Balet u karanteni

Što da se radi kada se ne radi?

  • When I miss class for one day, I know it. When I miss class for two days, my teacher knows it. When I miss class for three days, the audience knows it.
    (Rudolf Nurejev)



    U svom proslavljenom baletu Artifact, William Forsythe u jednom trenutku, usred predstave koja traje punim intenzitetom, spušta zastor. Taj neočekivana diverzija izazvala je negodovanje gledatelja, koji su bili iziritirani prekidom onoga što su u tom trenutku gledali. Naime, iako je zastor bio spušten, predstava se iza njega nastavila, bez obzira na to što je publika jedno vrijeme nije mogla vidjeti. Sam Forsythe, kasnije je objašnjavao kako je tim činom želio postaviti pitanje – kada možemo za ples reći da je prisutan i je li i dalje prisutan ukoliko ga ne vidimo?

    Slično pitanje mogli bismo postaviti i danas u ovoj neobičnoj stvarnosti koju živimo i koja je iz temelja promijenila život kakav smo još do jučer, uzimali zdravo za gotovo. Balet HNK-a u Zagrebu, zatvorio je svoja vrata 16. ožujka 2020., samo jedanaest dana prije željno iščekivane premijere baleta Ponos i predrasude. Od tada do danas prošlo je gotovo četiri tjedna, a u međuvremenu je postalo jasno kako pandemija korona virusa nije niti jedino, a niti najstrašnije što nam se moglo dogoditi. Taj nevjerojatni splet okolnosti u kojem smo, u jednom trenutku intenzivno radili na novoj premijeri, da bi već u sljedećem bili zatvoreni u svojim domovima, te samo tjedan dana nakon toga, zbog potresa, te iste domove (neki od nas) morali napustiti, naveo me na razmišljanje, možemo li u ovim ekstremnim okolnostima još uopće razmišljati o baletu? Naime, baletna umjetnost koja se i inače percipira kao efemerna, najednom je postala potpuno nevidljiva. Nema više baletnih proba, nema predstava te se, kao i u slučaju Forsytheovog Artefacta možemo zapitati – je li ples i dalje prisutan, ukoliko ga ne vidimo?

    Leonard Jakovina, ravnatelj zagrebačkog Baleta smatra kako „egzistencija baletne umjetnosti nije upitna, ona se već negdje iz dubine resetirala. Kada pogledamo kako se baletne trupe i kazališta snalaze, održavaju kontakt s publikom, njeguju vizibilitet, onda dolazimo do zaključka da itekako egzistiramo ali po drugačijim pravilima.“ U tom smislu i zagrebački HNK, kao i mnoga druga domaća, ali i svjetska kazališta počeo je svoj repertoar emitirati online, nudeći publici svoje najbolje predstave iz proteklih šest sezona, održavajući tako prijeko potrebnu vidljivost.

    Ipak, budući da su prekinuti i sve probe i classevi postavlja se pitanje što se istovremeno događa s plesačima, što je s njihovom formom i održavanjem kondicije koji će im biti neophodni, kada se život jednom vrati u normalu? Naime, dok kolege iz drugih umjetničkih ansambala mogu svoju umjetničku formu održavati i kod kuće, postavlja se pitanje, mogu li i plesači vježbati u svoja četiri zida, u limitiranom prostoru, bez feedbacka koreografa i baletnih majstora na koje su navikli? Također, pitanje je koliko takvo vježbanje može biti kvalitetno te može li se iz tog iznenadnog osamostaljivanja nešto i naučiti? Kako bih dobila odgovore na ova, ali i mnoga druga pitanja kontaktirala sam svoje kolege te sam ih zamolila da mi opišu što rade kako bi u ovim teškim uvjetima održali svoju formu. Svi su se rado odazvali pozivu, a njihovi odgovori su me razveselili, dirnuli, nasmijali, potaknuli na razmišljanje te mi omogućili da, unatoč trenutnoj razdvojenosti, ponovno osjetim bliskost i povezanost naše male zajednice.

    Zatvaranje kazališta dovelo je u identičnu situaciju baletne kompanije diljem svijeta. Gotovo momentalno na različitim online platformama postali su dostupni classevi koji su se u prvo vrijeme još održavali u baletnim dvoranama, ali s malim brojem sudionika, poštujući pravilo socijalne distance, da bi se na koncu, u potpunosti preselili u dnevne sobe baletnih pedagoga i baletnih zvijezda koji nude besplatnu online poduku. Tako ste, iz vlastite dnevne sobe, mogli putem online streaminga vježbati s Tamarom Rojo, ali i s mnogim drugim, manje poznatim, ali nimalo lošijim pedagozima. Gledajući kronološki te snimke vidljivo je kako plesači pokušavaju premostiti prvotne probleme te baletni linoleum zalijepljen preko parketa dnevne sobe uskoro postaje standardni dio opreme vježbača u karanteni.

    „Nakon zatvaranja kazališta bila sam oduševljena kada sam otkrila koliko se različitih mogućnosti otvorilo preko društvenih mreža te kako smo praktički preko noći postali povezani sa svjetskim centrima baletne umjetnosti. Sve to činilo mi se kao jedan potpuno novi svijet u kojem se znanje nesebično dijeli.“

    I zagrebački plesači su, u skladu s preporukama koje dobivaju njihovi kolege diljem svijeta zamoljeni da održavaju svoju formu kod kuće. Težinu ove neočekivane situacije objašnjava i Jakovina: „Plesači su trenutno jako limitirani ovom situacijom i to je ono što me doista zabrinjava. Ravnatelji svih baletnih ansambala u svijetu su plesačima dali određene upute i smjernice da maksimalno pokušaju ostati u formi. Svakodnevno smo u kontaktu i svi se borimo s istim nedoumicama – kako dalje, na koji način i s kojim smjernicama nastaviti plan i program?“

    Zagrebački plesači su, prema vlastitim riječima karantenu dočekali na dva načina. Neki oduševljeni činjenicom da mogu, iz vlastitog doma, vježbati s najvećim svjetskim kompanijama i baletnim zvijezdama kao i oni koji su prve dane u karanteni posvetili saniranju ozljeda ali i psihofizičkom oporavku od izuzetno stresnog procesa pripreme za premijeru. Tako se karantena pokazala kao izvrsno vrijeme za svojevrsno fizičko, ali i mentalno resetiranje te preispitivanje mnogih usvojenih navika za koje plesači, u furioznom tempu jedne uobičajene sezone često nemaju vremena.

    „Čini mi se da nam je karantena dala mogućnost da sagledamo stvari iz drugačije perspektive.“

    Jedan od prvih izazova u karanteni bilo je strukturiranje vremena te uspostavljanje novih rutina vježbanja. Svatko, prema osobnim afinitetima, može birati između onih tehnika koje poznaje i koje mu otprije odgovaraju, kombinirajući to sa svim onim što je ponuđeno na različitim online platformama. To se odnosi na vrlo širok spektar različitih potpornih tehnika kojima se pokušava nadomjestiti manjak plesnih treninga na koje su plesačka tijela, ovisna o fizičkoj aktivnosti, navikla. Osim treninga za održavanje muskulature i snage tu su još i vježbe fleksibilnosti, balansa, kardio treninzi, ali i yoga, gyrokinesis te barre â terre. Specifične okolnosti dovele su do toga da plesači puno više vremena provode baveći se svojim tijelom na jedan drugačiji način, otkrivajući različite somatske tehnike koje im mogu pomoći.

    „Prošle sezone sam dugo bila ozlijeđena i tada sam shvatila koliko su mi različite vježbe snage pomogle u oporavku. To znanje mi je izuzetno korisno i u ovoj situaciji.“

    Nova perspektiva koja više nije fokusirana na zahtjeve koji se pred plesače postavljaju izvana, omogućuje im da, u većoj mjeri slijede vlastite potrebe.

    „Više osluškujem svoje tijelo, vježbam bez prisile, vježbam samo ako to želim, ako moje tijelo to želi.“

    Manjak prostora je ono što najviše limitira pokušaje održavanja forme kod kuće. Naime, ples je umjetnost koja je „primorana na prostor te uključuje prostor u svoju bit“ ili kako je to Mallarmé poetično rekao – „ples je oprostorenje misli“. U tom smislu, potrebna je velika kreativnost, ali i strpljenje kako bi se vježbalo bez prostora tj. bez mogućnosti kretanja kroz prostor. Dnevne sobe, balkoni, kuhinje te sve ono što može zamijeniti baletnu štangu postalo je tako prihvatljivi supstitut za baletnu dvoranu. U takvom prilagođenom prostoru, najteže je, bez sumnje održavati tehniku plesanja na špici prvenstveno zato što su podovi u našim domovima odviše skliski za takvu vrstu vježbanja. Unatoč tome, plesači čine sve što je u njihovoj moći kako bi i u tom segmentu ostali u formi.

    „Svaki drugi dan oblačim špice! Željela bih to činiti i češće, ali pod u mojem stanu je jako sklizak i to mi predstavlja problem.“

    Međutim, bez obzira na limitirajuće faktore karantena je otvorila različite mogućnosti. Mnogi plesači prepoznali su taj izazov kao priliku za učenje.

    „Ova karantena otvorila je mogućnost da pokušam raditi na ispravljanju nekih svojih pogrešaka, za što do sada nisam imao vremena.“

    „Usavršavam one segmente u kojima moram napredovati i jačam svoje slabe točke.“

    „Polako shvaćam što mojem tijelu nedostaje, koji mišići nisu u funkciji i pokušavam to nadoknaditi.“

    „Koristim ovo vrijeme kako bih naučio više o svom tijelu te kako bih pronašao osnovne nedostatke koji utječu na moju tehniku.“

    Posebnu perspektivu baletne karantene predočile su mi kolegice koje su istovremeno majke male djece. U tom slučaju ključno je strpljenje i svijest o tome da se vježbanje mora razlomiti na kraće segmente. Osim nevjerojatne kreativnosti kojom su pokušale objediniti majčinstvo i balerinstvo, posve je izvjesno kako se u takvim okolnostima izuzetno teško u potpunosti posvetiti vježbanju.

    Mario DiligenteMeđutim, nisu sva svjedočanstva mojih kolega posve optimistična.

    „Nedostaje mi plesanje... nedostaje mi izražavanje i kanaliziranje emocija kroz ples... nedostaje mi živa glazba orkestra... nedostaje mi ona mala pobjeda koju ostvarim kada uspijem izvesti neki složeni tehnički element.... nedostaju mi pirouette... Također, nedostaju mi one neke smiješne i blesaste situacije, smijanje i sve ono što mi plesači dijelimo između sebe...“

    Mnogima je teško pronaći motivaciju, pogotovo zbog neizvjesnosti situacije koja još uvijek traje i kojoj se, za sada ne nazire kraj. Kriza izazvana pandemijom, koja je tek počela, sigurno je najsnažnije pogodila upravo područje kulture. Čak i u slučaju slabljenja restriktivnih mjera, baletna umjetnost, upravo zbog činjenice da su plesači u stalnom i vrlo bliskom (socijalnom) kontaktu, morat će tražiti neke nove/drugačije oblike djelovanja. U umjetničkom smislu, te nelagoda uslijed neizvjesne budućnosti pojačana je situacijom u kojoj su plesači i fizički i emotivno gotovo istrgnuti iz procesa pripreme nove premijere ostavivši taj umjetnički proces nedorečenim. U ljudskom i životnom smislu, nelagoda proizlazi i iz činjenice da je veliki dio plesača zagrebačkog Baleta trenutno posve izoliran od vlastitih obitelji. U velikom broju slučajeva, države iz kojih neki naši plesači dolaze, zatvorile su svoje granice te je neizvjesno kada i u kojim uvjetima će se moći vratiti svojim kućama.

    „Ne znam više tko sam... u trenu sam izgubila ono što najviše volim, ono za što živim i što me najviše veseli. Zbog ove situacije izgubit ću nekoliko mjeseci što je, u kontekstu baletne karijere koja je ionako kratka, strašno.“

    „Nevjerojatno je koliko teško moramo raditi kako bi postigli nešto, a kako lako to možemo izgubiti.“

    „Shvatila sam da sam ovisnica o fizičkoj aktivnosti, neizmjerno mi nedostaje odlazak na class, znojenje. Također, pitam se – tko sam ja ako ne plešem?“

    Jakovina tu situaciju vidi kao jedan u nizu izazova. „Baletna umjetnost je kroz svoju povijest proživljavala različite katarze. Ova koja nas trenutno okružuje i limitira je samo jedna u nizu. Mnogi plesači su započeli proces samorefleksije i duboko propituju sebe, svoje tijelo, okolinu, te će možda iz ovoga izaći jači. Esencijalno je održati mir i kontrolu stanja te povlačiti kvalitetne poteze za budućnost. Povratak će biti težak a svaki će plesač morati dodatno uložiti vrijeme i snagu da svoje tijelo vrati u savršen ritam. Mi ćemo biti uz njih kada ova kriza završi te ćemo zajedno nastaviti put k novim uspješnicama.

    Zastor koji se privremeno spustio i naprasno prekinuo predstave koje smo pripremali i projekte koje smo planirali, ne znači da je balet nestao. On postoji na različitim online platformama ali i u domovima plesača koji vrijedno i odgovorno održavaju svoju tjelesnu formu, istovremeno žudeći najviše upravo za samim činom plesanja. Ova prisilna scenska pasivnost omogućila nam je da se kao umjetnici aktiviramo na neke posve neočekivane načine. Pomogla nam je da se transformiramo učeći neke nove discipline, pronalazeći nove načine vježbanja i kreativnog izražavanja te nas je naučila, možda i prvi put, slušati vlastito tijelo. Potpuno neočekivano, dobili smo vrijeme u kojem se možemo u potpunosti posvetiti sebi... Međutim, dok kroz izolaciju i razdoblje „socijalne distance“ prolazimo sami, plešući unutar svoja četiri zida, izazove koje će pred nas donijeti budućnost uspješno ćemo i kao umjetnici savladati jedino zajedno, kroz socijalnu solidarnost, skrbeći jedni o drugima, kao zajednica.“

    © Mihaela Devald Roksandić, PLESNA SCENA.hr, 20. travnja 2020.

Piše:

Mihaela
Devald

kritike i eseji