Tijelo, obruč, kamen

Circusnext platforma: Hugo Bergman, Između mene i teškog mjesta, prezentacija rada u nastajanju, Pogon Jedinstvo, Zagreb, 16. siječnja 2020.; Cirkorama: Cirkus kao posveta prirodi i prirodnom načinu postojanja

  • Između mene i teškog mjesta, autor Hugo Bergman, foto: Ivan Marenić

    Circusnext je europska platforma osnovana 2001. godine s idejom podrške umjetnicima suvremenog cirkusa. Sada imaju tridesetak partnera u sedamnaest zemalja a jedan od njih je i zagrebačka Cirkorama zahvaljujući čemu smo imali priliku vidjeti prezentaciju rada izvrsnog švedskog cyr weel umjetnika Huga Bergmana koji je u Zagrebu boravio na osmodnevnoj rezidenciji. Zagrebački nastup je prvo kazališno uobličenje izvedbenog materijala nastalog jednogodišnjim istraživanjem kombinacije cyr weela i objekata i iako je riječ o prezentaciji ono što smo vidjeli daleko je više od samo rada u nastajanju ili scenske skice. To je vrlo promišljena i pažljivo kreirano djelo, iznimno vješto u ovladavanju cyr weelom, ali i uzbudljivo u sadržajnoj poetičnoj nadgradnji, dopunjeno oblikovanim svjetlom (iz tame) i glazbom koja cijelo vrijeme nježno podupire scensko događanje.
    Između mene i teškog mjesta, autor Hugo Bergman, foto: Ivan Marenić
    Na sceni, u svjetlosnom spotu usred mraka, stoji Hugo-kamen. Vrlo duhovito iz tog mekog kamen-tijela izrasta čovjek i svlači sa sebe ljušturu kamena koju pažljivo ponovno oblikuje u kamen i odlaže. Uzima svoj obruč (cyr wheel) i vrtnja započinje... Zapanjujuća je ta lakoća izvođenja – vrtnje u obruču, ulazaka i izlaska iz njega, mijenjanje putanja, osluškivanje trenutka za promjenu pozicije ili načina bivanja u ili oko samog obruča. Koliko god izvođač suvereno vodi igru toliko se i podređuje tom velikom i čini mi se prilično teškom instrumentu koji ga sluša ali po svojim pravilima. To je onaj dio prije. Tada se u jednom kratkom začudnom trenu između potpunog mraka i bljeskova baterijske lampe na sceni pojavljuje i Hugov suradnik, ko-kreator i tehničar Einar Cristoffersson, da bi već u slijedećem trenu nestao a na sceni se našao kamen (veličine glave), ono buduće teško mjesto. Dakle moglo bi se pomisliti kako je sve ovo dosad bilo lako? Igra, borba, uzbuđenja, kompromisi, pronalaženje rješenja između njega i te nezaustavljive vrtnje. A ona se nemilosrdno (ili na sreću?) nastavlja iako je sada tu i teret koji ga pritišće, usporava ali kojeg on prihvaća i na neki način čuva. To je njegov (Sizifov) kamen.
    Između mene i teškog mjesta, autor Hugo Bergman, foto: Ivan Marenić
    Zanimljiva je i uporaba svjetla baterijske svjetiljke koju u jednom trenutku uključuje u izvedbu. Svjetiljka također mijenja svoju poziciju, iz Hugove ruke biva pričvršćena na vrteći obruč a za to vrijeme nikakvog drugog svjetla zapravo nema tako da se vidi isključivo ono što baterija osvijetli. Ona je tu doista u ulozi partnerice. Ponekad poput živahne krijesnice koja skače po prostoru i usmjerava naš pogled i pažnju a ponekad poput zvijezde koja kruži oko Huga i obasjava ga svojom toplinom kad i na njega dođe red u toj vječnoj izmjeni svjetla i tame. Mislim da sam tada osvijestila taj osjećaj koji je u meni tinjao od samog početka. Prisutnost nečeg praiskonskog. Tijelo, krug, kamen, svjetlo i mrak. Sve što se koristi u izvedbi krajnje je prirodno i jednostavno. (Čak i ona kamena ljuštura s početka je samo velika siva vunena vesta). Kako piše u najavi: „Hugo poziva publiku u goli, sirovi, hladan i bezvremenski svijet, koji podsjeća na Nordijske zemlje iz kojih dolazi.“ S tim da se ta rečena hladnoća metala (obruča), kamena i mraka čini uvjetnom jer je otopljuje blizina tijela, pokreta i svjetla.

    To i takva djela nude puno više od impresivne cirkuske vještine. Pomiču granice poimanja cirkusa koji oduševljava isključivo vještinom izvođača. Vještina je tek polazište – stavljena u kontekst suvremenog i živog kazališta otvara vrata nečeg novog i uzbuđujućeg.

    © Anja Đurinović Rakočević, PLESNA SCENA.hr, 7 veljače 2020.

kritike i eseji