Što smo zapravo gledali?

Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture: Needcompany, Belgija, Forever, kor. Grace Ellen Barkey

  • Needcompany, Belgija: Forever, kor. Grace Ellen BarkeyKao završna predstava festivala Needcompany u sklopu programa Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture, belgijska kazališna skupina Needcompany je 6. ožujka izvela predstavu Forever. Premijerno izvedena 2016, u originalnoj verziji s četiri izvođača, predstava se oslanja na posljednji stavak Pjesme o zemlji Gustava Mahlera Der Abschied (Rastanak). Mahler je tu simfoniju napisao nakon niza teških udara sudbine (uključujući smrt kćeri i vlastitu dijagnozu srčane bolesti) suočavajući se s vlastitim krajem. „Izgubio sam sve što sam stekao u smislu onoga što sam mislio da jesam i sada moram učiti prve korake ponovno kao novorođenče.“ – napisao je tada u pismu prijatelju. Grace Ellen Barkey, izvođačica, koreografkinja i vizualna umjetnica, kreira tu predstavu za Needcompany nastavno na vlastito iskustvo moguće smrti, tako se bavi istim temama kao Mahler – prožimanjem erosa i tanatosa, fragilnosti ljudskog postojanja, brutalnosti sile života i ljepotom iskaza prirode, melankolijom samoće. 

    Polazna točka predstave je fascinantna svjetlucava porculanska mobilna instalacija koju uz Barkey potpisuje Lot Lemm, koja okružuje scenu, poput zamrznutih ogoljenih grana, s ponekim komadom namještaja obješenog kao parafraza krošnje. Instalacija se pokreće nevidljivim mehanizmima i kreira prostor između živog i neživog, uznemirujuće krhkog i umirujuće lijepog. Vizualnost dopunjava blještavo bijeli pod i povremene delikatne projekcije prirode na paučinastim tkaninama.
    Needcompany, Belgija: Forever, kor. Grace Ellen Barkey
    Predstavu nosi karizmatični izvođač Maarten Seghers, odjeven u crno raskopčano odijelo, bosonog, raspuštene duge kose. On izvodi Mahlerov Rastanak tako da pjeva sve linije kompozicije, glas i orkestraciju. Pjeva po sjećanju, prolazeći raznim vokalnim intenzitetima koji oblikuju njegov način kretanja, a nemogućnost zadatka otvara široko polje izvedbene igre. Seghers je tako povremeno dramatičan, povremeno intiman i tih, povremeno duhovit u naporu da otpjeva kompleksne orkestralne dionice. On funkcionira kao tema, kao utjelovljenje rastanka, osoba suočena s krajem, usamljeni romantični pjesnik koji promišlja život i smrt, a način na koji izvodi glazbu osigurava odmak od izravne tragike i očekivane emocije.

    Na sceni mu se pridružuje izvođačica, u ovoj izvedbi to je autorica, sitne, djevojačke građe, odjevena u kratki svileni kombine. Njezina izvedba je plesna, s povremenim interakcijama s izvođačem i instalacijom, a koreografija priziva estetiku klasičnog baleta, s ponavljajućim motivima ptica u pokretu i rekvizitima. Izvođači ulaze u suodnos na više razina; u zajedničkoj izvedbi Mahlerova predloška, u povremenom fizičkom odnosu koji uključuje gotovo privatnu komunikaciju, ali i groteskno brutalnu seksualnost i snažnu dramatičnu scenu oluje praćenu turbulentnim vizualnim i zvučnim efektima. No, koliko je Seghers izvođački investiran i plijeni mekim izmjenama duboke koncentracije i ležernosti, njezina je kod izvedbe olak, ironičan i povremeno iritantan, nalikuje luckastoj, koketnoj, nemarnoj imitaciji koreografskog predloška.
    Needcompany, Belgija: Forever, kor. Grace Ellen Barkey
    Kraj predstave donosi praznu scenu i sve jače podrhtavanje gotovo do potresa, koji instalaciju dovodi do rasapa, do lomljenja i mrvljenja finih, krhkih porculanskih objekata. I na kraju tišinu.

    Riječka izvedba neplanirano je izvedena kao duet autorice i Maartena Sghersa kako je zbog iznenadne povrede treći najavljeni plesač otkazao dolazak. Tako je na Grace Ellen Barkey ostalo da originalnu koreografiju rađenu za tri plesački izuzetno spremna izvođača odigra kao solo izvedbu. Za poznavatelje Needcompany ovo je sigurno višestruko zanimljiva situacija, a i na teorijskoj razini uzbudljivo je pitanje što se događa kada autor preuzme izvedbu, odnosno na koji način će se nositi s vlastitom kreacijom koju su materijalizirali drugi izvođači. Grace Ellen Barkey je svojom izvedbom u Rijeci vidno radila s tom situacijom, s vlastitim odmakom od virtuoznih baletnih tijela za koje je originalna koreografija kreirana, s nemogućnosti igranja višestrukih odnosa, s odmakom i odustajanjem od nekih dijelova, s ležernim, neposrednim odnosom s publikom i eksperimentiranjem s pojedinim dionicama predstave. No postavlja se pitanje što smo zapravo gledali? Do koje mjere se određeni rad može modificirati, konceptualno i izvedbeno, a da ostane – taj rad?
    Needcompany, Belgija: Forever, kor. Grace Ellen Barkey
    U ovoj varijanti kao duet Forever nije funkcionirao unutar predloženog okvira. Odnos instalacije i glazbe, odnosno dramaturgija prostora i vizualnosti uz izvedbu Maartena Saghersa, bili bi dovoljni da održe pozornost i podrže koncept i poetiku predstave. Ulazak autorice unio je potpuno drukčiji princip odnosa prema izvedbenoj građi, za koji je potreban drugačiji semantički i poetski okvir. Na taj način plesačka razina djelovala je gotovo kontraproduktivno.

    Forever smo tako u Rijeci spletom okolnosti doživjeli kao predstavu luksuzno, čak dekadentno opremljene vizualnosti, pročišćene strukture i snažne muške izvedbe, i neobičnog, naizgled ravnodušnog autorsko-izvedbenog komentara Grace Ellen Barkey.

    © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 20. ožujka 2020.

Piše:

Iva Nerina
Sibila

kritike i eseji