Mamac za publiku

Arena di Verona, 97. operni festival u veronskoj Areni, 21. lipnja – 7. rujna 2019.

  • Roberto Bolle and Friends, Arena di Verona, foto: Ennevi

    Na tradicionalnom opernom festivalu u veronskoj Areni održano je 47 izvedbi, uglavnom poznatih opernih naslova: nova produkcija Traviate u režiji legendarnog Franca Zeffirellija, koji je umro nekoliko dana prije početka festivala (11 izvedbi), Aida (16 izvedbi), Trubadur i Tosca (po 5 izvedbi), te Carmen (10 izvedbi). Baletne brojeve u tim operama koreografirali su najpoznatiji talijanski baletni umjetnici: Traviatu Giuseppe Picone, Aidu Susanna Egri, Carmen Leda Lojodice, dok se Trubadur, također u režiji Franca Zeffirellija, izvodi u koreografiji El Camborija. Zeffirelli je svojedobno u neke svoje predstave uključio atraktivni Španjolski balet Lucije Real i El Camborija. Specifičnost umjetničkog izraza tog ansambla, koji sadrži iskonski španjolski temperament i vatreni plesni ritam, uvelike je pridonio spektakularnosti i uspjehu Carmen i Trubadura. Iako ime zvuči španjolski, El Camborio je u stvari talijanski plesač i koreograf Elvezio Brancaleoni Cavallaro (1939.-2009.), poznat i kao José el Camborio. Školovanje je počeo u baletnoj školi milanske Scale. Istovremeno je bio član ansambla Pilar Lopez, a kasnije je formirao vlastiti ansambl s Lucijom Real koja se školovala u Kraljevskom baletu rodnoga Madrida. Plesala je u kompaniji velikog plesača Antonija Ruiza Solera i bila prva plesačica Španjolskog baleta Rafaela de Cordobe, dok se nije udružila s El Camborijom i njegovim ciganskim svijetom.

    Roberto Bolle and Friends, Arena di Verona, foto Andrej UspenskiEl Camborio je stvorio repertoar koji se uspješno temelji na folkloru i flamenku, te na remek-djelima španjolskih skladatelja De Falle, Albeniza, Granadosa, Turine, Lune i dr. Dao je priliku mladim španjolskim umjetnicima od kojih neki, poput Antonija Gadesa ili Joaquina Cortesa, iskazuju plesačke različitosti iako u sebi nose trag autentičnog španjolskog podneblja i škole kojoj je pečat dala nenadmašna Pilar Lopez. Njihov program odiše ekskluzivnim španjolskim plesom i umjetnošću flamenka u novoj plesnoj estetici u koju su uključeni i kostimi inspirirani odjećom stare Andaluzije. U Trubaduru su, zahvaljujući El Camboriju, masovni prizori bili zadivljujući, naročito uskovitlani plesni prizori u trećoj i petoj slici, praćeni zvucima kastanjeta. Ove godine balet je izvodio baletni ansambl veronskog festivala odnosno Zaklade Arena di Verona.

    Operni program upotpunile su dvije izvedbe baletnog programa Roberto Bolle i prijatelji. Publika je do posljednjeg mjesta ispunila Arenu, što znači da je na svakoj večeri bilo oko 15.000 oduševljenih gledatelja. (Na većini opernih predstava obično je prazna četvrtina Arene.) Možda popularniji nego li je svojedobno bila Carla Fracci, Roberto Bolle se vratio šesti put zaredom u Arenu. Njegovo je ime mamac za publiku i zbog toga njegov program, u formi baletnoga gala koncerta, već dvadesetak godina obilazi svijet. (Prije dvije godine vidjeli smo ga i u Zagrebu.)

    Ovaj put pridružili su mu se Timofej Andrijashenko i Nicoletta Mannini iz Scale, Angelo Greco i Misa Kuranaga iz Baleta San Francisca, Maia Makhateli iz Nizozemskog nacionalnog baleta, Alexandre Riabko iz Hamburškog baleta, Daniil Simkin iz Berlinskog državnog baleta i American Ballet Thaeatrea (ABT), Elena Vostrotina iz Ciriškog baleta i slobodna umjetnica Stefania Figliossi.

    Roberto Bolle and Friends, Arena di Verona, foto Andrej UspenskiIzveli su atraktivne pas de deuxe, sola, duete iz klasičnog, neoklasičnog i modernog repertoara, pružajući uvid u raspon i vitalnost baletne umjetnosti današnjeg vremena. U Areni je bilo manje tehnologije, elektronike i animacija na zaslonu nego u Zagrebu, a pas de deuxe iz Coppelije, Soirées Musicales, Don Quijotea i Grand Pas Classique „prijatelji“ su izveli prvorazredno. Sam Bolle oduševljavao je publiku i mamio uzvike bravo nizom točaka modernog izraza u kojima su njegovi okreti, skokovi, pa i hod uvijek s mjerom i ukusom pogođeni u izrazu, a konture snažnog tijela, u atraktivnoj rasvjeti, nezaustavljivo vode u čaroliju svijeta plesne umjetnosti. Solistički je nastupio Daniil Simkin koji je oduševio manirom pravog mangupa u Brelovoj pjesmi Les Bourgeois, u vragolastoj koreografiji Bena Van Cauwenbergha, te na kraju sam Bolle u minijaturi Waves koreografa koji je redovito zastupljen u njegovim programima, u početnim ili završnim točkama, Massimiliana Volpinija.

    Baletne predstave nisu često na repertoaru festivala. Ponekad se izvode u Areni, a ponekad u rimskom kazalištu na otvorenom (Teatro Romano), na sjeveru Verone, na drugoj strani rijeke Adige. U stotinjak godina najviše su izvođeni Romeo i Julija, Coppelia, Giselle, Orašar, Don Quijote i Trnoružica. A veronska Arena obogatila je svjetski baletni repertoar popularnim djelom Grk Zorba Mikisa Theodorakisa, u koreografiji Lorce Massinea. Poslije uspjeha istoimenog filma Michaela Cacoyannisa iz 1964., veronski festival naručio je i praizveo novi balet 1988. koji je odmah postigao veliku popularnost i svjetski uspjeh. Mikis Theodorakis spojio je tradicionalne simfonijske skladateljske tehnike s grčkom narodnom glazbom odnosno zapadnoeuropsku s izvornom grčkom i kretskom glazbom, stvorivši formu baleta s pjevanjem kao izdanak plesnog kazališta verističkog, ekspresionističkog, i romantičarskog stila.

    Uz operni festival u Areni, održava se i posebni plesni festival u sklopu Veronskog kazališnog ljeta, u Teatru Romano, gdje često gostuje Nederlands Dans Theater.
    Roberto Bolle and Friends, Arena di Verona, foto Andrej Uspenski
    Hrvatski umjetnici redovito su nastupali na veronskom festivalu. Uz dirigente Lovru pl. Matačića i Vjekoslava Šuteja te pjevače Biserku Cvejić, Ljiljanu Molnar-Talajić, Borisa Martinovića, Giorgia Suriana, Lanu Kos i Marka Mimicu, bile su to i naše dvije baletne umjetnice. Godine 2000. Sonja Kastl koreografirala je plesove u Verdijevoj operi Moć sudbine, u režiji Nikolausa Windisch-Spoerka. Vjera Marković bila je karakterna primabalerina baletne trupe Carle Fracci i Beppea Menegattija s kojom je nastupala u Areni. Godine 1973. plesala je Maćehu u Pepeljugi, 1974. Majku u Giselle, 1978. Carabosu u Trnoružici, i 1982. Maćehu u Labuđem jezeru.

    Bojana Nenadović plesala je u Aidi u vrijeme dok je bila članica Zagrebačkog baleta. Svebor Sečak nastupao je u redovitoj sezoni Zaklade Arena di Verona u Teatru Filarmonico kao Grof Albrecht u Giselle i Don Quijote u Don Quijoteu, u koreografiji Marije Grazije Garofoli, a partnerica mu je bila veronska prvakinja Amaya Ugarteche.

    Roberto Bolle i prijatelji ponovo su na programu i sljedeće godine, na 98. festivalu Arena di Verona, koji će se održati od 13. lipnja do 5. rujna 2020. Ulaznice su već u prodaji!

    © Mladen Mordej Vučković, PLESNA SCENA.hr, 23. rujna 2019.

kritike i eseji