Razgovor za šaku lijekova

Eurokaz, Zagreb: Pjesma Cvrčka, red. Iva Srnec

  • Eurokaz, Zagreb: Pjesma C/cvrčka, red. Iva Srnec, foto: Jadran Boban

    Pjesma Cvrčka
    , najnovija predstava nastala u radionici Eurokazove produkcije, dovršena je relativno brzo s obzirom na činjenicu da pored profesionalne glumačke ekipe uključuje i naturščike. Naime na Eurokazov poziv za one koji imaju navršenih 55 godina audicija je održana 19. studenoga 2018. godine, a premijera je održana ni tri puna mjeseca kasnije. Predstava Pjesma C/cvrčka nastaje kao dio projekta Scenska kreativnost u starijoj dobi koji sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda. Kao što sâm Eurokaz navodi, cilj projekta, odnosno predstave je „unapređenje vještina osoba 54+ kroz participativne umjetničke aktivnosti radi povećanja njihove socijalne uključenosti i vidljivosti. (…) Prema podacima DZS-a, Hrvatska je država lošega gospodarskog stanja ... te spada u skupinu 'starih društava' (udio starijih od 55 godina prema popisu iz 2011. iznosi 31.3%)." Pored navedenoga Eurokaz ističe da je sadržaj predstave isključiva odgovornost Eurokaza, a u tom sjajnom odabiru Krležine novele Cvrčak pod vodopadom odlično su se izvedbeno pronašli naturščici (njih desetero koji će se u lokalnim sredinama izmjenjivati) s četvero glumaca (Mira Bosanac, Igor Baksa, Sven Jakir, Siniša Miletić).
    Eurokaz, Zagreb: Pjesma C/cvrčka, red. Iva Srnec, foto: Jadran Boban
    Koristeći se motivima novele Cvrčak pod vodopadom (Zagreb, 1937) i dijaloškoga fragmenta Finale. Pokušaj pedesetvjekovne sinteze iz knjige političkih eseja Deset krvavih godina (Zagreb, 1937) Krleža je napisao „nebeski dramolet" Put u raj, u njegovu određenju filmski scenarij „po uzoru starih crkvenih prikazanja na eshatološku temu: uboga ljudska duša kleči pred tajnom Posljednjih Stvari". U tome je smislu intrigantno da je dramaturginja Beatrica Kurbel, unatoč Krležinu filmskom scenariju, osmislila novu dramatizaciju novele Cvrčak pod vodopadom, i to pod novim naslovom – Pjesma Cvrčka, jer hoćemo-nećemo Krležina varijanta filmskoga scenarija i nije dramatizacija u klasičnom smislu riječi već nova drama s novim imenima likovima, tako da se često i otvaralo pitanje o tome je li Put u raj (1970) dramatizacija, filmski scenarij ili nova drama. Pritom dramaturginja, kako sama ističe, u matricu dramatizacije uvodi niz proznih i lirskih fragmenata Krležina opusa s vremenskim i prostornim analogijama navedene novele, te u tome smislu i nastaje pomak prema poetskom naslovu Pjesma Cvrčka.
    Eurokaz, Zagreb: Pjesma C/cvrčka, red. Iva Srnec, foto: Jadran Boban
    Zadržimo se na početnom okviru Pjesme Cvrčka u redateljskoj vizuri Ive Srnec: u sredini video-zida, točnije nosivih ploča, projicira se dokumentarni filmski zapis tijela duševne patnje, dakako u bijelom, koje kontroliranim kretnjama usmjerava medicinar, isto tako u bijelom. Očita je metonimija granatnoga šoka, varijante PTSP-a prvosvjetske ratne gluposti a i metonimija ordinacije L. W.-a čiji je nervni klijent „Cvrčak“ (Siniša Miletić, iako su tijekom predstave u nekim scenama aktanti međuzamjenjivi). Cvrčak, na početku navedene dramatizacije u povorci ljudi koji su orijentirani na novine koje serviraju informacijski cinizam i postistine vlastitih Vlada, otvara ključno pitanje svih ratova – pitanje individualne i kolektivne odgovornosti: „Jedino stoji nepobitno – Ja nisam ni ne mogu biti odgovoran za sve ono što se u Evropi danas događa. Ja nisam kriv ni sistemu, ni ludnici, ni klaonici, ni ratu, ni ičemu.“ Istina, pitanje individualne odgovornosti otvara se samo kod visokoetično pozicioniranih pojedinaca kao što je „Cvrčak“ (odnosno, prof. dr. Bernardo Leander u drami Put u raj) za razliku od stratega kojima satovi odgovornosti nikada ne zvone jer prema njihovim pozicijama moći oni (navodno) ne mogu biti odgovorni.
    Eurokaz, Zagreb: Pjesma C/cvrčka, red. Iva Srnec, foto: Jadran Boban
    Konstativ odgovornosti Cvrčka proširuje se na nišu samookrivljavanja za smrt svojih marodera s bojišta Prvoga svjetskog rata, ili uvodnom rečenicom novele Cvrčak pod vodopadom: „S mrtvima živim u posljednje vrijeme i s njima razgovaram čitave noći i to je moja tajna, da su mi razgovori s mrtvima nerazmjerno življi od svih mojih dodira i riječi.“ Cvrčkova ekipa mrtvih pritom je kostimografski određena etno-elementom; uglavnom, riječ je o tamnoj kostimografiji s etno-torbicama kao vizualnim upečatljivim broš detaljem, koja je često određena dramaturgijom živih slika (koreografkinja: Irena Mikec, kostimi: Petra Mina Petričec). Ukratko, zamjetno je da je naturščicima ipak više pridana uloga u funkciji živih slika dok su nosivi dijelovi krležijanskih rečenica dodijeljeni glumcima, tako da te žive slike djeluju ujedno kao scenski okvir za glumce. Npr. spomenuti početni razgovor između Cvrčka (Siniša Miletić) i doktora L. W. (Mira Bosanac) odvija se unutar žive slike skupine marodera, njegovih mrtvih s kojima razgovara kao sa živima; ili kad doktor L. W. (prvo – Igor Baksa a zatim Mira Bosanac) Cvrčku daje recept monstruarija psihofarmacije, istovremeno i protagonisti žive slike u svojim malim crnim bilježnicama ispisuju recept.
    Eurokaz, Zagreb: Pjesma C/cvrčka, red. Iva Srnec, foto: Jadran Boban
    Suočavajući se s mrtvim maroderima Cvrčak je čest gost liječnika L. W.-a s kojim/ kojom vodi psihoanalitičke razgovore, ali koristi ga i kao medij u pokusu. Naime, po njegovim reakcijama ispituje efekt vlastitih novela koje mu donose međunarodni književni i akademski ugled. Daljnji susret s doktorom Siročekom (iz novele, liječnik Orlando iz drame, filmskog scenarija Put u raj), njihov zajednički odlazak u pisoar odvodi Cvrčka s ovu stranu dobra i zla, u simboličko čistilište. Krležina kritika psihoanalize vidljiva je iz neuspješnosti Cvrčkova razgovora s doktorom L. W.-om koji Cvrčku u njegovoj insomniji prouzročenoj PTSP-jem ne može pomoći, te svaki razgovor završava šakom lijekova koje jedini doktor Siroček (uvijek izniman Sven Jakir) primjećuje kao razorno djelovanje farmakopeje stenjevačkoga načina razmišljanja. U tome smislu u novelu je ulijepljen i recept doktora L. W.-a kao dokument monstruarija psihofarmacije koji je možda mogao biti projiciran na onoj istoj ploči na kojoj je u početnoj sceni projiciran dokumentarni film o tijelu duševne patnje(?).
    Eurokaz, Zagreb: Pjesma C/cvrčka, red. Iva Srnec, foto: Jadran Boban
    Iva Srnec i Beatrica Kurbel zajedničkim su susretom teksta i izvedbe te Krležine najmračnije novele – montirane s nekim drugim usporednicama Krležinih književnih svjetova, poput ekspresionističkog Kraljeva kao i simfonijskog Pana (odlična izvedba Igora Bakse kao Pana-vraga modificiranog u folklornoga vraga s rogom obilja) – demonstrirale da je ono što se trenutno događa u Europi samo mračno ponavljanje prošlosti prve političke svjetske histerije krojenja karte Europe.

    Ključnu rečenicu „Svi smo mi čikovi u mokraći“ Krležine novele o sumraku civilizacije redateljica je pretočila u urin u vojničkoj kacigi (metonimija toaletne školjke) iz kojega Cvrčak ili pak doktor Siroček (aktanti su, kao što sam napomenula, ponekad međuzamjenjivi kao i u navedenoj sceni potrage za estetskim/ etičkim cvrčkom) završno pije, prije nego što se preda vlastitome grobu gdje sve groteskno završava referencom iz Kraljeva, Panopticumom Croaticumom sajamskih likova, vašarom života, životom kao sajmištem.

    © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 28. veljače 2019.
    Eurokaz, Zagreb: Pjesma C/cvrčka, red. Iva Srnec, foto: Jadran Boban
    Pjesma Cvrčka
    (slobodna adaptacija novele Cvrčak pod vodopadom Miroslava Krleže)
    redateljica Iva Srnec
    premijera 10 veljače 2019.
    dramaturginja Beatrica Kurbel, koreografkinja Irena Mikec, scenograf Tihomir Milovac, kostimi Petra Mina Petričec, glazbeni dramaturg Branko Brezovec, glazba Nikola Kodjabashia, Antun Toni Blažinović, oblikovanje svjetla Tomislav Maglečić, vođenje svjetla Pero Đurđević, oblikovanje tona Branko Puceković, vođenja tona Aleksandar Milošević, majstor scene Stjepan Filipec Ges, scenski tehničar Ivica Kranželić, produkcija Ivona Filipović-Grčić, Suzana Brezovec, Ana Miljanić, grafički dizajn Dejan Dragosavec Ruta, voditelj PR-a Mario Gigović
    izvode: Mira Bosanac, Igor Baksa, Svej Jakir, Siniša Miletić +  10 lokalnih sudionika ciljane skupine
    sudionici Zagreb: Ljiljana Aleksić-Ćuk, Mirica Crnolatac, Edita Ćurak-Arseta,Vera Filipović, Renata Kekić, Eduard Pešun, Ivka Senčar, Lidija Vrban, Dijana Banek, Jadranka Gračanin Putnik
    sudionici Gospić: Krešimir Tomljenović, Manda Vukelić – Seka, Ada Maras, Gordana Brkljačić, Mileva Šulentić – Mica,  Ljubica Šuper, Ružica Suknaić, Nada Maras, Dragica Rogić, Stjepan Rukavina,  Joso Radošević,  Ivan Suknaić,  Ivan Muhar
    sudionici Sisak: Mićo Borojević, Milka Bosančić, Ljiljana Brković Zoričić, Slobodan Đokić, Milanka Kovačević, Rajko Mladeenović, Bara Močilac, Milan Stojaković, Milka Surlan, Jasenka Zvonar

    (Članak je sufinancirala Hrvatska zaklada za znanost (Naracije straha: Od starih zapisa do nove usmenosti, projekt IP-06-2016-2463).

kritike i eseji