Dobrijevići moje mladosti

Sjećanje: Ljuba Dobrijević (1934-2018) i Petar Dobrijević (1927-2009)

  • HNK u Zagrebu: Don Juan (Maja Bezjak, Zlatica Stepan, Ljuba Dobrijevic, Nevenka Bidjin, Irena Milovan)

    Vedrinu i radost kojom oduvijek dočekujem božićne dane, ustreptalost badnje večeri, najljepše doba godine, pomutila je vijest o smrti Ljube Dobrijević… Posljednji put susrele smo se na večeri, koju je priredila nakon smrti i pokopa supruga Pere i pozvala sve svoje bliske zagrebačke prijatelje. Ostala sam iznenađena njenom sabranošću i gotovo vedrinom kojom nas je dočekivala, sudjelovala u našim prisjećanjima na Peru i razne vesele zgode iz naših umjetničkih početaka u Baletu zagrebačkog HNK-a sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća. Bio je to svojevrsni hommage Peri, koji je ona u velikom stilu priredila i hrabro izdržala.

    U isto vrijeme kad sam ja ušla u sastav zagrebačkog Baleta, primljene su i tri diplomantice iz zagrebačke Škole za klasični balet i dvije iz beogradske škole, a jedna od njih bila je Ljubinka Dokić – Ljuba! Naš baletni pedagog prof. Mile Jovanović zamolio me da udomim na kratko vrijeme Ljubu, dok si ne nađe pogodan smještaj. Tako je Ljuba ušla u moju obitelj i postala član obitelji te pokazala već tada neke od svojih karakteristika: marljivost, disciplinu, privrženost i dobar odgoj. Zajednički smo uplovile u svoju prvu kazališnu sezonu koja je donijela mnogo novih članova zagrebačkom baletnom ansamblu, kao i novog pedagoga Octavia Cintolesia iz Pariza.

    Đurđica Ludvig i Ljubinka Dokić - Henri Sauguet, Pelivani, kor. Octavio Cintolesi, HNK u Zagrebu, 1957.Našem muškom ansamblu priključio se i Pero Dobrijević, istaknuti član Folklorne grupe Joža Vlahović, koji je svojim nastupom u Šiptarskoj suiti Ane Maletić zadivio gledateljstvo visokim mačjim skokovima, snažnom personalnošću i temperamentom. No ta folklorna zvijezda nije mnogo znala o klasičnom baletu, pa je otpočeo marljivim radom na klasičnoj baletnoj tehnici i kročenju folklornog temperamenta u već za baletnog plesača poodmakloj dobi. Tu je Ljuba uskočila i kao nadareni budući pedagog u svoje slobodno vrijeme, usrdno prenosila na Peru tajne i disciplinu baletne umjetnosti. Je li već tada zatitrala sentimentalna žica između njih dvoje i polako se i postupno pretvarala u snažan osjećaj teško je ocijeniti, no očito su prolazili jedan dulji period usklađivanja naravi. Pero je bio veliki šarmer, dobro odgojen zagrebački dečko, prava faca prelijepih baršunastih očiju, dok je Ljuba često bila žrtvom svoje prirođene autoritarnosti i ljubomore. Kako smo najveći dio dana provodili u baletnoj dvorani, na predstavama i kratkoj zabavi i opuštanju navečer, tako je cijela naša klapa mladih baletnih snaga na čelu s veseljakom Maitrom Cintolesiem, pratila uhodavanje burne veze Ljube i Pere. Većina nas dobila je i svoje nadimke, a Ljubin je bio „Grofica of Užic“!

    Jednog dana, nakon prijepodnevnog radnog vremena, kad je već najveći dio ansambla otišao kući, začulo se zapomaganje jedne kolegice iz ženske garderobe: „Hitnu, zovite hitnu pomoć!“ vikala je izbezumljena. Našla je Ljubu onesviještenu, u pokušaju trovanja. Bio je to epilog još jedne od bezbrojnih ljubavnih razmirica, nakon koje je Pero postao mekan kao janje. Nestalo je svađa, sedam godina stariji Perica slušao je svoju mudru Bubicu, a ja sam im uskoro bila kumom na vjenčanju.

    U isto vrijeme, nakon tri sezone rada, napustio nas je Maitre Cintolesi s još nekoliko članova naše mlade skupine. Jednog dana nestao je i Pero, no ostala je Ljuba i mudro šutjela. Neki su otišli u Njemačku, no neki i u Pariz, koji je već u to vrijeme bio Meka za jugoslavenske plesače koji su bili traženi i dobro pozicionirani u privatnim trupama zbog svog talenta i plesne izražajnosti. Tako je i Pero dobio stalan posao u jednoj baletnoj trupi i nedugo zatim priključila mu se i Ljuba. Tu je otpočeo njihov trajni zajednički život, upućenost samo jednog na drugog, život po hotelskim sobicama Pariza ili još više po turnejama s vječitim torbama i koferima u ruci – sve dok se nisu skrasili kod Béjarta, velikog maga baletne umjetnosti dvadesetog stoljeća. Pero se apsolutno uklopio kao pojava markantne glave i temperamenta u bežarovsku galeriju plesača, a Ljuba svojom metodičnošću i pouzdanom baletnom školom i memorijom; oboje su ubrzo postali siguran tandem na koji se maštoviti i u to vrijeme koreografski hiperproduktivni Béjart, mogao osloniti kroz narednih gotovo dvadesetak godina.
    La Valse, kor. Octavio Cintolesi, HNK u Zagrebu, 1956. foto: I. Medar
    Sedam godina kasnije, kad sam već bila članicom baletne trupe Balet international de France pod vodstvom Janine Charrat i Milorada Miškovića, zadnji nastup nakon dva i pol mjeseca turneje tijekom koje smo nastupali od Casablance do Beiruta i Atene bio je nastup u Bruxellesu u Theatre de la Monnaie, sjedištu Béjartove trupe. Teško je opisati radost našeg susreta. Pero i Ljuba htjeli su mi pokazati teatar, baletnu dvoranu, upoznati me s Béjartom, konačno su me dovukli u svoj stan, koji je odisao nekom našom atmosferom. Tu smo do kasnih noćnih sati vikali u isti čas, želeći si ispričati sve novosti uz obilnu večeru koju je Bubica priredila a Perica posluživao onako po naški!

    Ja sam se nakon dvije godine izbivanja vratila u Zagreb i krenula kao slobodan umjetnik vlastitim putem plesačice, koreografkinje i redateljice brojnih televizijskih filmova i emisija, a sedamdesetih godina započela sam se ozbiljno baviti baletnom kritikom u Vjesniku. Pomno sam pratila sva zbivanja u baletnom svijetu pa tako i velike uspjehe Baleta XX stoljeća Mauricea Béjarta, u kojem su Ljuba i Peru zauzeli vodeće odgovorne funkcije i dobili čak licencu za prenošenje Béjartovih koreografija.

    Naš koreograf Milko Šparemblek koji se nakon dugog izbivanja povratio u Zagreb i uspješno počeo sa radom na našoj baletnoj sceni, upozorio me da je Pero postao direktorom baleta Milanske Scale i da sprema baletnu premijeru s Béjartovom Žar pticom i Šparemblekovom Simfonijom psalama Igora Stravinskog. Mog urednika Kulture Vjesnika Dalibora Foretića upozorila sam na taj za naše baletne umjetnike u svijetu važan događaj i smjesta sam dobila sva potrebna sredstva da avionom otputujem u Milano na premijeru.
    Nakon izvedbe baleta Candelaria Octavia Cintolesia – stoje: P. Vanić, ?, Petar Dobrijević, Damir Novak, Octavio Cintolesi, Marijan Jagušt, A. Novak, Ludmila Naranđa, sjede: Zlatko Voženilek i Ljubinka Dokić
    Na milanskom aerodromu dočekao me Pero. Širi ruke i viče: „Boga mu ljubim kumo, Ti si sve mlađa i mlađa“, a ja odvratim: „A ti si postao bos po glavi!“ Pero se na to lupne po čelenki i cmokne ustima, da je odjeknulo poput šampanjske boce i vikne: „Tvrda lička glava!“ što je bio njegov stari štos kojim nas je nekada uveseljavao...

    Proveo me cijelom milanskom Scalom, prisustvovala sam odličnim vježbama koje je držao plesačima i bila svjedokom ljubaznosti i veselja kojim ga je dočekivalo cijelo osoblje od portira nadalje. Ljuba me odvela u baletnu školu Male Scale, na kojoj je predavala, koristeći veliko pedagoško znanje koje je stekla u Béjarovoj trupi radeći s ponajboljim majstorima baletne pedagogije i velikim svjetskim zvijezdama koje su dolazile tom velikom kreatoru moderne baletne umjetnosti.

    Baletna premijera je sjajno prošla, pogotovo Šparemblekova Simfonija psalama, pa sam puna radosti narednog dana krenula sa Šparemblekom put Rima, gdje nas je čekala premijera Béjarovog novog baleta Notre Faust na glazbu Johanna Sebastiana Bacha. Bila sam puna radosti od prelijepih događaja, a najviše od ponovnog susreta sa Ljubom i Perom kod kojih sam i odsjela i opet doživjela toplinu njihova doma, sklad, gostoljubivost i red koji je zavela Ljuba, Bubica... odlična domaćica i izgleda glavni ekonom njihova tandema. Kupili su si kažu, kućicu na Rabu, pa ću im dolaziti na more.

    Naredne godine donijele su meni velike životne promjene, pa sam samo povremeno pratila njihovu umjetničku djelatnost širom velikih europskih baletnih scena, dok mi se nisu javili telefonom iz Zagreba, gdje su kupili stan kao jedno od stalnih sjedišta u zemlji, i neka se odmah dovučem do njih, jer Ljuba peče pitu... Sjela sam u auto i za čas se našla u ulici Nad lipom. Pero me već čekao pred haustorom novogradnje.
    Irena MIlovan, Ljubinka Dokic, Octavio Cintolesi, Maja Bezjak
    Kao da nisu preko nas prošle tolike godine odvojenosti, rada, uspjeha, bolesti i svih mogućih životnih barijera, mi smo se poput djece veselili ponovnom susretu i obnavljali svoje zajedničke uspomene. Ne želeći vidjeti rukopis vremena na našim obrazima, naše duše ostale su mlade i još uvijek pune onog umjetničkog zanosa koji nas je zavodio.

    Nedugo zatim otišao je Pero. Ljuba je hrabro i dostojanstveno ispunjala radom svoju veliku samoću i prazninu u životu. Njenim odlaskom u ove obiteljski radosne dane, prati me poput sjene sjetna misao, da se zaklopila jedna predivna stranica knjige života moje mladosti, naših mladosti u službi i potrazi za veličinom i ljepotom baletne umjetnosti.

    © Maja Bezjak, PLESNA SCENA.hr, 25. siječnja 2019.