracht i Andrés Beladiez iz Španjolske za predstavu 2062 te spomenuta predstava Columbario. Kolumbijcima je pripala i nagrada Spasko (posvetno nazvana po dizajneru Predragu Spasojeviću, koji je godinama strastveno dizajnirao mačkolike pufovske plakate) za najemotivniju predstavu koju dodjeljuje studentski žiri. Stručni žiri ove su godine činili izvedbeni umjetnik i koreograf Mehdi Farajpour, dramska spisateljica i prevoditeljica Svetlana Spaić te plesna i dramska pedagoginja i plesačica Andrea Gotovina, dok su u studentskom žiriju bile Hana Peternel, Ana Kvaranta i Ivona Medić.
    Karla Kracht i Andrés Beladiez, 2062
    No, da se vratim na spomenutu iznimnu multimedijalnu predstavu 2062 videoumjetnika, ilustratora i umjetnika animacije Karle Kracht i Andrésa Beladieza. Gotovo da se može govoriti o replici distopijske 1984. godine i Vrlog novog svijeta, no sada zoomwooz tehnikom (live-cinema-show) kojom su predočili sve analogije od 1933., uspostave nacizma, i kako se uopće moglo dogodili da se Zlo okamenilo u većinskim srcima i glavama sve do 1945. godine, odnosno i nadalje hladnoratovskim podjelama pa sve do Trećega i Četvrtoga svjetskog rata, odnosno novih oblika fašizma 2062. godine. Političke distopije te zbog čega narod vjeruje diktatorima i vapi za njima umjetnici su predočili i promjenom zastava kao oznake političkoga totemizma svih vrsta koje omogućuju izvoz oružja kao i uvoz izbjeglica s vječnom temom prestravljenih Ahasvera u gumenim čamcima.

    Iznimno uprizorenje Jarryjeva Kralja Ubua predstavila je trupa iz Srbije Festival Dev9t u režiji Gorana Jevtića koji su u tom svojevrsnom Gesamtkunstwerku spojili steampunk kiparska djela Viktora Kissa i Ivana Gračnera, opernu umjetnost Katarine Jovanović (imala je važnu ulogu u susretu s predstavnicima nove političke elite kojima je zazorno spominjanje umjetnosti), a sve to (ples, videoumjetnost, kratki filmovi, autorska glazba, dizajn i kostim, dramska umjetnost) objedinjeno je pod scenskom metonimijom WC školjke gdje cijeli svijet – pod moćnicima koji prijete novim nuklearnim ratovima kao i novim Kraljicama/Kraljevima Ubu koji političku arenu šire na nogometne stadione – postaje zahod (scenom je dominirala steampunk skulptura ogromnoga zahrđaloga zahoda u kojeg svi, da prostite, seru, no iz njega i jedu). Upravo je Specijalna nagrada PUF-a i više nego zaslužno dodijeljena beogradskoj kazališnoj skupini Festival Dev9t.

    U kontekstu navedene tematologije o vječnom povratku fašizma završno bih se nadovezala na detekciju nizozemskoga kulturalnoga filozofa Roba Riemena iz njegove knjige Vječiti povratak fašizma: „I otrovna biljka koja iznova niče mora narasti prije no što rasprostre svoj otrov. Mi smo tek na početku suvremenog fašizma koji ne treba uspoređivati s krajem fašizma iz dvadesetog stoljeća, već s njegovim početkom.“ Naime, riječ je o knjizi o izbjeglicama i izgnanstvu, ili kao što ih sanitarno u medijima nazivamo prisilni migranti, i koja detektira ključnu situaciju danas da zbog divljanja nacionalizma, fanatizma i totalitarizma povijest je povijest prognanika i raseljenih osoba, što smo i sami iskusili u divljačkom nacionalnom pohodu početkom devedesetih. I pritom Riemen sasvim otvoreno govori o povratku fašizma u Europu, gdje navodi da je Putinova Rusija već fašistička država, kao i Mađarska, a glasovi novog fašizma „čuju se u Francuskoj, Italiji, Danskoj, Finskoj, Hrvatskoj, Grčkoj, Rumunjskoj, Belgiji… i Nizozemskoj". Eto tek da nabrojimo samo neke…

    © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 23. srpnja 2018.

kritike i eseji