Na tragu čistog i opasnog

Ljeto u MSU 2019.: Umjetničke akcije i performansi – Enološki performans Liquid Rullet Tajči Čekade (22. lipnja); plesni performans Simultaneous metamorphosis Vanese Imrović, (7. srpnja)

  • Tajči Čekada, performans Liquid Rullet, foto: arhiv umjetnice

    Nakon radova kao što su Eko eko, ljudsko mlijeko (2017.) i Veprica / Vepar / Veprovina (navedenu dvokanalnu instalaciju mogli smo ponovo pogledati u Umjetničkom paviljonu na nedavnoj izložbi Neka jedu kolače) kojima multimedijalna umjetnica Tajči Čekada izvedbeno uvodi korištenje ljudskog mlijeka za hranu što kod većine izaziva zazor ili kao što sjedinjuje ljudsko i životinjsko pri zajedničkom hranjenju, najnovijim projektom Liquid Rullet, enološkim hepeningom u foajeu Muzeja suvremene umjetnosti, Tajči Čekada poziva publiku na konzumiranje proizvoda začinjenog ljudskom krvlju koju je tijekom izvođenja performansa donirao suradnik. Naime, umjetnica je (uz asistenticu, medicinsku sestru, Petru Nakić Alfirević) izvadila iz vene Giovannija Jakovca epruvetu krvi koju je izlila u čašu čiste vodke kako bi dobila piće koje izgleda potpuno isto kao ostala pića koja su ponuđena publici: na stolu je bio niz čaša ispunjenih pićem sačinjenim od kolorirane i aromatizirane votke s crvenom ameronom. Zatim je umjetnica sve čaše pomiješala – izvedbom ruleta i pozvala publiku na konzumiranje pića.
    Tajči Čekada, performans Liquid Rullet, foto: arhiv umjetnice
    Dakle, samo u jednoj od čaša je bila čista vodka, bez grenadine, ali u koju je umjetnica stavila krv. Kako navodi teoretičarka i vizualna umjetnica Nadija Mustapić, Tajči Čekada performansom Liquid Rullet izaziva publiku na propitivanje kulturnih stereotipa o krvi, AIDS-u, kanibalizmu ili gurmanstvu. Pritom je Giovanni Jakovac kostimografski bio označen visokim štiklama s jakim make-upom, odjeven u žensko donje rublje, samo zaogrnut u ružičastu bundu. (Napomena: prije konzumiranja pića svatko tko je posegnuo za čašicom morao je potpisati sljedeću izjavu: „Potvrđujem da coctail na performansu Liquid Rullet Tajči Čekade 22. lipnja 2019. u Muzeju suvremene umjetnosti pijem na vlastitu odgovornost.“) Neki su se odazvali a neki zazorno odustali od moguće konzumacije ljudske krvi kao što je većina reagirala i u umjetničinoj akciji Eko eko, ljudsko mlijeko. (Kontekstualno podsjećanje na tu akciju iz 2017. godine potražite ovdje).
    Vanesa Imrović, plesni performans Simultaneous metamorphosis
    Gotovo na tragu binarne opozicije čistog i opasnog, sustavno izloženoga u strukturalističkoj knjizi Mary Douglas o antropološkoj analizi pojmova nečistoće i tabua, možemo promatrati i performans Simultaneous metamorphosis Vanese Imrović u okviru kojega umjetnica na temelju glazbene podloge Philipa Glassa, njegovih glazbeno-anamorfotičkih Metamorfoza, kojima Glass daje glazbenu posvetu Kafkinom Preobražaju, izvedbeno predočuje proces nastajanja likovnog rada simultanim plesanjem. Dakle, riječ je o dvostrukoj izvedbenoj ulozi i kao plesne, izvedbene umjetnice i kao likovne umjetnice, kako i glasi naziv performansa o simultanim metamorfozama, gdje ples proizvodi učinak likovnoga djela, na tragu akcijskoga slikarstva. Sama umjetnica u opisu programa navodi da metamorfoze nastaju „impromptu u interakciji izvedbe s papirom i bojom. Bijelo polje kao zadatak, čista ploha kao ishodište slike, slika kao posljedica pokreta vođenim effortima, slika kao novonastala reakcija na plesnu cjelinu. Cjelina od fragmenata emocionalnih žarišta."
    Vanesa Imrović, plesni performans Simultaneous metamorphosis
    Vanesa Imrović (1996.) samostalna je plesna umjetnica; završila je Školu za klasični balet na Ilirskom trgu u Zagrebu i Školu primijenjene umjetnosti i dizajna, odsjek slikarski dizajn, i upravo je navedenim performansom demonstrirala svoje formativno obrazovanje – likovnost i plesnu umjetnost, demonstrirajući akcijsko slikarstvo plesom kroz zelenu, plavu i crvenu temperu. Tako je kroz Metamorfoze Philipa Glassa umjetnica prolazila kroz likovnu anamorfozu od čiste podloge prema metamorfičkim slijevanjima boja kao i plesnom anamorfozom vlastitoga tijela preko slikanja vlastitom kosom (citatno se nadovezujući na umjetnike/ice koji su isto tako akcijski slikali kosom kao slikarskim kistom) do završnoga miješanja tih triju boja valjkom za bojanje i metlicom. Početna scena bila je kostimografski označena zelenim hlačama, crnim čizmama i košuljom i crnom maramom na glavi dok se u plesnoj sceni bojanja izvođačica oslobodila te radne odjeće i slobodno, tjelesno krenula u metamorfoze duha i tijela, ono što neuroznanost danas na temelju meditativnih praksi ponovo teorijski otkriva.

    © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 2. rujna 2019.

kritike i eseji