Krhkost sklada i ispitivanje pogreške

Kulturna alternativa mladih – Hram, Split: It happens (work in progress), autori Júlia Campistany, Rémi Lebocey

  • It happens (work in progress)

    Dora Popić i splitski centar novog cirkusa Kulturna alternativa mladih – Hram nastavljaju s organizacijom predstava suvremenog cirkusa afirmiranih izvedbenih umjetnika u amfiteatru Doma mladih. Ciklus predstava i kraćih rezidencija te edukativnih radionica cirkuskih vještina u lipnju je prošle godine započeo gostovanjem slovenskih izvođačica Dane Auguštin i Tjaše Dobravec s cirkuskom predstavom Aquariom i radionicama Flexibility & Balance“ i Laboratorij gibanja na zračnim tkaninama, a sljedeća predstava, It happens Júlije Campistany i Rémija Leboceyja izvedena je tek u ožujku ove godine zbog ograničenih izvora financiranja ovakvih projekata. Júlia Campistany održala je i dvodnevnu radionicu trapeza, a Rémi Lebocey plesne akrobatike. Rad na autorskoj predstavi It happens španjolska trapezistica, svestrana izvođačica Júlia Campistany započela je samostalno, a na dvotjednoj rezidenciji Hrama priključio joj se akrobat, žongler i glazbenik Rémi Lebocey. Splitska publika imala je priliku vidjeti rad u nastajanju, te na opuštenom druženju nakon predstave razgovarati s izvođačima i sugerirati rješenja pojedinih scenskih situacija.
    It happens (work in progress)
    Dok publika ulazi predstava je već počela, Júlia Campistany se potpuno koncentrirana zagrijava među publikom i osviještenim stajanjem oko sebe zauzima prostor koji time postaje prostor scene. Na pozornici su trapez, strunjača i stol s opremom za Leboceya koji u najvećem dijelu predstave zauzima poziciju pomagača i glazbene podloge, ali i suprotno od toga budući da se predstava bavi onim trenucima izvedbe u kojima sve krene krivo, kada trik ne uspije, kostim iznevjeri, rekvizit pukne, muzičar nestane sa scene ili preuzme dominaciju nad scenom umjesto obavljanja zadatka pratnje. Prikaz krhkosti skladnog trenutka izvedbe i ispitivanje mogućnosti koje pogreška donosi na sceni tema je predstave, a temeljena je na cirkuskim, plesnim i tehnikama fizičkog kazališta.

    Spuštanjem na pozornicu i osvjetljavanjem vlastitoga podija Júlia Campistany započinje izvedbu (predstavu u predstavi) dionicom suvremenog plesa što se može iščitati i kao metaforičko otvaranje vlastitog prostora za pokret, istraživanje, izvedbu, komunikaciju. Ostaje dojam kako u predstavi u predstavi ona jest i igra ulogu izvođačice, a do tog trenutka, u kratkom okvirnom dijelu, zastupa samu sebe. Kada sklad plesa biva prekinut odvezivanjem hlača, izvođačica se osramoćena na trenutak skriva i pokušava ponovno. Sada ona mehanički odrađuje zadane plesne pokrete, te nakon nekog vremena uspijeva vratiti koncentraciju, prisutnost u pokretu se opet osjeća i sklad je vraćen. Júlia Campistany sama ističe scensku pojavnost kao svoju najveću kvalitetu i uistinu je zanimljivo gledati kako i tim naoko neuhvatljivim alatom vješto manipulira.
    It happens (work in progress)
    Dramaturgija predstave ostvarena je kroz kontraste uspjeh – neuspjeh i obrnuto koji se gradiraju do različitih stupnjeva, a značenjska dimenzija dodana je kroz mogućnost metaforičke interpretacije. Zaplet se gradi oko samog čina uspinjanja izvođačice na njezin centralni rekvizit – trapez. Tu izvođačica doživljava najveće poraze te je primorana pozvati osobu iz publike da joj asistira. Penje se na leđa čovjeka i ostaje visjeti ne znajući što dalje. Kad nakon mnogih pokušaja napokon osvoji prostor trapeza, sreća je kratkog daha – gore u zraku ne zna što raditi, dosađuje se, ali iz toga se rađa pokret.

    Vještina Júlije Campistany na trapezu je zadivljujuća, i premda sustavno izbjegava bilo kakav pokušaj osvajanja publike gimnastičkim umijećem, to je neizbježno. lakoća izvedbe zahtjevnih elemenata, kontrola pokreta i promjene ritma koje ostvaruje oduševljavaju publiku. Nezgode na trapezu nižu se jedna za drugom, proizlaze iz gotovo svakog elementa, te kao kulminacija čak i iz samog rekvizita koji toliko iznevjerava da puca po pola. Ali to ne sprječava izvedbu da se nastavi. Raznim pokušajima, ispitivanjima smjerova kretanja i lutanjima na konopcima rastavljenog trapeza ona dolazi do figura, ili ih barem pokušava pronaći.

    It happens (work in progress)Nakon raspleta, u svojevrsnom epilogu scenu preuzima Rémi Lebocey s pokušajem da on pridoda nešto svojim umijećem predstavi, ali iz njegovog dugačkog balansiranja na rukama ne proizađe ništa, još jedna pogreška. Tu se završava predstava u predstavi, te se Júlija Campistany penje na Leboceyeva ramena i hlače koje su smetale poveže oko slomljenog trapeza: one ostaju visjeti poput lutka kojemu je udahnut život njenim dodirom. Slijedi naklon zajedno s pomagačem iz publike kojem je time također priznat udio u izvedbenom procesu, baš kao i lutku-hlačama u pozadini.

    Iznimno koherentno sastavljeno, djelo je nedorečeno i tek pomalo zbunjujuće pred sam kraj kad Rémi Lebocey zauzima poziciju središnjeg izvođača. Tek se u tom trenutku evocira kod nedovršenosti, gledanje predstave u nastajanju. Scenske situacije se grade na ispitivanju mogućnosti alata, cirkuskog vokabulara koji izvođači posjeduju. U ovakvoj dvostrukoj autotematičnosti krije se izraz poštovanja i zahvala tehnikama i rekvizitima koje oboje izvođača posjeduju. Ovaj rad u nastajanju po dobivanju finalne forme ponovno će se predstaviti splitskoj publici.

    © Marina Barun, PLESNA SCENA.hr, 12. travnja 2019.

kritike i eseji