Kinička izvedba filozofije

Dario Juričan – redatelj i vrhunski performer koji potkopava političku nadutost (typhos)

  • Gazda, red. Dario Juričan

    Dario Juričan – redatelj koji je na način Tomislava Gotovca demonstrirao da je sve režija, pa je kao redatelj kinički, na način Diogena, preuzeo stvar u svoje ruke. Izvedbenim gestama, na način protest arta, kojima nastoji destruirati politički cinizam postao je i predsjednički kandidat, zalaganjem za društvo stopostotne korupcije; jedan od slogana njegove predsjedničke kampanje kinički je glasio „Korupcija svima, a ne samo njima“, a pritom je organizirao i izvedbene koruptošetnje. Odnosno, kako je izjavio u svojoj predsjedničkoj kandidaturi: „Ja sam običan čovjek koji će se boriti za malog korumpiranog čovjeka. Želim korumpirati Hrvatsku i želim da to bude zajednička platforma svih Hrvata.“ Iskreno i ironično – zašto ne bismo svi imali priliku za korupciju poput nedodirljivih visokopozicioniranih političara. Dakle, Dario Juričan samo je izvedbeno protegnuo svoju dokumentarnu filmsku režiju na dokumentarni performans, pa tako dok u filmu Gazda tematizira Agrokor i tajkunski uspon Ivice Todorića, jednoga od odabranika prvog hrvatskog predsjednika i bivšega predsjednika Uprave koncerna Agrokor, donedavno najveće privatne tvrtke u Hrvatskoj i jedne od vodećih tvrtki u jugoistočnoj Europi, u filmu Gazda: Početak glavnu je ulogu dodijelio liku i djelu poduzetnika i osuđenoga kriminalca Miroslava Kutle, jednoga od najvećih tajkuna devedesetih koji je nakon presude za privredni kriminal 2010. pobjegao u Bosnu i Hercegovinu.

    U trećem dijelu koruptivne trilogije pod nazivom Kumek Dario Juričan tematsku ulogu dodjeljuje još uvijek nedodirljivom zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću koji je za zagrebačkoga gradonačelnika biran šest puta, no samo tri puta biran je „od strane naroda” (tri puta ga je birala Skupština grada Zagreba). Dakle, slično kao anarho-otac hrvatskoga performansa Tomislav Gotovac, Juričan, koji radi kao samostalni redatelj i producent, je protegnuo filmsku strukturu na politički performans agitacije iz sveopćeg i nacionalnog stanja na rubu pameti. Inače, za film Gazda na Pulskom filmskom festivalu 2017. dobio je nagradu za najbolji dugometražni dokumentarni film kojim je dokumentirao mafijašku spregu politike, ekonomije i kriminala. Možda je dovoljno, ovom prigodom, što se tiče stanja nacije u tranziciji navesti podatak s prve i završne stranice knjige Hrvatska u mreži mafije, kriminala i korupcije Darka Petričića. Knjiga započinje zabrinjavajućom objavom prvog hrvatskog predsjednika o dvjesto odabranih pojedinaca ili pak obitelji koje bi upravljale Hrvatskom, koja se, dakle, mnogima tada začudo nije učinila etički problematičnom. A na posljednjoj stranici Darko Petričić navodi podatak o tome da je iz Hrvatske u razdoblju od 1991. do 2001. godine izneseno oko 35 milijardi dolara. I nadalje njegovim riječima: „Prema novijim procjenama, koje su rađene oko 2008. godine, taj je iznos povećan na astronomskih 50 milijardi dolara (S. Radović: Tko je jamio, jamio). Senat [Američki senat, op. a] je isto tako raspolagao podacima o fiktivnom dugu Hrvatske kojim se zadužuje zemlja, a krediti završavaju na privatnim računima hrvatskih političara.“
    Gazda: Početak, red. Dario Juričan
    Zadržimo se na performativnoj promjeni imena/prezimena Darija Juričana u ime i prezime „Milan Bandić“ koje je zaokruženo tipičnom hrvatskom situacijom može – ne može – može, no ipak. Ukratko, Upravni sud odredio je kako je Juričanu dopušteno biti Milan Bandić jer na to ime, kako su mediji prenijeli, nitko ne polaže ekskluzivno pravo. Time je poništena posljednja odluka Ministarstva uprave koje je i inače poništilo vlastitu odluku po kojoj Juričan smije promijeniti ime/prezime u Milan Bandić, odnosno kako se diogenski proklamirao u predsjedničkoj kampanji – na zgradi Gradskog poglavarstva je projicirao izborni plakat s natpisom „Moje ime ovdje od sada znači korupciju“. Juričan je tu ponovio sličnu gestu Tomislava Gotovca – naime, dok je Tomislav Gotovac promijenio ime oca preuzevši majčino prezime (Tomislav Gotovac – Antonio G. Lauer), Dario Juričan provocirao je imenom političkoga, autoritarnoga, koruptivnoga Oca, demonstrirajući ironično da svi mi možemo i trebamo biti Milan Bandić. Tragom kiničkoga protest arta, na način Diogena, redatelj Dario Juričan je pod imenom i prezimenom zagrebačkoga gradonačelnika počeo prikupljati potpise za predsjedničku kandidaturu. Tu bih podsjetila na promjenu imena i prezimena trojice slovenskih umjetnika (Davide Grassi, Emil Hrvatin i Žiga Kariž) koji su preuzeli ime i prezime predsjednika vlade Republike Slovenije (2004–2008), slovenskog političara desnog centra Janeza Janše, i pod tim trojedinim imenom (Janez Janša, Janez Janša i Janez Janša) izvodili akcije i performanse.

    Zaustavimo se još na Siniši Labroviću, političkome perfomeru, koji je dao podršku Juričanu u predsjedničkoj kandidaturi, odnosno, Labrović je bio i jedan od članova izbornog stožera. U tome smislu podsjetila bih na Labrovićev performans Hodočašće sv. Milanu. Kao primjer izravne (re)akcije na utvore ciničke moći na vlasti, u ovom slučaju na nestanak jedanaest milijuna kuna iz proračuna za nezavisnu kulturnu produkciju Siniša Labrović je uoči Velikoga tjedna, točnije 29. ožujka 2012. godine, s početkom u 11 sati, izveo tridesetominutni performans Hodočašće sv. Milanu, u okviru kojega bos dolazi do Gradskog poglavarstva te na koljenima prolazi jedan zavjetni krug oko Milanova hrama, zazivajući gradonačelnikovu milost. U tom ironijskom zavjetnom hodu na koljenima, umjetnik je nosio sliku s gradonačelnikovim likom umetnutim na mjesto Kristova lica Muke. Pritom ironijski je pozdravio antifrazom „Hvaljen Milan, braćo i sestre“, pročitao Psalam 5 (uz Molitvu vjernika iz Izvora utjehe, Zagreb, 1972.) i izmolio Milane naš te krenuo u zavjetni krug oko hrama Milana Bandića.

    Sve su to mentalne podloge na kojima je redatelj Dario Juričan osmišljavao svoje kiničke agitacije u borbi protiv političkoga cinizma, te podsjećam na kinika Diogena koji se uvijek teorijski priziva kada se tematiziraju individualni građanski istupi hrabrosti protiv bedema zla. U tome smislu podsjećam na neke Juričanove akcije-agitacije: tijekom predsjedničke kampanje s iznajmljenim superluksuznim Mercedesom CLA 200 obišao je Kozari Bok kao jedan od siromašnijih zagrebačkih kvartova; nadalje, kampirao je sa šatorom ispred Zagrebačkog holdinga s pečenom janjetinom da proslavi svoj „udio u plijenu“ i da pozove „hrvatski narod: kriminalce i ostale da dođu preuzeti svoj komad te gradske tvrtke“; nadalje, nekoliko sati prije Bandića pustio je u promet Remetinečki rotor...

    Ukratko, Dario Juričan svojom se građanskom hrabrošću nadovezuje na temu Diogenova kiničkoga tijela koji je najbolje djelovao na ulici, doskočicom, živom riječju ili gestom, protjerujući filozofiju na trgove na samom početku njezina učahurivanja po učilištima. Očito je da drugoga izbora i nije imao, budući da je, kao i Juričan bio siromašan, nije pripadao moćnicima na vlasti. Riječ je o filozofu koji je izlagao svoju filozofiju govorom tijela, koji je u okviru brojnih uličnih performansa masturbirao na trgovima kako bi pokazao da je seksualnost osnovna ljudska potreba, a pritom se njegovi postupci mogu promatrati kao dobro osmišljeni scenski iskazi koji su pomoću gesta, pantomime, mimike, glume imali zadatak da prenesu ideju. Polazeći od određenja Donalda R. Dudleya iz njegove knjige A History of Cynicism from Diogenes to the 6th Century A. D, gdje je Diogena odredio kao showmana, Damir Marić zaključuje: „Zato je Diogenes ‘hodajuća pobuna’, klovnovski karakter, performer najvećeg kalibra.“ Jednako tako i Thomas McEvilley kao veliki prototip performansa i konceptualne umjetnosti uzima Diogena iz Sinope, koji je cijeli svoj život označio kao izvedbu filozofije; živeći na ulicama i trgovima Atene i Korinta, izvodio je svaku akciju u javnoj provjeri, životnim stilom koji je nazivao jednostavno „pas“. Ukratko, Damir Marić u knjizi Kinici i metafizika određuje kinika Diogena kao vrhunskoga performera koji želi potkopati nadutost (typhos) političkoga cinizma što je zavladala svim aspektima života. Na tom tragu protiv političke nadutosti djeluje i redatelj Dario Juričan

    © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 12. ožujka 2020.

kritike i eseji