Preživljavanje u antropocenu

10. festival suvremene umjetnosti Almissa Open Art pod tematskom odrednicom Kuda idemo?, kustosica Sandra Sterle, Omiš, 8.-14. kolovoza 2019.

  • Ilija Šoškić: Res publica, foto: Danica Sičić

    Jubilarno festivalsko događanje Almissa Open Art otvoreno je u omiškom Gradskom muzeju izložbom Kuda idemo? na kojoj smo mogli pogledati tematske radove Neli Ružić, Lane Stoićević, Glorie Lizde, Erica Del Castilla, Svena Klobučara i Veljka Popovića, pri čemu je fotografija, živa slika Glorie Lizde (riječ je o radu iz serije F20.5 kojom je umjetnica diplomirala na studiju fotografije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu) uzeta kao plakatni znak festivala u kustoskoj koncepciji Sandre Sterle. (Naziv serije označava medicinski kôd F20.5 za rezidualnu shizofreniju s kojom se bori, traumatično suočava umjetničin otac a uz njega i članovi obitelji. Umjetnica je dobitnica Dekaničine nagrade za tu seriju fotodokumenata kao rašomonske vizure na iskustvo bolesti.)

    Performans Res publica Ilije Šoškića izveden je u Četvrti kralja Slavca kod predivne platane za koju stanovnici toga dijela Omiša (poznate kao Smokvica, inače, izvan domašaja turističkih ophoda) navode da je stara dvjestotinjak godina. Umjetnik je na kraju performansa, u okviru kojega je postavio, podigao, pomoću lanaca umontirao svoj crveni bicikl na deblo platane, autointerpretacijski kontekstualizirao navedeni performans stvarnim događajem kada je umalo stradao u prometu (automobil je udario u stražnji kotač bicikla) te u tom ludičkom, dadaističkom sjedinjenju crvenoga bicikla i predivne platane napravio tematsku poveznicu s istoimenim videoperformansom koji je snimio u Rimu u bivšoj bolnici za osobe duševne patnje, kako bi to rekao Damir Bartol Indoš. Naime, u navedenom performansu (dokumentiranom na videozapisu koji se mogao pogledati nedaleko spomenute platane) vidimo umjetnika odjevenoga u mantil i sa šeširom na glavi kako nogom gura, obrće jednu cjepanicu u bivšem bolničkom prostoru – azilu neidentiteta kao ga je odredio Erving Goffmann. Time se postigla ludička poveznica između živoga stabla (platane) u živoj izvedbi i mrtvoga stabla (cjepanice) koju umjetnik nagurava, obrće nogom u videoperformansu. (U svojoj knjizi Kronotop hrvatskoga performansa: od Travelera do danas spomenula sam Iliju Šoškića u dubrovačkom kronotopskom poglavlju u kontekstu Art radionice Lazareti. Naime, nakon Toljeva povratka sa studija na sarajevskoj Akademiji likovnih umjetnosti, u Dubrovniku je neko vrijeme živio i Ilija Šoškić, kao sljedbenik arte povera, i upravo je njihova suradnja imala presudnu ulogu u artikuliranju rada Art radionice Lazareti.)
    Vicenco Bartulin, fragment događanja na Otoku ljubavi, foto: Žaklina Antonijević
    Drugi festivalski dan utaborio se na utvrdi Mirabeli, poznatoj i kao Peovica, a odabrani radovi bili su posvećeni signalnoj komunikaciji na naslovnu festivalsku temu Kamo idemo?. Tako je švedski multimedijalni umjetnik Johan Zetterquist izveo glazbeni performans Study for a Monument, Matea Šabić Sabljić predstavila se interaktivnom instalacijom Kamo idemo? u okviru koje smo mogli Morzeovim kodovima odaslati naslovno festivalsko pitanje-poruku s Mirabele, dok se Vitar Drinković predstavio interaktivnom instalacijom Plant Blindness koja djelomično, kreativno korespondira s radom Estetizirane informacije Franca Purga koji smo mogli vidjeti na Zagrebačkom salonu 2016. godine. Estetizirane informacije Franc Purg osmislio je kao interaktivni online projekt koji sakuplja podatke s interneta na temu izbjeglica i ugroženih vrsta. Procesiranje obrade podataka zaustavlja se dodirom lišća kućne biljke, no samo u trajanju od nekoliko sekundi, gdje se ponovo demonstrira planetarno pitanje nas Zemljana – homo barbarusa u odnosu na ostale vrste. Drinković pojašnjava rad Plant Blindness: biljka je senzorima spojena na Arduino i RGB reflektore koji detektiraju mikro promjene u električnom potencijalu biljke, a u kontaktu sa svakim pojedinim posjetiteljem.

    U okviru festivalske teme bila su organizirana i tri predavanja. Jurica Sabljić, predsjednik Sagitte – Udruge za razvoj i očuvanje maritimne kulture, upoznao nas je znalački i strastveno s vlastitim projektom rekonstrukcije omiškoga gusarskog broda iz 12. stoljeća Sagitta (Omiška strijela), i to pod trijadom pitanja – Kako, zašto, kuda? u okviru čega je kontekstualizirao povijest omiških gusara kao ratne mornarice knezova Kačića, odnosno slobodne srednjovjekovne komune Omiša, pri čemu je brod Sagitta slovio kao njihov zaštitni znak. Kustosica Sandra Sterle organizirala je i promociju knjige Anamnesis: Dijalozi umjetnosti u javnom prostoru povjesničarke umjetnosti Sandre Uskoković s čijim postavkama korespondira sâm festival Almissa Open Art koji svojom koncepcijom, kako se i naslovno određuje, izvedbeno tematizira osvajanje javnoga prostora.
    Predstava Opna, produkcija Marmot, koreografkinja Irma Omerzo, foto: Gildo Bavčević
    Tako je plesna predstava Opna Irme Omerzo, u izvedbi Filipe Bavčević, Eme Crnić, Nastasje Štefanić i glazbenoj pratnji na kontrabasu Roka Crnića, scenografsku opnu, točnije opnu-gledalište, postavila u dvorištu Osnove škole Josip Pupačić. Upečatljivu scenografiju-gledalište potpisuju Numen i Vanja Magić uz dramaturginju Jasnu Jasnu Žmak. Ta scenografska, prozirna opna, u kojoj je smještena publika, oblikuje izniman suodnos između publike koja je, dakle, smještena u opni-unutrašnjosti, dok su izvođači izvan opne, pri čemu publika dobiva vizuru izvedbe kroz tu opnu. (više pročitajte ovdje).

    Posljednje festivalske večeri mogli smo poslušati performans-predavanje Hrvoja Cokarića i Vanje Pagara pod nazivom Towards Europe (video: Darko Škrobonja). U okviru navedenoga informansa, kako je predavanje na tragu Dragana Živadinova nazvao Hrvoje Cokarić, umjetnik je, među ostalim, upozorio na životinju – magarca kojemu prijeti izumiranje na njegovu prirodnom staništu, tako da, primjerice, na Lastovu za sada postoji samo još jedan magarac koji se koristi u njihovom poznatom lastovskom pokladu o čemu je etnologinja Iva Niemčić objavila knjigu (2011). U projektu magarci-umjetnici i njihovi ljudske kolege/ice-umjetnici, kako ističe Hrvoje Cokarić u manifestu Sivo na sivom – ultimativni suprematisti, postaju ultimativni suprematisti, „oni koji će pružiti otpor svijetu koji smo sami stvorili a koji nas želi uništiti". (Upravo kao što je magarac Travelera iz 1922. godine postao naš prvi magarac dadaist, za neke i zenitist, a za neke povjesničare umjetnosti i futurist; ukratko – avangardist.)
    Hrvoje Cokarić i Vanja Pagar: Towards Europe (video: Darko Škrobonja), foto: Danica Buškain
    U Crkvi Svetoga Duha mogli smo pogledati dva videorada – instalaciju i videorad Život nakon turizma Ivice Mitrovića i Olega Šurana koji su demonstrirali način na koji bi se na Peristilu mogla uzgajati određena vrsta algi nakon preživljavanja u antropocenu, odnosno kako su ga sami prozvali – kapitalocenu. Kako navode, namjera projekta je kroz spekulativni dizajnerski pristup (tzv. Mediteranski spekulativni pristup) ponuditi moguće alternativne scenarije očekivanih ekstremnih klimatskih budućnosti, scenarije koji bi nas mogli pripremiti za vrlo skoru postapokaliptičnu budućnost. Tako naš zooetičar Nikola Visković, osnivač kulturne botanike i kulturne animalistike u regiji, smatra da nam predstoji dvadesetak godina u životnim okvirima ovih gabarita, a onda ćemo se kao ljudska vrsta prilagoditi postapokalipsi globalnoga zagrijavanja. Dakle, u okviru navedene distopijske instalacije umjetnici su središnji antički trg Peristil, „zahvaljujući svojim predispozicijama (popločanost i ograđenost kamenom, umjerena insolacija, okruženost zgradama pogodnima za logistiku i dr.)" modificirali, dakako, instalacijski u gradsku farmu nove marikulture.

    U Crkvi Svetoga Duha mogli smo pogledati i videoperformans multimedijalne umjetnice Anne Best Plastic Water Stone (u suradnji s Chek Best) kojim tematizira opasnost od plastičnoga materijala/otpada u Jadranu. Inače, riječ je o umjetničkom projektu koji je odabran za izložbeni program 2020. godine u Galeriji VN.

    Pretposljednje festivalske večeri svi vjerni pratitelji i sudionici Festivala pogledali su biofilni performans Pseća mudrost — nenasilni PR za ljude Ivane Filip, izveden ispred pošte u Ulici Fošal, kojim je umjetnica, uz sudjelovanje dva psa i njihovih vlasnika-prijatelja, kinički demonstrirala gotovo pseću mudrost kiničke sekte filozofa (s Diogenom, čovjekom-psom na čelu) kojom bismo, da smo doista ljudi, težili biocentričkim ljudsko-životinjskim odnosima. Riječ je o umjetnici koja u svojim radovima tematizira osobno iskustvo odnosa sa životinjama (odnosno, kako ih umjetnica korektno u okviru antrozoologijske niše određuje ne-ljudima, ne-ljudskim životinjama čime u okviru dominirajućega specizma upozorava kako riječi imaju politički učinak), tijekom odrastanja, a kasnije kroz animalistički aktivizam, etičku prehranu kao i volontiranje s napuštenim životinjama, a što smo mogli pogledati na umjetničinoj izložbi What Do You mean – You Love Animals? ove godine u Galeriji PM. Uz navedena dva psa tu je bila i Tonkica, stara psica od 18 godina (oko 120 naših godina), koja je kao vjerna pratiteljica svih festivalskih događanja, odgledala i preležala u okviru svoje pseće mudrosti sve izvedbe i predavanja.
    Ivana Filip: Pseća mudrost — nenasilni PR za ljude, foto: Gildo Bavčević
    Posljednje festivalske večeri uslijedila je ponovna izvedba performansa Sanje Iveković iz 2015. godine Upalim motor i nisam više na zemlji. Možda odem u raj, ali idem paklenski brzo u izvedbi iznimne Nine Kamenjarin, inače, najmlađe sudionice ovogodišnjega Festivala. Kao prostor performansa umjetnica je odabrala ulaz u zgradu u Ulici Fošal na kojoj stoje dvije ploče – jedna obavještava da je riječ o prostoru udruge žena oboljelih od raka dojke, a druga da je riječ o domu umirovljenika, tako da je odabirom tog dvoprostora umjetnica izvedbeno odgovorila feminističkim performansom na naslovno festivalsko pitanja, i to sve uz glazbenu pozadinu pjesme Harley Davidson u izvedbi Brigitte Bardot, koja gotovo da subverzivno podriva taj isti seksistički spot. Inače, Nina Kamenjarin priredila je i prve večeri tijekom same izložbe on-line performans Go with the flow za koji upućujem da ga pogledate na umjetničinoj Facebook stranici s obzirom da je tim performansom uživo prenosila svoju prisutnost te prve večeri Festivala na društvene mreže. Performans je dvoznačan jer ukida razliku između života i umjetnosti s obzirom da se teško (iz niše slučajnoga posjetitelja/ice) može razlučiti razlika između umjetnice i iskusne korisnice generacije koja je vezana za svakodnevni transfer vlastitoga identiteta na društvene mreže.

    Deseto festivalsko izdanje Almissa Open Art pod tematskom odrednicom Kuda idemo?, zatvorio je noćni veslački performans u kanuu Sandre Sterle i Gilda Bavčevića. Umjetnici su to ozbiljno naslovno distopijsko pitanje demonstrirali noćnom vožnjom ispod Omiškoga mosta.

    Cijelo je festivalsko događanje ipak s nekom utjehom, principom nade u blochovskom smislu, zaključeno sljedećega dana na Otoku ljubavi – Cetina s otvorenom formom događanja gdje je svatko od sudionika s vlastitim izvedbenim energijama, kojima ne diramo druge s negativnim silnicima, označio prostor Otoka ljubavi. Vicenco Bartulin je u tom predivnom cetinskom okružju priredio događanje u kojemu u bijeloj halji (hijeratički) stupa u kontakt s gumenim šlaufom-jednoroga (transgresija hijeratičkoga fenomena u turistički plasticitet). Naravno, naslovna referenca ovogodišnjega festivalskoga izdanja, a kojega je prije deset godina pokrenuo multimedijalni umjetnik Vice Tomasović u suradnji s Josipom Rogošićem, može se nadovezati na trijadu faustovskih pitanja, odnosno na naslovno pitanje Gauguinove slike Odakle dolazimo? Što smo mi? Kamo idemo? s kraja 19. stoljeća. Očito smo svi zajedno tu negdje, i dalje s tim trijadnim pitanjem, i to između Gauguinova Rajskoga vrta, odnosno cetinskoga Otoka ljubavi i Gotovčeva art-pitanja Kuda idemo – ne pitajte, kako je i bila podnaslovljena retrospektivna izložba našeg anarho-oca umjetnosti performansa u Rijeci 2017.

    © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 10. rujna 2019.

kritike i eseji