Opravdanje za kukavičluk

Uz izložbu Njih su dvojica, a mi smo sami Marijana Crtalića, Galerija Vladimir Nazor, Zagreb, 22. studenoga – 8. prosinca 2018., i performans Kvadratura kruga izveden na otvaranju izložbe

  • Otvaranje izložbe Njih su dvojica, a mi smo sami Marijana Crtalića, foto: Arhiv Galerije Vladimir Nazor i arhiv umjetnika

    Riječ je o zagrebačkom izdanju osječke izložbe iz 2016. godine, tako da je knjižica izložbe popraćena razgovorom koji je s multimedijalnim aktivističkim umjetnikom Marijanom Crtalićem, poznatim u regiji po izvedbi otpora protiv moći na vlasti, vodila Ana-Marija Koljanin. Umjetnik pojašnjava da izjava Boba Rocka iz kultnoga stripa Alan Forda „Njih su dvojica, a mi smo sami.“, koja je i više nego ozbiljna, u dimenziji tragikomičnosti, a koju pamti iz djetinjstva sa sisačkih ulica i igrališta, u kontekstu navedene izložbe funkcionira kao iskaz stava o važnosti individualne odgovornosti. Naime, inicijalna kapisla bila je, kako bi to rekao Tom Gotovac, kada je Marijan Crtalić kritiziravši Gradsko poglavarstvo Siska došao u nemilost istih struktura te su mu ukinuta sredstva potpore za umjetničko djelovanje. Podsjetimo da je osječko izdanje izložbe održano u objektu br. 32 u kompleksu željezničkog kolodvora / HŽ infrastruktura u sklopu projekta POPUP, tako da je izložba i prostorno korespondirala s izvedbama otpora, a u zagrebačkom izdanju izložba je dobila i svoj galerijski format.
    Otvaranje izložbe Njih su dvojica, a mi smo sami Marijana Crtalića, foto: Arhiv Galerije Vladimir Nazor i arhiv umjetnika
    Na pitanje „Poziva li izložba ujedno na udruživanje i solidarnost u borbama za ostvarivanje zajedničkih ideja?“, umjetnik je, između ostalog, odgovorio: „Spomenuti naslov izložbe, citat iz Alana Forda, označava nesigurnost i neodlučnost osjetljivih pojedinaca u odnosu na organiziranu kolektivnu mašineriju establishmenta, odnosno može se primijeniti i na cjelokupnu društveno-političku klimu gdje se, narodski rečeno, ne zna 'ko pije, a 'ko plaća i gdje se upire prstom u sve i svakoga, samo da se izbjegne odgovornost za vlastite postupke: 'Oni su krivi, bilo ih je dvojica, a mi smo bili sami'… To je ujedno i parafraza opravdavanja za sve vrste kukavičluka, koji se utjelovljuje u izbjegavanju odgovornosti nečinjenja ičega što bi bilo nekome ili nečemu od koristi, a to je nekakav idiom današnjeg funkcioniranja u Hrvatskoj, od vrha do dna."

    Tako smo i na zagrebačkoj varijanti izložbe mogli pogledati videodokumentaciju umjetnikovih performansa iz serije Mogućnosti otpora gdje ovom prigodom navodim performans (a riječ je o tridesetak performansa u navedenoj seriji) Mogućnost izlaza u kojemu umjetnik pokušava ironijski proći glavom (ne samo metaforički već i realiziranom, dakako izvedbenom metaforom) kroz zid. Kao što je sam umjetnik izjavio, serija radova Mogućnosti otpora predstavlja niz akcija i performansa te arhiviranja dokumenata i snimki njegovih medijskih nastupa kojima podcrtava lokalnu korupciju, putove gospodarenja novcem i financiranje vrijednosno upitnih kulturnih projekata u svom rodnom gradu Sisku zbog kojih u konačnici, kako to biva, kada se kinizam suprotstavlja cinizmu (a u kiničkoj strategiji jedino nam preostaje vlastito tijelo), završava i na sudu. Inače, projekt Mogućnosti otpora dio je dugogodišnjeg projekta Nevidljivi Sisak koji umjetnik izvodi virtualno i realno.

    Marijan Crtalić, portretNadalje, ovom prigodom spomenula bih i performans Evolucija (izveden na beogradskom izdanju Perforacija 2013. godine) kojim umjetnik podcrtava klasičnu borbu za alfa poziciju u društvu – atavizam još od (pra)davnih dana. Naime, umjetnik na crnoj ploči prvo iscrtava križ, kojega onda modificira u svastiku, zatim u unutarnjim kutovima iscrtava 4 S (na ćirilici), da bi završno sve navedene ikonograme uokvirio u slovo U, koje time postaje i više od mrtvog slova na papiru.

    Nadalje, mogli smo pogledati i segment umjetnikova nastojanja umjetničke revitalizacije sisačke Željezare kao i pokretanje Festivala Željezara koji je umjetnik uspio organizirati 2014. godine (iako je lokalnim vlastima projekt predložio 2007.). I kao što doznajemo iz brojne dokumentacije predočene video materijalima na izložbi sam Festival je okupio eminentne predstavnike/ice hrvatske i regionalne suvremene umjetnosti, aktivističke udruge i pojedince te ponajbolje glazbene izvođače s područja tzv. nezavisne glazbene i kulturne scene. Bio je to svojevrsni memento i na umjetnikovu socijalno angažiranu izložbu Nevidljivi Sisak: Fenomen Željezara (2009.). Naime, Crtalić u okviru šireg projekta Nevidljivi Sisak istražuje taj grad u nekoliko slojeva – od arheoloških ostataka do predmeta i mjesta koja svjedoče i o nekim ne tako davnim vremenima, kao i o sadašnjosti, sa željom neke vrste rehabilitacije kulturne baštine Siska. Povezivanje umjetničkog koncepta i radništva u spomenutoj izložbi Crtalić je ostvario na činjenici da je u sklopu Željezare Sisak početkom sedamdesetih bila pokrenuta likovna kolonija (1971–1990) unutar koje su radnici u kulturi i radnici Željezare stvarali kroz zajedničku suradnju. Pritom su se ta djela, kako nadalje navodi, poklanjala radnicima, a umjetnici su dobivali honorare za to. I svi su bili sretni i zadovoljni, recimo.

    Tako u filmu Industrijski raj, dokumentiranom i u sklopu navedene i ovdje interpretirane izložbe, umjetnik intervjuira radnike koji svjedoče o povijesnom iskustvu – vremenu nastanka skulptura u umjetničkoj koloniji kao i vremenu danas, kada se za mnoge skulpture iz tog muzeja na otvorenom ne zna ni autor ni godina izrade, a djeca neopterećena simboličkim nasljeđem koriste ih za igru. Umjetnik sličnom strategijom kojom se poslužila Kristina Leko u projektu/izložbi Rudarske uspomene okuplja na jednom izložbenom mjestu dokumentarni materijal (arhivske fotografije, izreske iz novina, dokumente), kontrapunktirajući ga aktualnom trenutku koji pokazuje da je od te radničko-umjetničke suradnje preostalo svega tridesetak oštećenih skulptura na javnim površinama radničkog naselja Željezare (naselje Caprag), a pritom je nažalost slična sudbina zadesila i radnike Željezare – radnike nekad najveće tvornice u ovom dijelu Europe – broj kojih se smanjio s nekadašnjih oko četrnaest tisuća na svega tisuću zaposlenika, a danas na svega stotinjak radnih mjesta. Tako je umjetnik kroz vodstvo kroz izložbu podsjetio da je Željezaru 2007. godine preuzela američka korporacija CMC koja se obvezala zadržati svih 1 416 radnika najmanje tri godine, međutim, već 2008. godine svjedočili smo otpuštanju radnika, a sve strojeve iz Željezare prebacili su u američke pogone. Upravo je to snažna priča o Sisku dokument osiromašenja jednog od nekad najrazvijenijih gradova bivše države.
    Performans Marijana Crtalića Kvadratura kruga na otvaranju izložbe Njih su dvojica, a mi smo sami. foto: Arhiv Galerije Vladimir Nazor i arhiv umjetnika
    Podsjetimo da je 2010. umjetnik bio dobitnik druge nagrade T-ht@msu za rad Nevidljivi Sisak – Fenomen Željezara, a kako je istaknuo povodom izložbe Introspektiva (Galerija Prsten, HDLU, Zagreb 2012), iz njegova proučavanja uzroka propasti sisačke kulturne baštine izašla je na vidjelo i istina o odnosu recentnih sisačkih moćnika spram kulture vlastitog grada i iz navedenoga je nastao, među ostalim, čitav niz umjetnikovih akcija i performansa pod nazivom Mogućnosti otpora.

    Povodom otvorenja i osječke i zagrebačke izložbe Njih su dvojica, a mi smo sami umjetnik je izveo performans Kvadratura kruga uz prvih nekoliko stihova Internacionale, sve do stiha koji započinje riječju „Internacionala“, kada slijedi završno šutiranje kartonske kutije, i zaleđena slika noge umjetnika u šutu. Završno, prisjećam se izjave Zlatana Dumanića: „Što se tiče radikalnosti, možete biti radikalan kao krasan dečko poput Marijana Crtalića, koji ide s degutantnim, ali njegova je namjera poštena; on nikada neće napraviti konceptualnu pogrešku u svojem artu i u degutantnom.“ (usp. Zarez, 7. travnja 2005.)

    I to bi bila kratka priča o našem likovnom umjetniku i aktivistu, ili kao što bi rekao Aldo Milohnić na tragu Marion Hamm, artivistu.

    © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 13. prosinca 2018.

kritike i eseji