Povijest koja je sve obogatila

100 predstava baleta i umetničke igre naših prostora, gl. ur. Gordan Dragović, Cicero i OrionArt, Beograd, 2017.

  • 100 predstava baleta i umetničke igre naših prostora, gl. ur. Gordan Dragović, Cicero i OrionArt, Beograd, 2017.Naši prostori dobili su jedinstven leksikon umjetničkog plesa. U Beogradu je objavljena knjiga 100 predstava baleta i umetničke igre naših prostora, glavnog urednika Gordana Dragovića. Valja odmah istaknuti njezinu veliku sadržajnu vrijednost, ozbiljnost i stručnost u obradi i donošenju leksikonskih članaka petnaestoro autora te luksuznu opremu izdanja velikog formata s mnoštvom ilustracija na 430 stranica.

    Knjigu, koja je dobila priznanje za izdavački poduhvat godine na beogradskom Sajmu knjiga, a u Rusiji zlatnu medalju UNESCO-a za doprinos očuvanju nacionalne nematerijalne kulturne baštine, prate određeni prijepori. Nastala je kao izvadak velikog projekta sveobuhvatnog leksikona povijesti plesa, od dvor­skog ba­le­ta 16. stoljeća do su­vre­me­nog ple­sa, s oko 650 planiranih jedinica u nekoliko svezaka. Prijepori uključuju probleme u financiranju i izdavanju tj. podršku i uskraćivanje podrške Srpske akademije znanosti i umjetnosti, te pitanje sudbine objavljivanja preostale građe. U te prijepore ovdje nije potrebno ulaziti. Knjiga je dobila podršku Međunarodnog savjeta za ples – CID UNESCO i Fondacije Milorada Miškovića, a dio fotografskog materijala ustupio je časopis Orchestra.

    U uvodniku Nadežde Mosusove ističe se jedinstven kulturološki i umjetničko-znanstveni karakter leksikona sazdanog „u dimenzijama teatrologije kao i muzikologije“ što doista stoji jer je pristup pojedinačnim člancima različitih autora ujednačen i određen uniformiranošću podataka, sistematiziranih u rubrike, o libretistu, skladatelju, dirigentu, koreografu, scenografu, kostimografu, datumu premijere odnosno praizvedbe, trajanju i sadržaju djela s glavnim likovima. Novost u odnosu na slična izdanja rubrika je s punim sastavom orkestra dok autori svoje znanje i kreativnost iskazuju u komentaru.
    100 predstava baleta i umetničke igre naših prostora, gl. ur. Gordan Dragović, Cicero i OrionArt, Beograd, 2017.
    Naslov 100 predstava baleta i umetničke igre naših prostora implicira nekoliko primjedbi. Nećemo ulaziti u problematiku sintagme naši prostori i što ona označave – kulturne, duhovne, geografske ili političke prostore kada se, jednostavno rečeno, radi o prostoru bivše Jugoslavije. Sintagma stotinu predstava, ustvari, u prosjek svodi 103 članka o 97 baletnih/plesnih naslova. Naime, neki su baletni naslovi poput Licitarskog srca, Ohridske legende, Imbreka z nosom te Romea i Julije, obrađeni u nekoliko članaka, s obzirom na različite koreografije i gradove izvođenja. Sama, pak, riječ predstava (umjesto baleta) doista je na mjestu jer različitost koreografâ i raznolikost koreografskih pristupa uvjetuje različitost pojedinih ostvarenja tj. interpretacija istog naslova i implicira opće pitanje (koje si sve češće postavljamo) radi li se – kod pojedinih uprizorenja iste baletne partiture tj. iste glazbe u drastično različitim koreografskim i režijskim koncepcijama – uopće o istom baletu odnosno o istom djelu?

    Baletna umjetnost na prostoru bivše Jugoslavije nije se jednako razvijala. Do­la­skom ru­skih emi­gra­na­ta, početkom 1920-ih, ona se intenzivira u Zagrebu i počinje u Beogradu. Knjiga je, uostalom, izdana „povodom (bolje bi bilo reći uoči, op. a.) stogodišnjeg jubileja baleta Narodnog pozorišta u Beogradu (1923-2023)“. U većini gradova baletni ansambli osnivaju se poslije Drugoga svjetskog rata. Ovaj leksikon zanemaruje početke hrvatskog baleta u 19. stoljeću: početak profesionalnog baleta 1876. i prvi baletni ansambl ustrojen po principima tadašnjih europskih baletnih ansambala, za vrijeme intendanta Stjepana Miletića i šefice baleta Emme Grondone, od 1894. do 1898., kada je skladan i praizveden prvi hrvatski balet Jela Bele Adamovića. Zacijelo zato što su to tada bili neki drugi prostori.

    100 predstava baleta i umetničke igre naših prostora, gl. ur. Gordan Dragović, Cicero i OrionArt, Beograd, 2017.Svaki je odabir uvijek tek jedan od mogućih pa se može razumjeti želja i namjera urednika da ostvarenjima iz vlastite sredine posveti najviše prostora. Dvije trećine članaka posvećeno je baletima postavljenim u Beogradu, većinom u Baletu Narodnog pozorišta, i u novije vrijeme na dugim scenama. Vremenski raspon nastanka djelâ je od 1923. do 2009. Počinje sa Sobarevom metlom (Le Balai du Valet), na glazbu Miloja Milojevića, u koregrafiji Klaudije Isačenko i Jelene Poljakove, praizvedenom u hotelu Kasina. Radi se o osebujnom i raritetnom djelu ekspresionističkoga glazbenog i plesnog stila.

    Zadnja trećina članaka sadrži sedam baleta nastalih u Novom Sadu, četrnaest u Zagrebu, po jedan u Splitu i Rijeci, četiri u Ljubljani, dva u Mariboru te po jedan u Sarajevu, Skoplju i Budvi. Lhotkin Đavo u selu uvršten je s beogradskom postavom Mlakarovih iz 1938., iako se beogradske i zagrebačke postave Licitarskog srca i Imbreka z nosom Margarete Froman te Romea i Julije Margarete Froman i Dimitrija Parlića obrađuju u paralelnim člancima. Najviše je prostora dobila Ohridska legenda Stevana Hristića, praizvedena 1933. u Beogradu, s pet članaka koji obrađuju koregrafije Nine Kirsanove, Margarete Froman, Pije i Pina Mlakara te dvije Dimitrija Parlića. Parlić je i najzastupljeniji koreograf s četrnaest baleta.

    Prvi dio, koji obuhvaća razdoblje od početka 1920-ih do sredine 1940-ih, oživljava, uz već spomenute, imena koreografâ Mage Magazinović, Fjodora Vasiljeva Flipčenka, Petra Golovina, Jelizavete Nikolske, Anatolija Žukovskog, Ane Roje i Oskara Harmoša te Miloša Ristića.

    Petnaest hrvatskih baleta, osim jednog, obradio je Mladen Mordej Vučković: Licitarsko srce Margarete Froman (glazba Krešimir Baranović, 1924.), Zlato Margarete Froman (glazba Boris Papandopulo, 1930.), Imbrek z nosom Margarete Froman (glazba Krešimir Baranović, 1935.), Život Ane Roje i Oskara Harmoša (glazba Petar Iljič Čajkovski, 1941.), Romea i Juliju Margarete Froman (glazba S. Prokofjev, 1948.), Simfoniju o mrtvom vojniku Nevenke Biđin i Sonje Kastl (glazba Branimir Sakač, 1959.), Helote Pina Mlakara (glazba Ivan Brkanović, 1963.), Opus 43 Milka Šparembleka (glazba Ludwig van Beethoven, 1975.), Papisu Ivanu Miljenka Vikića (glazba Johann Sebastian Bach i Boris Papandopulo, 1977.), Pjesme ljubavi i smrti Milka Šparembleka (glazba Gustav Mahler, 1981), Cirkus primitif balet Staše Zurovca (glazba Jean Marc Zelwer, 2003.), Tramvaj zvan čežnja Dinka Bogdanića (glazba Mladen Tarbuk, 2005.) i Maestra Ljiljane Gvozdenović (glazba Boris Papandopulo, 2006.) te Stranca Oskara Harmoša (glazba Silvije Bombardelli, 1956.) u Splitu i Istarske freske Dragutina Boldina (glazba Boris Papandopulo, 1989.) u Rijeci. Članak o baletu De veritate Milorada Miškovića (glazba Stjepan Šulek, 1977.) pisala je Sofija Perović.

    U razdoblju od 1948. do prestanka zajedničke jugoslavenske države, uz već spomenute, leksikon bilježi i druge koreografe koji djeluju na jedinstvenom jugoslavenskom prostoru i gostuju u pojedinim baletnim središtima, a to su: Vera Kostić, Mira Sanjina, Iko Otrin, Dušan Trninić, Slavko Pervan, Franjo Horvat, Vlasto Dedovič, Žarko Milenković, Vladimir Logunov, Vera Bokadoro, Nada Kokotović, Mikaela Atanasij i Lidija Pilipenko.

    100 predstava baleta i umetničke igre naših prostora, gl. ur. Gordan Dragović, Cicero i OrionArt, Beograd, 2017.Leksikon je pisalo petnaestoro istaknutih baletnih stručnjaka. S petnaest članaka Mladen Mordej Vučković treći je najzastupljeniji. Među drugim autorima nalazimo doajenke srpske baletne publicistike Mirjanu Zdravković, Mariju Šehović-Janković, Milicu Zajcev i Nadeždu Mosusovu te slovenskoga doajena Henrika Neubauera. O novosadskim predstavama pisala je Ljiljana Mišić. Tu su i Ana Matović, Melita Milić, Vera Obradović, Tanja Popović, Svenka Savić, Ksenija Šukuljević-Marković i Gordan Dragović. Povezati njihovo ime uz pojedini članak težak je detektivski posao i urednička manjkavost knjige koja sadrži nekoliko kazala. Naime, u kazalu autorâ prilogâ pojedini članci navedeni su uz autore nedosljednim redom (abecednim, azbučnim, kronološkim?) i to u retku, a ne u stupcu, pa je za pronaći autora pojedinačnog članka potrebno čitati cijelo kazalo dok se ne nađe.

    Razdoblje od početka 1990-ih bilježi i koreografe Dejana Pajovića, Ivu Kosija, Jelenu Šantić, Krunislava Simića, Sonju Vukičević, Isidoru Stanišić, Bojanu Mladenović, Daliju Aćin, Nelu Antonović, Ramona Uljea, Edwarda Cluga, Borisa Čakširana i Sanju Krsmanović Tasić, Zorana Markovića i Mašu Kolar te Miloša Sofrenovića.

    100 predstava baleta i umetničke igre naših prostora knjiga je prebogata informacijama i analizama. Ona je trajan spomenik baletima iščezlim s kulturnih i duhovnih prostora poput naših baleta Zlato ili Imbrek z nosom. Iako njihova glazba postoji u notama ili je čak snimljena, oni koreografski nisu zapisani ni snimljeni, nitko ih se više ne sjeća tako da ne znamo i nikada ih više ne možemo vidjeti onakvima kakvi su bili kada su se izvodili. Iz autorskih komentara barem možemo naslutiti njihovu vrijednost i saznati o njihovu značenju. Članci su ilustrirani s više od tristo fotografija iz predstava, kazališnih programa i crteža. Među ilustracijama nalazimo i fotografije narodnih nošnji. Članak o Licitarskom srcu ilustrira se fotografijom hrvatske narodne nošnje iz Draganića (str. 21), a članak o Imbreku z nosom fotografijom hrvatske narodne nošnje iz Rečice (str. 82). Oba se naselja nalaze u Pokuplju što neupućenog čitatelja to može dovesti u nedoumicu jer pored toga piše kako se radnja tih dvaju baleta odigrava u Hrvatskom zagorju. Budući da je scenograf i kostimograf Licitarskog srca Maksimilijan Vanka neposredno prije praizvedbe sudjelovao u terenskim istraživanjima i bilježenju nacionalne baštine, u predstavu je, nakon istraživanja Pokuplja, ukomponirao značajke pokupske nošnje. No to je uredničkom bilješkom trebalo objasniti. A na str. 24, kao još jedna ilustracija Licitarskog srca, objavljena je fotografija neke narodne nošnje iz jugoistočnih predjela naših prostora.

    Razumljivo je da postoji još mnogo toga što knjiga nije mogla obuhvatiti. Iz nje se iščitava povijest baletne umjetnosti, ali ona ukazuje i na budućnost. Nekadašnja suradnja i suparništvo stvorili su zapravo bogatu povijest koje i nismo dovoljno svjesni mi sami, a sasvim sigurno o njoj malo znaju i oni izvan naših prostora. Ta je povijest, bez sumnje, obogatila sve koji su u njoj sudjelovali.

    Na početku knjige, u uvodniku, piše kako su mnoge informacije i analize „prvi put iznijete u javnost, što je važno za istraživače na Balkanu, ali ništa manje značajno i za stručnjake u europskim i svjetskim okvirima“. Nažalost, njezino tiskanje na ćirilici upravo je, kao svojevrsni autogol, u tome ograničava. Već u našim prostorima a osobito izvan njih.

    © Davor Schopf, PLESNA SCENA.hr, 17. siječnja 2020.