Lišavanje ega kroz tjelesni iskaz

12. Međunarodni festival kazališnih akademija Dioniz, Đakovo, 27. – 31. ožujka 2019.: Okrugli stol Tijelo u izvedbi: Suvremene perspektive (Najava novog diplomskog studija na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku)

  • Sudionici okruglog stola Tijelo u izvedbi: Suvremene perspektive

    U Đakovu je održan 12. Međunarodni festival kazališnih akademija Dioniz. Festival koji je pokrenula Umjetnička akademija Osijek (sada Akademija za umjetnost i kulturu), a otvoren je prigodno na Svjetski dan kazališta 27. ožujka. Ovogodišnji Dioniz pod umjetničkim vodstvom prof.dr.sc. Lea Rafolta i naslovom Igrom do tijela, fokus kazališnog izričaja prebacuje na često zanemarivani element tjelesnosti u izvedbenim praksama, čime se uspješno zagrebalo u široko područje neverbalnog teatra. Time se skrenula pažnja na važnost otvaranja diplomskog studija Neverbalni teatar, noviteta osječke Akademije i hrvatskog akademskog sustava, odnosno prvog takvog studijskog programa u Hrvatskoj, koji će se izvoditi od iduće akademske godine. Stoga su prikazane radionice i studentski radovi nosile naglasak na fizičkoj komponenti kao elementarnom sredstvu izvedbenih umjetnosti i kazališne pojavnosti.

    Središnji dio teorijskog dijela festivala bio je okrugli stol teme Tijelo u izvedbi: Suvremene perspektive koji je okupio neke od najrelevantnijih hrvatskih koreografa, redatelja, performera, plesača, plesnih i kazališnih pedagoga i teoretičara. Tom je prigodom službeno najavljen već spomenuti MA Neverbalni teatar. Voditeljica okruglog stola Maja Đurinović otvorila je temu izvedbenog tijela motivom iz eseja Michela Foucaulta Utopijsko tijelo, i zatim najavila svakog umjetnika kroz perspektive koje okupiraju njihov rad s tijelom/tijela postavljajući im precizna pitanja s obzirom na njihova iskustvena i/ili teorijska istraživanja.

    Borut Šeparović, voditelj umjetničkog projekta Montažstroj, prisjetio se organičkog slet baleta Vatrotehna koji retrospektivno gledajući vidi kao nenamjerne odgovore na političke i državne promjene ranih devedesetih, a masovnu kulturu, ponajprije onu sportsku – nogometnu, uzima kao temeljni motiv gradnje performativnih postupaka. Atletsko tijelo u izvedbi, sklono trošenju i iscrpljivanju bilo je tijelo njegovog rada, a iscrpljivanje jedan je od glavnih zajedničkih nazivnika atletskom i izvedbenom tijelu. Govoreći o istraživanju maksimizacije efikasnosti tijela Irma Omerzo dala je uvid u osobnu kronologiju otkrivanja pokreta kroz razne prakse od gimnastike i akademskog suvremenog plesa do Feldenkrais metode, posvećujući najviše pažnje optimalnoj funkcionalnosti tijela kao glavnog motivatora njezine izvedbe i autorstva.

    Probleme funkcionalnosti tijela dotiče i Marija Šćekić, ali kroz svoj neuobičajen i iznimno zanimljiv habitus autorice i izvođačice (studirala je elektroakustiku uz ples) koja impetus za stvaranje uvijek iznova traži u prirodi. Životinjsko tijelo, primjerice ono grbavih kitova koji su je nadahnuli za predstavu Modulacija oblik 2 (2007), osjeća krajnje nepatvorenim i postavlja ga kao cilj u svom izvedbenom i autorskom procesu. Dotiče se i titrajućeg tijela, tijela kao oscilatora, a „pokrete njihovih tijela kao strujanja čestica zraka, svjetla i topline“. Žak Valenta pak kroz suvremeni ples, mimu, euritmijsko obrazovanje i praksu promatra izvođačko tijelo i napominje uz referencu na Foucaultov esej da tijelo shvaća kao prepreku, a glas/riječ/slovo kao jedan od misterija kojima valja proniknuti u prirodu i nadvladati tijelo kao prepreku.

    Pitanja izloženosti tijela u izvedbenom smislu dotakli su se Ana Maria Bogdanović i Bruno Isaković. Bogdanović se osvrnula na svoje predstave koje se izravno bave izloženošću, krhkošću tijela i emotivnih stanja koje su analogne njezinoj tjelesnoj manifestaciji ranjivosti. Skup emocija koje se mogu promatrati kao ranjiva tijela ona kroz sjećanja provlači u plesnu formu i paradoksalno pokazuje svoju plesačku snagu. Isaković se nadovezao na neizostavnu izloženost tijela u izvedbi kojoj je svjedoči kao izvođač i doveo takvo stanje u središte ispitivanja odnosa publike i izvođača. Matija Ferlin upravo izloženost vidi kao srž onoga čime se bavi unutar širokog područja kazališne djelatnosti, neverbalnog teatra i plesne umjetnosti. Objašnjavajući ponizno tijelo kako ga on sam vidi, pojasnio je da taj pojam ponajprije kroz ideju lišavanja ega kroz tjelesni iskaz. Upozorava na sustavno zanemarivanja tijela u dramskom izvedbenom činu koje rješava uzimanjem kanonska dramska djela (ciklus Staging a Play) i prevođenjem u čisti fizički teatar. Mimičar, glumac, kazališni pedagog i kantautor Alen Čelić pozabavio se pojmom klauna kojemu je upravo neugodna izloženost, fijasko, egzistencijalna knedla koju neprestano mora gutati pri izvedbi najveći uspjeh i krajnji cilj, a otkrivanje svojeg osobnog, istinskog klauna kao najteži i najizazovniji zadatak pri izvedbi koja to zahtjeva.

    Maja Đurinović je započela razgovor sa Sinišom Labrovićem, diplomiranim kroatistom i performerom snažnog osjećaja za društvenu angažiranost, znakovitim naslovima njegovih performansa i skicirala poetiku njegove performativnosti. Labrović se referirao na Perpetuum mobile kojim tijelo radikalizira idejom samodostatne osobe – same i otuđene od svoje okoline, koncepta popularnog zbog privida slobode i neovisnosti. Izazivajući osjećaj tuge u gledatelja upozorava društvo na opasnosti otuđenja. Irena Boćkai, također kroatistica po struci, osnivačica izvedbenog kolektiva Trećeprostor naglasila je diskrepanciju između autorske/izvođačke izvorne misli i percepcije i interpretacije publike kada je simboličko tijelo u izvedbenom kontekstu. Otvorila je i pitanja mobilnosti tijela, tijela u premještanju u usporedbi sa životinjskim (na putu)…

    Najava i skora realizacija diplomskog studija Neverbalnog teatra u Osijeku važna je prekretnica održavanja diskursa u suvremenim izvedbenim praksama otvorenim na akademskoj razini. Deset sudionika okruglog stola raznovrsnog iskustva tjelesnosti u izvedbi diktirali su dinamičnost razgovora koji ukazao na nemogućnost iscrpljivanja raznih aspekata tijela kao žarišta materijalizirane energije i središta performativnog izraza u kazališnom kontekstu i izvan njega. Dublja problematizacija teme koja je već silno razgranata i zahtjevna nije bila moguća ponajprije zbog vremenskog ograničenja, ali je cilj otvaranja bitnih pitanja pokreta postignut.

    © Nikolina Odobašić, PLESNA SCENA.hr, 5. travnja 2019.

kritike i eseji