Protiv prolaznosti

10. Monoplay, Zadar, 20. – 24. kolovoza 2018.: Bilješke s Kritičkog parkoura (2)

  • Close-Ups, autorica Madalena Reiter

    Nakon Sannai Myllylahti i Xaviera Le Roya publici Monoplaya predstavila se i Magdalena Reiter koja je ponudila je moćnu plesačku izvedbu u kojoj se susreću zone tjelesnosti, emotivnosti i memorije. Close-Ups se gradi oko jednostavne autorske propozicije, a to je niz od pet zadataka plesačke višestruke pozornosti. Zadaci su čisto tjelesni i djeluju jednoznačno, poput početnog mehaničkog komadanja tijela kroz repetitivna njihanja dijelova tijela, polaganih ograničenih pomaka na podu ili snažne mišićne tenzije koja se oslobađa kroz dah i koja transformira eksplozivno tijelo plesačice u razne oblike. Jasno je ipak da je u pitanju nešto višeslojnije. Pažnja plesačice je usedotočena na vlastiti proces, na niz „nelogičnih funkcija i spojeva“ (iz programske knjižice Monoplaya) unutar zadataka što osim improvizirane koreografije proizvodi suvišak, nešto nejasno i neuhvatljivo, atmosferično i time zanimljivo. Close-Ups uokviren je u klasični okvir plesnog sola očekivanog dramaturškog slijeda s podržavajućom svjetlosnom i glazbenom arhitekturom. Tako autorska propozicija koje se oslanja na unikatnu energiju plesačice i improvizatorski pristup, prezentirana formalnim pristupom koji joj daje gotovo narativni okvir ne korespondira u potpunosti sa sadržajem izvedbe.
    Staging a play: Antigone, autor Matija Ferlin
    Treći u nizu izvedbenih projekata Staging a play Matije Ferlina, je Antigone, konceptualno britka, doživljajno zahtjevna, inovativno scenski postavljena, suptilno izvedena i duboko potresna predstava. Postupak kojim se razvija predstava je odvajanje teksta od fizičke izvedbe, postupak koji su Ferlin i njegova autorska ekipa uveli već u Istovremeno drugi. Dok je tada tekst bio snimljen i projiciran i tako funkcionirao kao paralelna zona uz scensku igru, ovdje su tekst i višestruka scenska akcija u izvedbi jednog jedinog izvođača. Odvajanje se događa na način nevidljive izvedbe tako da publika ne vidi čin izgovaranja teksta. Matija Ferlin potpuno neprimjetno izgovara tekst Antigone tihim, mekim glasom u kojem gotovo da nema oscilacija, paralelno vodeći začudnu, razgranatu koreografiju tijela i objekata. Diskretno, minimalnim pomacima postave tijela i mišićnih tenzija gradi karakter brojnih likova, a re-konfiguraciju prostora budi asocijativne slike „stvarajući ritualni prostor za traženje tog svemogućeg, polivalentnog, izvođačkog tijela koje se istovremeno gradi i ruši, ispisuje i briše, dijeli i sažima“ (Goran Ferčec, programska knjižica Monoplaya).
    Staging a play Staging a play: Antigone, autor Matija Ferlin
    Tekst je tako oslobođen od uobičajene ideje otjelovljenosti glumačkom interpretacijom, ali je ipak ovdje u stvarnom vremenu, u živom glasu i prisutnosti kazivanja. Staging a play: Antigone zahtjeva veliku, gotovo radio-dramsku pažnju na tekst, dok je izvođač, kao biće koje se kreće unutar prostora omeđenog velikim zvučnicima, svjedokom ili presjecištem tragedije na čijem se poprištu zadesilo, čiji su protagonisti utisnuti u njegovo tijelo, ali koje na tijek radnje nema utjecaj. Ovaj rad je izvođački potez visokog rizika, radikalne koncentracije i posvećenosti, a iako fizički najmanje eksplozivna Ferlinova izvedba, njegovim riječima, dosad najzahtjevnija. Staging a play: Antigone koncepcijski i metodološki je inovativno rastakanja dramske, koreografske i glumačke geste i njezino sklapanja neočekivanom, a jasnom logikom, koje donosi snažan, emotivan kazališni doživljaj.
    Sada, dok još nismo previše stari, autor Jesús Rubio Gamoa
    Zadnji dan Monoplaya, donio je još jednu dirljivu mušku izvedbu. Jesús Rubio Gamoa dolazi iz Madrida, a u Sada, dok još nismo previše stari rasplesanim i muzikalnim potezom bavi se svojom povezanošću s plesom kao uporištem spram prolaznosti. Autor gradi koreografiju iz laganog njihanja, gotovo vježbe zagrijavanja, prema sve većoj dinamici i višeslojnosti koreografskog sklopa, no uvijek ostavljajući jasnim da se radi o komponentama plesačke tehnike ili koreografske vježbe. Njegovo je kretanje otvoreno, elegantno i mekano s puno užitka u samom tijeku plesa i prepuštanja glazbenosti, a u leksiku se nazire i poigravanje sa klasično-baletnim leksikom. Izvedba postaje tijek gotovo kompulzivnog plesanja u kojemu određeni pokreti okidaju sjećanja i frustracije koje izvođač evidentira raznim reakcijama lica i jedva čujnim govorom. Jesús Rubio Gamoa u svom solu vodi dijalog s osjećajem sumnje, otpora i izgubljenosti spram plesa koji je proživljavao u određenoj fazi života i ponovne rekapitualcije svega što ples za njega jest i što u njemu može naći.

    Tako se 10. Monoplay zaokružio predstavom kojoj je u središtu pažnje neposredna veza plesa i plesača, osjećaj izgubljenosti, prolaznosti i provali emocija kroz ples.

    © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 18. rujna 2018.

Piše:

Iva Nerina
Sibila

kritike i eseji