Fascinantna bestjelesnost Giselle

Sjećanje: Alicia Alonso (1920. – 2019.)

  • Alicia Alonso (Giselle), foto: Museo nacional de la danzaJedna od najvećih svjetskih balerina 20. stoljeća, ravnateljica, prima ballerina assoluta i glavna koreografkinja Kubanskoga nacionalnog baleta, Alicia Alonso umrla je 17. listopada 2019. u 98. godini, unatoč vlastitim tvrdnjama kako će doživjeti dvjestotu. To i ne bi bilo čudno s obzirom da je plesala još u svojim sedamdesetim i bila aktivna skoro do samoga kraja pa su je živcirala pitanja o visokoj životnoj dobi. Velikim dijelom samouka, čudo od djeteta, s otoka na kojemu nije bilo baleta, postala je legendarnom Giselle.

    Za nju su balete stvarali najveći koreografi 20. stoljeća – Mihail Fokin, George Balanchine, Leonide Massine, Bronislava Nižinska, Anthony Tudor, Jerome Robbins, Agnes de Mille. Od Kubanskoga nacionalnog baleta stvorila jedan od najboljih svjetskih baletnih ansambala. Sa suprugom Fernandom (1914-2013) izgradila je jedinstvenu pedagošku metodu utemeljenu na raznorodnim iskustvima, čemu je pridonijela i njezina sljepoća, koja kao da joj davala posebnu vrstu oštroumnosti u kontroli balansa i osjećaju za scenu. Dobila je brojna priznanja, počasne doktorate, nagrade i odlikovanja. Lik joj je objavljen na kubanskim poštanskim markama, po njoj je naziv dobio jedan parfem, a sladoled je nazvan Coppélia, po jednoj od njezinih najboljih uloga.

    Alicia Alonso (Giselle), foto: Museo nacional de la danza, Havana, KubaAlicia Ernestina de la Caridad Martínez Hoyo rođena je 21. prosinca 1920. u Havani. Dugo se godina njezina rođenja nije pouzdano znala. Obitelj, u kojoj je bila najmlađa od četvero djece, španjolskog je podrijetla. Otac se protivio da bude balerina, a majka ju je podupirala. Pohađala je privatne satove jer baletne škole na Kubi nije bilo. Kada je stasala za pozornicu morala je otići u inozemstvo jer baletnog ansambla na Kubi također nije bilo. Za Fernanda se udala 1937., preko punomoći jer je on već otišao u New York a ona je još bila u Havani, i sa sedamnaest godina postala majka kćeri Laure. Odmah se pridružila suprugu u New Yorku. Najprije su nastupali u brodvejskim mjuziklima Great Lady i Stars in Your Eyes te pohađali The School of American Ballet. Početkom 1940-ih mlada je solistica trupe Georga Balanchinea American Ballet Caravan te Ballet Theatera, preteče American Ballet Theatera (ABT).

    Godine 1942. zadesila ju je nesreća: oboljela je od odignuća mrežnice i gotovo oslijepila. Odbacila je pomisao da više ne bi mogla plesati. Oporavak je trajao godinu dana. Morala je mirovati, ne pomicati glavu i paziti na svaki pokret. U takvom je stanju učila ulogu Giselle. Do bolesničkog kreveta dolazili su joj baletni majstori i pokazivali joj korake na prstima ruku što ih je pamtila i mentalno uvježbavala u glavi. Poslije je prošla nekoliko operacija na očima: neke su pomogle, neke odmogle. Ostalo joj je toliko vida da se na pozornici mogla orijentirati samo prema snažnom svjetlu reflektora, a za udaljenosti i za odnos s partnerima razvila je poseban osjećaj.

    Pas de Quatre (Alicia Alonso, Mia Slavenska, Melissa Hayden i Nora Kaye) - vodeće balerine AmerikePrimabalerina ABT-a Alicia Markova bila je pojam za Giselle. Ubrzo se počelo govoriti kako je i ta nova Alicia isto tako dobra. Alonso je uvijek s poštovanjem govorila o Markovoj: „Plesale smo različito, ali nam je ideja o stilu ere romantizma bila vrlo slična, a to je ideja da se pleše bez težine. Još i danas imam njezinu sliku u glavi, kako pleše Giselle, prvu Giselle koju sam vidjela u životu. Nikada je neću zaboraviti, bila je prekrasna."

    U ABT-u Alicia se upoznala i s modernim idejama o plesu. Frederic Ashton pozvao ju je da se pridruži Sadler's Wells Balletu. No na pragu svjetske slave, odlučila se vratiti u domovinu i baletnu umjetnost, zatvorenu u privatne i amaterske krugove, dovesti do profesionalizma. Bila je protivnica Batistina diktatorskog režima, a nakon revolucije našla je sumišljenika i potporu u Fidelu Castru koji je zamisao o kubanskom baletu shvatio i kao svoj osobni križarski rat. Najprije je, 1948., osnovala prvu kubansku baletnu kompaniju, Balet Alicije Alonso koji je vodila ni uz kakvu državnu pomoć, istovremeno nastupajući u ABT-u i Balletu Russes de Monte Carlo te gostujući širom svijeta kao primabalerina. Bila je prva balerina sa zapadne hemisfere koja je, usred hladnoga rata, gostovala u Sovjetskom Savezu. Balet Alicije Alonso izvodio je uglavnom djela iz Djagiljevljeva Ruskog baleta (Petruška i Poslijepodne jednog fauna), djela kubanskih koreografa, te Giselle, Labuđe jezero i Coppéliju. Partner joj je postao Fernandov brat Alberto Alonso, budući koreograf. Dvije godine poslije utemeljila je Nacionalnu baletnu školu Alicije Alonso. Obje su ustanove financijski propale.

    Belinda Wright, Alicia Alonso, Željko Jureša, KUba, 1967Dolaskom Castra, 1959. godine, njegova revolucionarna vlada podupire osnivanje Kubanskog nacionalnog baleta kao dijela novog kulturnog programa. Na pitanje koliko je novaca potrebno za uspostavu nacionalnog ansambla, Alicia je Castru, bez razmišljanja i pretjerujući, odgovorila: „Sto tisuća pezosa." „Dobit ćete dvjesto tisuća“, uzvratio joj je, „ali neka bude izvanredan!“

    Svojim je nastojanjem i strašću od Kubanskoga nacionalnog baleta stvorila jedan od najboljih svjetskih baletnih ansambala. Ansambl njeguje romantičnu i klasičnu tradiciju, podupire nadahnuće novih koreografa u nacionalnom i suvremenom izrazu. Ansambl je popularizirao baletnu umjetnost u svim slojevima kubanskog društva, gostujući u isto vrijeme u brojnim europskim, azijskim i američkim zemljama.

    Zahvaljujući njoj, ime njezine zemlje povezuje se s najvišim i najčišćim idealima plesne umjetnosti. Balet na Kubi sadrži u sebi mnoge proturječnosti. U toj socijalističkoj zemlji plesači plešu kraljevski elegantno. Komunizam daje svoj djeci jednake mogućnosti, a pojedinci koji se probiju u svijet ističu se naglašenom osobnošću. Kuba je u moderno doba postala svjetskim rasadištem baletnih talenata, naročito muških – dovoljno je spomenuti Carlosa Acostu i Joséa Manuela Carreña. Od Hispanaca bi se mogao očekivati briljantni ekshibicionizam no oni se odlikuju i disciplinom poetičnih finesa. S ansamblom redovito rade najbolji stručnjaci iz Baleta Pariške opere, Kraljevskog baleta, i drugih vodećih baletnih kuća. Sama, pak, Alicia Alonso bdjela je nad ruskom klasičnom školom više od samih Rusa. Razvidno je to u besprijekornosti ansambla te u tehničkoj savršenosti i virtuoznosti njegovih prvaka.

    „Tajna izvrsnosti kubanskih plesača u brizi je za talente. Širom Kube imamo baletne škole i redovite audicije. Kada se pojavi talent, dajemo mu besplatno školovanje. Ako se talent razvije, dolazi u naš ansambl i tu počinje karijera.“ – objasnila je svojedobno Alicia Alonso i dodala: „Kubanska djeca imaju urođeni baletni potencijal. Imaju dobar sluh. Naša klima omogućuje mišićima da budu zagrijani i da se plesač lakše kreće. A ritam! Ne zaboravite, mi smo Karibljani i od najranijeg djetinjstva slušamo bubnjeve, španjolsku i afričku glazbu. Ritam nosimo u sebi. Nikada ne znate gdje se krije talent. Može biti svugdje, u umjetničkoj obitelji, ili u kćeri rudara ili vozača taksija.“ A na pitanje smatra li kako baš svako kubansko dijete može postati baletni plesač, odgovorila je: „Velika je mogućnost za to.“
    Alicia Alonso
    Alicia i Fernando Alonso izgradili su jedinstvenu pedagošku metodu. „Bila sam jedini dostupan primjer", objasnila je. „Uzimala sam satove od svakog dobrog plesača i svakog dobrog učitelja na koje sam naišla. Eksperimentirala sam s tijelom, izgradila vlastitu karijeru, tako da sam mogla ne samo govoriti i podučavati, nego i pokazati. I mladiće sam učila kako da me drže, kako da budu partneri."

    A trebalo je mnogo partnera jer je karijera Alicije Alonso potrajala niz desetljeća. Uz Alberta Alonsa, ističe se njezina suradnja s Igorom Juskevičem, u sklopu Balleta Russes de Monte Carlo, koju je publika doživljavala kao jedno od najvećih partnerstva baleta 20. stoljeća. Balanchine je za njih stvorio Temu s varijacijama. Kritičari su se natjecali u spjevanju pohvala za uloge klasičnog repertoara, prvenstveno za Giselle. Doista vrijedi vidjeti njezinu fascinantnu bestjelesnost u drugom činu. Ali i prvi je čin izazivao nepodijeljeno divljenje. Plesala je do svojih sedamdesetih, pas de deuxe iz Giselle ili Labuđeg jezera, primjerice. Nastupala je u Pariškoj operi, Bečkoj državnoj operi, napuljskom Teatro di San Carlu, milanskoj Scali. Posljednji put plesala je 1995. Leptira, u vlastitoj koreografiji. Godine 1975. razvela se od Fernanda i udala za Pedra Simóna Martíneza, profesora filozofije, plesnog kritičara i urednika.

    Alicia AlonsoProdor kubanskih plesača u svijet potvrdio je ugled njezine stroge, vizionarske škole. Unatoč zamjerki kubanskom političkom sistemu, Alicia Alonso smatrala je kako je društvo s ograničenom slobodom medija blagotvorno za umjetnost: „Kada vidite dobar balet, ta imaginacija vas ispuni i izgrađuje iznutra. To nije kao kada gledate bombe i uništenja na televiziji i u novinama svaki dan, što zbunjuje djecu. To je prednost koju imamo na Kubi. Naša djeca su u školi do pet sati poslijepopodne, zatim idu na ples i ostaju do osam. Tada večeraju, uče, idu spavati. Nastojimo ih odvratiti od ulice, potaknuti da uče umjetnost, slikarstvo, glazbu i da su što manje s kompjuterom koji od njih pravi idiote.“ Tako je razmišljala balerina koju su velik dio života smatrali i slavili kao živu legendu. Snagom volje prevlada je zdravstveni hendikep i slabovidnost podnosila stoički. „Ne bih voljela da publika misli kako sam loše plesala jer ne vidim. Ili da plešem dobro baš unatoč tome. Tako se o umjetniku ne smije razmišljati.“ – rekla je umjetnica koja je baletnoj umjetnosti 20. stoljeća podarila najčišće ideale romantične balerine.

    © Mladen Mordej Vučković, PLESNA SCENA.hr, 9. studenoga 2019.

kritike i eseji