„Sunce, / Čije si ti ime?“

25. PUF, Međunarodni festival alternativnih kazališni, Pula, 1. – 5. srpnja 2019.

  • Plakat 25. PUF-a

    Kao i svake godine iznimno bogat program PUF-a, u odabiru njegova ravnatelja Branka Sušca, ovom ću prigodom sažeto prikazati kroz dodijeljene pufovske nagrade. Nagrada Oblak ove je godine pripala iznimnoj novocirkuskoj predstavi Face Nord francuske trupe Un Loup Pour l’Homme, kako je žiri to pojasnio, „za cjelovito umjetničko ostvarenje u području novog cirkusa i umjetnosti suradnje u javnim prostorima“ (predstava je izvedena na Narodnom trgu). Riječ je o novocirkuskoj predstavi, može se reći, na tragu arhetipa homo ludensa u okviru kojega je Johan Huizinga 1938. godine zabilježio da svakodnevicu prepoznajemo upravo u igri. Četiri izvođača u razigranim akrobatskim igrama neprestano izmišljaju nova pravila igre – pješačenje, trčanje, hvatanje, penjanje, pa opet penjanje; ukratko, predstava predočava izvedbu života praksom balansiranja (hand to hand) kao tjelesni susret četiriju osoba, kako bi izvedbeno predočili složenost ljudske komunikacije. Un Loup Pour l’Homme djeluje kao međunarodna trupa akrobata okupljenih oko Alexandrea Fraya (nosač) i Frédérica Arsenaulta (letač), oformljena 2005. godine. Inače, što se tiče predstave Face Nord postoji i ženska verzija izvedbe s četiri izvođačice (pufovskoj publici predstavio se muški dio trupe).
    Un Loup Pour l’Homme: Face Nord, foto: arhiv PUF-a
    Nagrada Kaplja dodijeljena je francusko-hrvatskoj koprodukciji Anno Domini 2019 pod nazivom Meta (grč. μετά, metá – iznad, iza, prijeko, poslije) koreografa Mehdija Farajpoura, zbog, kako je to žiri pojasnio, „kolektivne koreografske kreacije na novoj lokaciji (riječ je o stepenicama pored novog gradskog bazena) i istraživanja filozofske teme vremena“. Ta vremenska i svevremenska predstava koncipirana je kao plesna instalacija živim skulpturama (u bijelim košuljama) koje već svojom prisutnošću kontekstualiziraju prolaznost vremena i ranjivost tijela. Prolaznost je označena displejem na kojemu su proletjele sekunde, minute od početnih 60 minuta do nule (ništice, umrtvljavanja vremena) kao i krvavim tragovima na bijelim košuljama. Naime, na displeju je tijekom izvedbe te plesne instalacije demonstrirano na koji način ostajemo meta i postajemo ranjive mete. Podsjećam da je na jubilarnom 20. PUF-u međunarodnu, hrvatsko-francusku koprodukciju Anno Domini pod naslovnom odrednicom Zaboravljena tijela, isto tako režirao Mehdi Farajpour (koji sebe određuje kao konceptualnoga umjetnika performansa), kada je svojom predstavom koncipirao subalternu poziciju žena u nekim bliskoistočnim državama.

    Nagrada Vjetar dodijeljena je koreografkinji Ivi Nerini Sibili za rad s Leonom Količnikom i IMRC – Inkluzivnim kolektivom za istraživanje pokreta, u petnaestominutnoj predstavi Lemia. Žiri pojašnjava da taj „iznimno ekspresivan performans tijela s posebnim potrebama, tijela koje napušta invalidska kolica da otkrije mogućnosti partnerskog plesa, jedan je od remek-djela suvremene hrvatske performerske scene". Naime, predstava Lemia suočava suodnos dvaju tijela, Leona i Mije (otuda i naslov predstave) – jednoga označena sferom vertikalnošću i drugoga označenoga bolešću, gdje se njihovi dodiri susreću u trenucima suodnosa s invalidskim kolicima traume i boli pokreta.
    ODC Ensemble Company: Pobuni se, Ateno, foto: arhiv PUF-a
    Posebna pohvala žirija dodijeljena je predstavi Pobuni se, Ateno u izvedbi grčke trupe ODC Ensemble Company (redateljica: Elli Papakonstantinou) zbog, kako je to žiri stručno pojasnio, sustavne kritike političkog licemjerja i intermedijalne izvedbe „samoubojstva Akropole“ pred licem poplave suvremenih izbjeglica i „neciviliziranih“ europskih političara. Početna scena označena je izvođačicom kao boginjom koja poziva na dekonstrukciju kapitalizama kao nacionalizma s upregnutim programom stvaranja političkih elita sa središtem u Bruxellesu i uboštva ostalih; naime, u pozadini te božanske providnosti, koja glasovno podsjeća na izvedbe Diamande Galás, koja poziva na pobunu, nižu se stravične brojke o izbjeglicama, nezaposlenima, gladnima, žednima, o tome da, primjerice, 40 posto grčkog stanovništva živi na rubu siromaštva. Odnosno, kao što je to detektirao Pierre Clasters u svojoj teoriji o društvima bez država da će kapitalizam (nacionalizam) preživjeti samo zbog toga što politički prostor ne daje mogućnost za alternativu. Odnosno, arhaična društva se temelje na političkoj logici uklanjanja opasnosti da se država uopće pojavi, što znači da civilizirana društva započinju dobrovoljnim sužanjstvom. No, navedeno se ne može pročitati u školskim udžbenicima; politička elita nudi neku drugu post-istinu.

    Nagrada Ozon za sustavni doprinos kulturi otpora i umjetnosti performansa dodijeljena je konceptualnom umjetniku Josipu Pinu Ivančiću, koji se na ovogodišnjem festivalskom izdanju predstavio izložbom 40 godina poslije prvog skandaloznog performansa u Puli (izložba fotografija je gerilski postavljena na vanjskome zidu Zavoda za zapošljavanje) i izvedbom Bay, Bay-ka (koji je umjetnik odredio kao koreoperformans) kao i sudjelovanjem u projektu Anno Domini 2019. U svojoj biografiji Josip Pino Ivančić ističe kako je ponosni vlasnik rekorda o posjećenosti performansu (oko 4000 posjetitelja); riječ je o performansu Život kao feferon izvedenom na PUF-u 2004. godine, o kojemu smo pisali ovdje.
    Šikuti Machine: Krasna zemlja, foto: arhiv PUF-a
    Nagrada Munja dodijeljena je kolektivu Šikuti Machine za dovođenje u izvedbeni kontakt zatvorenih vrata Gradske vijećnice u Puli s otvorenim pogledom animalnih performera (tri prestrašena telića za tu prigodu otrgnuta od majki). Kako je žiri pojasnio: „Ovaj kompleksni konceptualni performans mnogo govori o nedostatnoj komunikaciji između ne samo umjetnika i gradskih uprava (često žrtvovanih oltaru Tržišta), nego i neučinkovitoj komunikaciji građana i njihovih političkih predstavnika, inzistirajući na stvaranju novih jezika dvostruko uvažavajuće komunikacije.“ Riječ je o verziji njihova performansa Telci, ovom prigodom nazvan Krasna zemlja (zanimljivo je da ga kolektiv određuje kao plesni performans), izveden ispred Istarske sabornice. Pritom su tri prestrašena telića sa svim svojim zoometaforama, zooposlovicama simbolizirala tri himne – istarsku Krasna zemljo, hrvatsku Lijepa naša domovino i himnu Europske unije Oda radosti.

    Nadalje, Nagrada studentskoga žirija – Spasko, u spomen na Predraga Spasojevića Spaska (1959.-2019.), autora pufovskih mačkoplakata, za najemotivniju predstavu, dodijeljena je redateljici i glumici Jennifer Caro koja je ujedno i osnivačica trupe C.A.R.N. Experimento iz Bogote. Naime, trupa se predstavila dvjema izvedbama: solo izvedbom Disekcija i predstavom Epithelium koju su upriličili u napuštenoj robnoj kući na Narodnom trgu broj 10. Ukratko, zadržat ću se na Disekciji koja predočuje iznimno tijelo deformiteta – glava je tijekom cijele izvedbe položena unatrag, tijelo je obavijeno prozirnim selotejpom, čime se dobiva vizualni deformitet tkiva – gotovo me podsjetilo na Indoševo tijelo embrio deformera iz njegovih predstava/performansa – npr. Vrata i Njihanje.

    Maya Stern i Tomer Sharabi, Večera, foto: arhiv PUF-aPored nagrađenih predstava mogli smo pogledati i performans Zeko je rek'o… (The dead hare said puf pant!) Borisa Kadina, varijaciju performansa koji je umjetnik izveo prošle godine u KNAP-u, dakle, u zatvorenom prostoru za razliku od sada otvorenoga prostora pulskoga Narodnoga trga (razgovor s umjetnikom o zagrebačkoj izvedbi pročitajte ovdje). Nadalje, izraelski duo Maya Stern i Tomer Sharabi na maloj sceni INK-a upriličili su plesnu ljubavnu Večeru, u trajanju od sedamnaest minuta, sa zanimljivim plesnim pokretom stavljanja (ona) nožnih prstiju jedne noge u njegova usta kao metonimije apsolutnoga povjerenja ljubavničkih tijela, no jednako tako i suodnosa predatora i ljubavnoga plijena.

    Pritom pufovska je publika mogla pogledati i dvije solo plesne izvedbe: jedna je španjolska predstava Flornecia (redateljica: Valentina Azzat) plesne kompanije LaCerda u izvedbi Edwarda Tamaya iz Kolumbije. Riječ je o bolnoj autobiografskoj priči-posveti Edwardovom nedavno nestalom bratu Jonatanu u rodnoj Kolumbiji. Bol je pritom označena šamanskim naricaljkama, songovima koji se obično koriste u psihoterapeutskim ritualima. Nadalje, mogli smo pogledati i solo-koreoperformans Kamo ideš?/Eke? u izvedbi kamerunskoga izvođača – plesača, pjevača, koreografa i perkusionista Zama Martina Ebalea koji živi u Belgiji (Nyanga Zam ansambl); ansambl je „specijaliziran za stvaranje, obučavanje i produkciju u plesu, pjevanju i suvremenoj modi nadahnutoj Afrikom“. Nyanga je, naime, kako saznajemo u programskoj knjižici, kamerunska riječ za zaigranost, eleganciju, vrijednosno stvaranje s veseljem s ciljem da promovira afričku suvremenu umjetnost. Riječ je o plesnoj izvedbi koja nam je predočila ritualno rađanje koje dolazi iz androginoga tijela u povezanosti sa Zemljom, cjelokupnom prirodom. Arhetipsko predočavanje sjedinjenja s prirodom pružila nam je i trupa Divadlo VHV Petrovec i Next Picture Prague (riječ je o češko-slovačko-srpskoj suradnji) predstavom Ptice u kući kao multimedijalno kazalište na motiv ptice i slobodnoga leta duše.

    Održana su i dva predavanja u Galeriji Cvajner. Biserka Cvjetičanin održala je predavanje Međunarodni kulturni odnosi Europske unije i položaj Hrvatske a drugo je događanje bilo organizirano kao predstavljanje umjetničkoga pokreta/projekta Vlak mira u kojemu su sudjelovale dramska spisateljica i prevoditeljica (u Bruxellesu) Svetlana Spaić, zatim njemačka harfistica i kantautorica te idejna pokretačica navedenoga pokreta Maria Palatine koja je u festivalskom klubu Kotač održala koncert Moj glas je moja molba (izvrsna harfistica koja prekoračuje granice izvedbe glazbe – sjedinjene pjevanja, sviranja, plesa i skladanja), Enes Kišević, Branko Sušac kao ravnatelj PUF-a, kamerunski multimedijalni umjetnik Zam Martino Ebale, kao i književnica Snježana Akrap-Sušac koja je događanje zaokružila antibajkovitom performansom o bajkovitim arhetipovima.

    Ukratko, riječ je o festivalu neobičnom po nekoliko svojih karakteristika; pored festivalskoga projekta Anno Domini kojim se otvaraju svakogodišnja izdanja, a koji se ostvaruje u koprodukciji, Festival je poseban i po tome što gledatelje vodi u nove, neistražene ili zaboravljene prostore, kao što je i riječ o sustavu jednakovrijednih nagrada koji ne želi povrijediti nikoga… i to sve u sustavu i političkoga i političnoga kazališta ili kao što bi rekao Darko Lukić – svako kazalište je politično, no ne znači nužno i političko. Nije slučajno što je kao svojevrsna himna pokreta Vlaka mira odabrana pjesma Pripadnost Enesa Kiševića, pjesma koja se pita o bezrazložnostima svih granica – onih mentalnih i metalnih.

    Enes Kišević, PRIPADNOST

    Sunce,
    Čije si ti ime?
    Kojoj galaksiji,
    Kojoj naciji,
    Kojem narodu pripadaš?
    Pa ne možeš ti tako
    Po svijetu hodati;
    Danas na istoku,
    Sutra na zapadu,
    Ti moraš da se odlučiš
    Čiji si?
    Da se izjasniš
    Konačno.
    Mi moramo znati:
    U slučaju tvoje smrti
    Gdje ćemo te pokopati?
    U kojoj zemlji?
    U kojem kraju?
    U kojoj četvrti?

    © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 29. srpnja 2019.

kritike i eseji