Subverzivni potencijali i radikalne izvedbe

Marko Marković, performans Delirium interruptum, 9. siječnja 2020., povodom početka hrvatskoga predsjedanja Vijećem Europske unije, kod Zdenca života, HNK, Zagreb / Vlasta Delimar, performans Ah, moji umjetnici, moji ljubavnici, Galerija Bačva (HDLU), na otvaranju izložbe 40 godina art ljubavi Vlaste Delimar, 9. siječnja 2020.

  • Performans Delirium interruptum, foto: Marko Marković, arhiv Queer Zagreb Udruga

    Kao što je Udruga Domino najavila, dok se politička elita okupljala na ulazu u Hrvatsko narodno kazalište za svečani koncert, a kojim je ritualno obilježen početak predsjedanja Hrvatske Vijećem EU, multimedijalni umjetnik Marko Marković je nešto dalje od ulaza HNK, kod Meštrovićeva Zdenca života, održao performans, akciju Delirium interruptum. Naime, umjetnik je izveo a cappella pjevanje, ispjevavanje buke. Neartikuliranim glasanjem, ispuštanjem dubokoga aaaaaaaaaaaaaaaa, i pokretima, gestama očaja i jada, izvedbeno je interpretirao naslov akcije Delirium interruptum. A cappella izvedba buke povremeno se izvedbeno prelijevala u hepening kada su se umjetniku priključivali glasovi publike i prolaznika. Delirična akcija je dakako izvedena uz policijski nadzor, kao što je policijska kontrola – sjajno glumački uključena i u samo otvaranje performansa. Akcija je započela policijskim pitanjem i performativom hinjenoga privođenja. Policajac Markoviću: „Molim Vas pođite sa mnom, Vi ste Marko Marković?" Umjetnik: „Da.“ Policajac: „Pođite sa mnom.“ I Delirum interruptum Marka Markovića je počeo.

    Nered nasuprot navodnoga reda, gdje politička elita društvenim ritualima nastoji simulirati zajedništvo dok performer, vapaj očajnika pred EU retorikom uglačanih skupocjenih odijela (nisu to bilo kakva odijela) nastoji uzdrmati formu lažnoga sjaja, otvara etiku pitanja o tome što će značiti predsjedanje Hrvatske Vijećem EU. Prostor izvedbe bio je strogo omeđen, ograničen prostorom oko Meštrovićeva Zdenca života; uz policijski nadzor umjetnik nije smio prijeći, prekoračiti unaprijed dogovoreni prostor izvedbe s obzirom da je za izvedbu akcije udruga Domino trebala osigurati dozvolu policije. Država se štiti vlastitim sustavom kontrole i nadzora. Najavljeno je da je to prva u redu umjetničkih akcija kojima Domino kroz projekt Budućnost političkog performansa obilježava hrvatsko predsjedanje Vijećem EU. Tako su se odvijala dva performansa usporedo: jedna za odabranu političku elitu koja vjeruje u EU retoriku demokracije, i drugi, akcija Marka Markovića, izvan sustava pozivnica, na koji je svatko bio dobrodošao, ali se nažalost nije okupila neka malo jača snaga pridruženih koji su mogli (ali nisu) svojom bukom pridonijeti malo većem neredu. (Kako doznajem u razgovoru s umjetnikom, zbog performansa su mu hakirani online računi, Facebook, gmail i apple ID na telefonu, a kamera na laptopu palila mu se sama od sebe tako da vjeruje da ga je provjeravala i nadzirala policija ili SOA.)

    U tome smislu te dvije izvedbe možemo pratiti kontekstualno na način teorijske konceptualizacije Dona Handelmana iz njegove knjige Models and Mirrors: Towards an Anthropology of Public Events (1990) u kojoj se navedeni antropolog i sociolog zalaže za termin public events, javni događaji (umjesto npr. odrednice koju sam uvodno koristila – politički rituali), i pritom predlaže razlikovnu odrednicu između dva izvedbena događanja. Modeli su događaji koji su oblikovani tako da transformiraju društvo, u čiji bismo konceptualni okvir mogli svrstati politički performans Marka Markovića, a zrcala čine događaji koji su napravljeni kao prezentacije (politički rituali) ili pak reprezentacije (karnevali). Istina, pritom se Markovićev politički performans jednako tako može odrediti i kao zrcalo-reprezentacija sa subverzivnim potencijalom, dok se politički ceremonijal u HNK-ovom posvećenom prostoru upisuje kao zrcalo-prezentacija s obzirom da je riječ o društvenom ceremonijalu.
    Izložba 40 godina art ljubavi Vlaste Delimar, Galerija PM (HDLU), foto: Juraj Vuglač, arhiv HDLU
    Iste večeri, nakon Markovićeva interruptuma, otvorena je izložba 40 godina art ljubavi Vlaste Delimar u Galeriji PM (HDLU), kojom je umjetnica podcrtala vlastitu izvedbu otpora jer kao što je navela na deplijanu izložbe – riječ je o simboličnom povratku u prostore HDLU-a s obzirom na to da je njezin zahtjev za članstvom odbijen 1982. godine pod opaskom da njezina umjetnost ruši žensko dostojanstvo. U kontekstu navedenoga umjetnica je istaknula da je prvi performans koji je izvela sa Željkom Jermanom, u kojemu se stopilo njezino elementarno tijelo s Jermanovom elementarnom fotografijom, bio odbijen na Salonu mladih 1979. te su performans Pokušaj poistovjećenja izveli u Podrumu (Mesnička 12, Zagreb) u alternativnom prostoru koji im je tada omogućavao prostor slobode kao i tadašnja Galerija SC i naravno prostor ulice. Odbijanje njihova performansa na Salonu mladih, koji se održao u Umjetničkom paviljonu, značilo je, umjetničinim riječima, „nerazumijevanje institucionalizirane kulture za ovim vidom umjetničke prakse u to vrijeme". I dodatnom kontekstualizacijom koju sam naknadno dobila od umjetnice: „Salon mladih održavao se u Umjetničkom paviljonu, instituciji koja ima svoju konzervativnu politiku izlaganja oduvijek, a koja se bazira na izložbama s nekom tradicijskom potkom, građanske i lijepe umjetnosti. Naravno da se u takvom prostoru i s takvom politikom kuće nije mogao izvesti performans s radikalnom izvedbom obnaženih umjetnika. Osobito ne medij performansa kao nešto što je u potpunosti odudaralo od onoga što se tada moglo vidjeti u Umjetničkom paviljonu. Nije bilo moguće u prostoru Umjetničkog paviljona postaviti rame uz rame jednog Bukovca i performans obnaženih umjetnika u živoj izvedbi."

    Ukratko, navedenom se izložbom umjetnica vraća na mjesto svoje prve samostalne izložbe iz 1981. godine. Izložbu čini četrdeset crno-bijelih fotografija umjetničinih radove koje čine prostornu, fotografsku instalaciju u kružnom prstenu Galerije PM (Meštrovićev Paviljon) i fingiraju vrpcu za analogne fotoaparate. Pritom umjetnica navodi da odluka da fotografije budu izrađene u crno-bijeloj tehnici proizlazi iz romantičnoga sentimenta s obzirom da je svoje umjetničko djelovanje počela uz crno-bijelu, točnije Jermanovu elementarnu fotografiju, tako da je i uvodni performans u izložbu bio posvećenim velikim art ljubavima Vlaste Delimar – Jermanovoj elementarnoj fotografiji, Demurovom elementarnom slikarstvu, Martekovoj elementarnoj poeziji, Božićevoj elementarnoj ljubavi i Gotovčevom (Antonio G. Lauer) elementarnom filmu. No, tu je i Marina Cvetajeva koja je na videozidu bijelom na crnom (kao i prethodni umjetnici) označena kao elementarna. Performans Ah, moji umjetnici, moji ljubavnici (koji možete pogledati na poveznici) izveden je u Galeriji Bačva (HDLU), kao uvod u prstenasto-fotografsku izložbu (kat više), u suradnji s Milanom Božićem, koji je iščitavao tekstualnu matricu umjetničinih autobiografskih zapisa vezanih uz vlastite mladenačke izraze otpora i traganje za slobodarskim principima života i umjetnosti, i opernim pjevačem Nevenom Palečekom Papagenom koji je ispjevavao dubokim baritonom imena, točnije prezimena umjetničinih umjetnika, njezinih ljubavnika (sve je oslovljavala prezimenima) kao posvetnu buku upisivanja ljubavi u zvučnu matricu. Riječ je o ritualizaciji odzvanjanja njihovih imena, njihova energetskoga utjecaja u četrdesetogodišnjem opusu Vlaste Delimar.

    © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 28. siječnja 2020.

kritike i eseji