Zašto stvarati, zašto gledati?

Platforma HR, Zagreb 15. svibnja – 2. lipnja 2019.: Kik Melone, Zagreb, Melone Pataphysica



  • Čemu sve to? Pitanje je koje se kontinuirano nameće tijekom predstave Melone Pataphysica, kompanije Kik Melone. Obilježavaju ju potpuni besmisao i ispraznost, zaglavljenost u beskrajnim ponavljanjima i melankolija Satijeve Gnossienne br. 1. Samim naslovom autorska ekipa priziva vrijeme više od stotinu godina unatrag kada je skovan pojam 'patafizike (s namjernim apostrofom) kao koncepta koji je utro put dadaizmu, nadrealizmu i teatru apsurda. Njezin je začetnik francuski dramatičar i pjesnik Alfred Jarry, najpoznatiji po grotesknoj drami Kralj Ubu, koja je tada predstavljala radikalan odmak od kazališnih normi. Jarry je patafiziku opisao kao znanost imaginarnih rješenja, zakona iznimaka, svemir koji nadopunjava postojeći, drugačiji pogled na stvari.

    U Melone Pataphysici stvari zaista jesu izokrenute pa tako u izvedbeni prostor Gorgone publika ulazi kroz stražnja vrata, nakon što je ophodala Muzej suvremene umjetnosti i spustila se u njegovo mračno skladište. Osim toga, prvi dio predstave publika promatra iz obrnute perspektive, sjedeći na dnu pozornice, gledajući u zatvoreni zastor iza izvođača. Za to vrijeme oni strukturirano slijede pravilne putanje, postepeno gradeći koreografiju samo njima razumljivog znakovnog jezika temeljenog na gestualnosti šake, pri čemu se svaki od izvođača oznakom na kostimu identificira jednom gestom.

    Praćeni istim djelom skladatelja Erika Satiea (koji se također smatra patafizičarem) u nebrojenim interpretacijama, izvođačima se pridružuju dijaprojekcije i filmske projekcije razlomljene na mobilnim panoima koje razmještaju scenom. Na snimkama u stilu filma noir, iste izvođače vidimo u postapokaliptičnome pustinjskom okolišu, pa se tako sudaraju retro mediji i distopijski sadržaj. Ono što se činilo kao nekakav, nama nejasan red među izvođačima (Silvia Marchig, Marko Gutić Mižimakov, Umberto Lancia i Jasen Vodenica), posve se međutim raspada u drugome dijelu izvedbe kada se zastor otvara, publika premješta u uobičajenu perspektivu – gledalište, a izvođači na sceni posrću i teturaju.

    Pokušava li Melone Pataphysica reći kako ono što je s jedne strane zastora posve logično i razumljivo, s druge strane to ne može biti? Kako god bilo, kažu da je patafizika slavljenje beskorisnog te ju je nemoguće definirati jer je svaka definicija u startu pogrešna, pa tako valjda mora biti i u slučaju ove prilično zamorne i uzaludne predstave. No zašto onda stvarati i zašto takvo stvaralaštvo gledati i iskusiti?

    Premijera predstave 17. svibnja inače je otvorila program jubilarne 20. Platforme HR te je bila sastavnim dijelom drugoga bloka inicijative Antisezona 19.

    © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 24. svibnja 2019.

    patafizičari: Marko Gutić Mižimakov, Umberto Lancia, Silvia Marchig, Jasen Vodenica
    egzofizičarka: Iva Nerina Sibila
    iluminator dokaza: Saša Fistrić
    dopisnik g. Erika Satiea: Josip Maršić
    crne figure osmislila: Hana Lukas Midžić
    produkcija: Kik Melone u koprodukciji sa Plesnim centrom TALA i Platformom.HR
    projekt su podržali: Gradski ured za kulturu Grada Zagreba i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.
    uz podršku: Klubvizija
    zahvale: Vlasta Marchig, Sonja Pregrad

Piše:

Jelena
Mihelčić

kritike i eseji