Feministički eat art

Uz peformans Pojedeni dom Nikoline Butorac, Muzej suvremene umjetnosti, Ljeto u MSU 2019.: Umjetničke akcije i performansi, Zagreb, 8. lipnja 2019. i uz performans Candy Venus Bakes Andree Júlije Fajger Dudás, 18. Dani performansa, dvorište palače Sermage, Varaždin, 9. lipnja 2019.

  • Nikolina Butorac, performans Pojedeni domOvogodišnja manifestacija Ljeto u MSU 2019.: Umjetničke akcije i performansi otvorena je angažiranim performansom Pojedeni dom Nikoline Butorac u kojemu je umjetnica izvedbeno predočila, kako ja istaknula, nastavak istraživanja rada (ne)vidljivih nomada našega društva u kojemu se „bavi pitanjem stanovanja kao radnje i stana kao fiktivnog objekta kojega je velikom broju mladih ljudi u današnje vrijeme nemoguće priuštiti". Performans je izveden u atriju MSU-a gdje je umjetnica na način kuharice, u kontekstu eat arta, pozvala okupljene da na njezinom kiparsko-gastronomskom stolu, jedan po jedan, nacrtaju svoj imaginarni stan ili pak atelje, a na temelju navedenoga crteža umjetnica je kiparsko-gastronomski oblikovala tlocrt od smjese zobi, maka i banana. Na kraju smo – taj veganski sirovi kolač bili zamoljeni i pojesti. Riječ je o iznimnoj, realiziranoj metafori eat arta gdje je metafora „novčanoga žderanja" realizirana u obrnutom egzistencijalnom smislu gdje sada doslovno „žderemo" vlastiti stan – obično otplaćivan kreditima.

    Riječ je, dakle, o umjetničinu nastavku istraživanja zvučne i prostorne instalacije Praznina doma koja je na prošlogodišnjem Festivalu prvih osvojila nagradu žirija. Navedenom je instalacijom umjetnica tematizirala egzistencijalno, socijalno pitanje o tome kako si mlade osobe danas ne mogu priuštiti prostor stanovanja te je pritom za segment zvučne instalacije umjetnica osmislila i intervjue s prijateljima / prijateljicama koji žive u iznajmljenim stanovima ili kod roditelja, a pitanje koje im je postavila jest na koji su način njihovi roditelji priskrbili stan u kojemu žive. U kojem su se pravcu kretali odgovori možete saznati u razgovoru s umjetnicom koji je prošle godine objavljen na ovom portalu, gdje je, među ostalim, Nikolina Butorac komparirala razdoblje socijalizma i postsocijalizma: „Roditelji mojih prijatelja kao i moji kupovali su stanove za vrijeme socijalizma a dosta njih je preko firme dobilo stan. Većina je bila pošteđena kredita i visokih kamata, a nekima je u osamdesetima za vrijeme poznate inflacije rata kredita bila kao kutija cigareta. Kada to slušate, zvuči kao čista znanstvena fantastika."

    Andrea Júlia Fajger Dudás, performans Candy Venus BakesKrenimo na drugi feministički fem-art koji je održan dan kasnije, na drugoj manifestaciji, i u drugom gradu. Riječ je o varaždinskim 18. Danima performansa koji su ove godine održani pod tematskom odrednicom Umijeće (Aristry). Posljednjega dana tog našega, uz osječki Performance Art Festival, najdugovječnijega festivala mogli smo pogledati performans mađarske multimedijalne umjetnica Andree Júlije Fajger Dudás Candy Venus Bakes, u okviru kojega je, u kontekstu eat arta, izvela dva re-enactamena. Prvo je izvela re-enactment performansa Action Pants: Genital Panic (Augusta-Lichtspiele, München, 1968/1969) Valie Export, koji je jednako tako i Marina Abramović uvela u koncept reizvedbi Seven Easy Pieces (Sedam lakih komada) koji je predstavila u Muzeju Guggenheim u New Yorku od 9. do 15. studenoga 2005. godine, gdje je svaku rekonstruiranu akciju/performans izvodila sedam sati. Na fotografiji Valie Expot, raščupane kose, u kožnoj košulji, bosa, sjedi na drvenoj klupi, razotkrivenih genitalija; mitraljez drži na razini prsa, spremna da ga uperi prema gledateljima prema kojima je i usmjeren njezin pogled.

    Za razliku od Marine Abramović koja je doslovno prenijela dokument akcije – fotografiju navedene akcije u izvedbu, Andrea Júlia Fajger Dudás akciju Action Pants: Genital Panic prevodi u eat art gdje je mitraljez koji je držala Valie Export umjetnica transformirala u čokoladni mitraljez-tortu koji je i pojela tijekom tog gastronomskoga performansa. Podsjećam samo na feministički kontekst navedenih dviju umjetnica. Godine 1967. Waltraud Lehner mijenja ime i prezime u Valie Export (pisano velikim slovima) kao umjetnički logo, kojim prekriva očevo i muževo prezime, preuzimajući ime tada popularnih cigareta (Valie). Odrednicom Export emfatično je zahtijevala vlastito mjesto na bečkoj umjetničkoj sceni kojom su tada dominirali umjetnici (muškarci) bečkoga akcionizma. Za razliku od nje, autoironijskom komponentom Andrea Júlia Fajger Dudás, navodi na svojoj internetskoj stranici, odlučila je koristiti prezime svoga supruga (Fajgerné / gospođa Fajger) kao način da izrazi svoju pripadnost njemu. Naime, kako nadalje navodi, nošenje, preuzimanje muževa prezimena pripada konzervativnoj tradiciji kojom se potvrđuje ženska podređenost, te izbor patrijarhalne linije umjetnica odabire s provokacijom.

    Andrea Júlia Fajger Dudás, performans Candy Venus BakesU kontekst navedene reizvedbe Mrs. Fajger je uvrstila i reizvedbu performansa Interior Scroll (1975) nedavno preminule multimedijalne umjetnice Carolee Schneemann (u okviru kojeg Schneemann polako izvlači svitak iz svoje vagine i čita tekst koji odgovara na kritike muškog umjetnika koji je optužuje za „neuredan ženski rad“ /messy, female work/). Navedena je dva iznimna performansa Andrea Júlia Fajger Dudás re-interpretirala u kontekstu vlastite debljine, kako navodi, koju smatra lijepom i koju, među ostalim, održava slatkim tako da je sve u njezinom performansu bilo podređeno izvedbi slatkog – od torti, ušećerenih bombona, minjona, čokoladnoga mitraljeza, nanizanih slatkiša na ogrlicama, grudima – erotske candy nipple tassels, vagini, plastičnoga sala kao replike dijela umjetničina tijela…

    Zasebno, svaki za sebe, u drugim gradovima, na drugim manifestacijama, navedena su dva eat arta demonstrirala dvije bitne životne komponente stanovanja – onoga fizičkoga (pitanje vlastitoga doma) i duhovnoga – vlastitoga tijela, odnosno, objedinjeno kuća-tijelo kao obitavalište, ili kao što topofilijski navodi Gaston Bachelard u Poetici prostora, polazeći od Junga koji prema građevini-kući tumači modus duše. Dakle, najviši kat neke kuće može biti podignut u 20. stoljeću, prizemlje može biti sagrađeno u 16. stoljeću, a pomnije ispitivanje gradnje pokazuje da je kuća podignuta na kuli iz 2. stoljeća. U podrumu pak nalazimo ostatke rimskih građevina, a ispod podruma se nalazi zatrpana špilja, u čijem su tlu, u njegovu gornjem sloju pronađeni predmeti od kremena, a u najdubljim slojevima ostaci faune iz ledenoga doba.

    © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 19. lipnja 2019.

kritike i eseji