Zaviriti u srce traume

Izložba i performans – Bojan Koštić, Das Unbehagen II, Galerija Prozori, Zagreb, 13. – 27. ožujka 2020.

  • Izložba i performans – Bojan Koštić, Das Unbehagen II

    Druga galerijska situacija izložbe Das Unbegahen multimedijalnoga umjetnika Bojana Koštića bavi se umjetnikovom nelagodom mucanja, svakodnevnom izvedbom mucanja, suočavanjem s mucanjem. Enciklopedijsko objašnjenje bilježi nekoliko pretpostavki o uzrocima mucanja. To mogu biti poteškoće pokreta i koordinacija dišnog mišića, lica ili distrakcija, neurotski poremećaji ili oštećenje govornog centra u mozgu. Iskustveno, to je trauma glasa, trauma zvučnoga otiska među drugima, pred drugima, za sebe.

    Ovo drugo izložbeno, galerijsko mucanje imalo je i svoj izvedbeni uvod, predperformans uvodne afazije. Naime, umjetnik je tog petka, 13. ožujka 2020. (dan kada je službeno u Republici Hrvatskoj proglašena pandemija Covid-19) došao vlakom iz rodne Koprivnice u Galeriju Prozori bez da je izgovorio ijednu riječ, rečenicu – apsolutna prisilna izvedbena afazija. Sve komunikacijske odnose, od prvoga susreta s prodavačicom karata na Željezničkom kolodvoru u Koprivnici do dolaska do Galerije Prozori, vodio je preko poruka ispisanih na komadiću papira, npr. „Molim Vas, povratnu kartu za vlak za Zagreb.“ Uz navedeni predperformans afazije izložbu je činio i performans na neslužbenom otvorenju. (Naime, otvorenje izložbe Das Unbehagen II trebalo se održati u 19 sati, no, zbog proglašenja pandemije Covid-19 u Hrvatskoj neslužbeno otvaranje je pomaknuto na 14 sati.) Autor je pročitao njemu ključan ulomak iz Freudove knjige Nelagoda u kulturi koji snima i postavlja kao zvučni zapis na ulazu Knjižnice Silvije Strahimir Kranjčević, odnosno Galerije Prozori.
    Izložba i performans – Bojan Koštić, Das Unbehagen II
    Kao prostor izvedbe čitanja Freudove teorijske elaboracije nelagode Bojan Koštić odabire Dječji odjel Knjižnice Silvije Strahimir Kranjčević, dječji stolić, žutu stoličicu. Riječ je o sjećanju na traumu mucanja, traumu djetinjstva koji priziva umjetnikov rad Kruh Kurh (fotoinstalacija, 24 fotografije) koji je izložio prošle godine u Čakovcu u izložbenom prostoru zgrade Scheier u okviru prvoga izdanja ove teme pod naslovom Das Unbehagen. Bojan je već kao dijete spoznao politički učinak riječi, da su neke riječi toliko ukorijenjene u ljudsku svijest da se poistovjećuju sa samim životom. „Ideja s kruhom me već neko vrijeme proganja jer mi je to kao klincu bila jedna od najtežih riječi za izgovoriti, s obzirom da ima taj guturalni početak s glasom k, koji je za nas mucavce jedan od najtežih glasova za izgovoriti."

    Spomenuti performans korespondira i s centralnim radom prve izložbene varijacije – audio instalacijom Das Unbehagen (radio, audio player, postament, zvuk – stereo, 6'50'' loop) čiji autometaopis glasi: „Iz starog radija čuje se mucajući glas autora koji čita ulomak iz eseja Nelagoda u kulturi (orig. Das Unbehagen in der Kultur) Sigmunda Freuda.“ Autor je tom prilikom izložio „svoju svakodnevicu u kojoj jezik postaje doslovna proteza nesvjesnog, u kojoj se trauma manifestira kao mehanička greška u govoru." Dakle, autor / umjetnik čita isti fragment Freudove teorijske nelagode kao i u performansu čitanja mucanja na Dječjem odjelu Knjižnice Silvije Strahimir Kranjčević.
    Izložba i performans – Bojan Koštić, Das Unbehagen II
    Kontekstualizacije radi – Nelagodu u kulturi Freud objavljuje 1930. godine. Prvotni je naslov glasio Nesreća u kulturi s obzirom da u studiji detektira tri izvora ljudske nesreće. Prvi je kontingencija tijela koje je predodređeno za nestajanje, dakle, sveopći i svakodnevni strah od smrti (ovih dana vidljiv po zaštitnim maskama i gumenim rukavicama – ipak se nikome usprkos sveopćoj psihičkoj i državnoj depresiji ne umire); drugi je priroda kojoj se nastojimo oduprijeti kulturom (premoć prirode u ovom trenutku Covida-19 konačno spoznajemo na globalnoj razini), a treći izvor ljudske nesreće su odnosi s drugim ljudima koji mogu nažalost biti daleko zlokobniji od onih s tiranima (dokazuje svakodnevica).

    Pritom, kako saznajem iz galerijske knjižice, audio snimku čitanja umjetnik stavlja i na galerijski Youtube kanal koji povezuje s QR kodom koji je zatim kao naljepnice ostavljao na različita mjesta kulture, proširujući mjesto izvedbe performansa.

    Drugi dio izložbe, onaj galerijski, postavljen je na Odjelu za odrasle, odnosno u Galeriji Prozori, a izložena su dva rada; jedan je grafički list na kojemu je ispisan konstativ koji je ujedno i performativ „Ovaj rad se čita mucajući“ te rendgenska snimka autorove vratne kralježnice, njegova grla (iz duhovne niše – grlene čakre) kao mjesta traume glasa. Tako u radu Bez naziva (3D fotoinstalacija / svjetlosna instalacija, 3D fotografija rendgena, žarulja, 3D naočale) Bojan tematizira tjelesni, fizički modus vlastite traume mucanja. Kako je to zapisala Irena Bekić, kustosica navedene izložbe: rendgensku snimku autor je „manipulacijom pretvorio u 3D sliku te je postavlja u LED okvir obješen u prostoru između čitaonice novina i studijske čitaonice. Na čitaoničke stolove postavio je izvjesnu količinu 3D naočala s pomoću kojih posjetitelji mogu ući u, tako stvoren, prostor u prostoru, zaviriti u samo srce traume (…) mogu gledati mucajuće tijelo iznutra.“
    Izložba i performans – Bojan Koštić, Das Unbehagen II
    Dva su mi umjetnika dosad govorila o vlastitoj traumi mucanja. Jedan je anarho-otac hrvatskoga performansa – Tomislav Gotovac aka Antonio G. Lauer, a drugi je prijatelj i ex-krležijanac, dragi Koprivičanec Bojan Koštić, autor ove izložbe, s kojim sam 2016. u psihotičnim okolnostima objavila krležijanski zbornik radova, isto tako frojdovski naslovljen – Krležin EU/ropski furiosum. Ponovo se susrećemo, sada na Bojanovoj samostalnoj izložbi, isto tako frojdovski naslovljenoj – Das Unbehagen II.

    Zaustavljam se ovdje na Gotovčevoj traumi mucanja. Pretposljednji performans Gibanje (2009.) Tom Gotovac posvećuje mladenačkom hemungu – mucanju, ali i kao završno propitivanje o vlastitome ostarjelome tijelu, odnosno kako je zapisao: „Kako sam ušao u sedamdesete godine svoga života, stalno su me obuzimale teme neke vrste odlaska, jer tijelo se počelo lomiti. Počeo sam razmišljati o najjednostavnijim stvarima i pojavama gdje više nema ostatka, a to su tijelo i priroda. Znači – drveće, nebo, šumovi koje proizvodi tijelo. Kroz život borio sam se sa svojim govorom. Imam govornu manu koju sam pokušavao ispraviti vježbama, pretežno u koncentraciji i manipulaciji s glasovima, samoglasnicima a o i u e, i suglasnicima na kojima većina osoba s govornom manom ima poteškoća, a to su k g t d p b m n. Zbog tih stvari koje su usječene u moje intelektualno biće, u performansu sam želio spojiti arhaično golo tijelo u prirodi sa zvukovima koji izlaze iz mojih glasnih žica." Zamjetno je da u svom predposljednjem performansu (a posljednjem ispovjednom) Gotovac izvedbeno tematizira upravo tri nesreće koje Freud detektira u studiji Nelagoda u kulturi. O razlozima mucanja Željko Radivoj navodi kako je Tomova tragedija počela u Somboru – „(...) kao dijete je bio strašno živ i rekli su da ga treba nekako preplašiti. Mrak je bio, doveli su mu jednu staru ženu, on se preplašio i šokirao; počeo je mucati i to mu je obilježilo život."

    Vraćam sa na Bojanovu izvedbu i izložbeno tematiziranje traume mucanja. Ukratko, ovo je predperformans, performans otvorenja i izložba o traumi, „o glasu kao mesu duše“, kako je glas sjajno fenomenološki odredio Mladen Dolar u svojoj knjizi Glas i ništa više. U tome smislu vraćam se na Bojanov opis centralnoga projekta prve varijante izložbe – „Umjesto da ostane kuš, mucajući glas traži svoju slobodu."

    © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 9. travnja 2020.

    Ovaj je rad sufinancirala Hrvatska zaklada za znanost (Naracije straha: Od starih zapisa do nove usmenosti, projekt IP-06-2016-2463).

Piše:

Suzana
Marjanić

kritike i eseji