Izvedba glasa ili bukljavina

Vokoperformansi Xene L. Županić

  • Povodom ciklusa razgovora Rubne prakse feminističke umjetnosti – primjer: lokalna scena (voditeljice: Irena Bekić i Suzana Marjanić) u Galeriji Prozori (Zagreb) gdje se u sklopu navedenoga programa ožujka ove godine trebala predstaviti multimedijalna umjetnica Xena L. Županić

    Xena L. (Loredana) Županić, Yztok Zapada (Labin: vlastito izdanje, 2014), iz knjigeProgram Rubne prakse feminizma – primjer: lokalna scena osmišljen je kao dio redovnog edukativnog programa U pozadini stvari Galerije Prozori kojim se nastoji otvoriti dijalog/polilog o suvremenoj umjetnosti u kontekstu drugih suvremenih društvenih fenomena te napose uključiti u fokus različite rubne društvene i umjetničke prakse i pojave. Ujedno je posveta prerano preminulima multimedijalnoj umjetnici Ivani Popović te teoretičarki i novinarki Ružici Šimunović. U niši rubnih feminističkih praksi program obuhvaća umjetnice Milijanu Babić, Tajči Čekadu, Kseniju Kordić, Maju Kovač i Marinu Petković Liker (reminiscencija na feminističku scenu ATTACK!-a), Miyu Križanić, Xenu L. Županić i Vlastu Delimar. Niz razgovora s navedenim umjetnicama razmatra domaću feminističku scenu i njezinu poziciju margine u odnosu na umjetničke strategije koje su odabrale same umjetnice. I dok se Tajči Čekada i Martina Križanić jednim dijelom svoje prakse utaboruju u antimodnim performansima (Martina Križanić transponirajući u lokalni kontekst i japansku Harajuku subkulturnu scenu), Xena L. Županić djeluje u kontekstu vokoperformansa kao rubnom žanru, tanke crvene linije između glazbe i umjetnosti performansa. Milijana Babić djeluje sa svojim artivističkim praksama između umjetnosti i aktivizma, a Ksenija Kordić nedavno je medijski atribuirana kao feministkinja koja je napala krinolinu. Maja Kovač i Marina Petković Liker podsjetile su nas u okviru navedenoga programa, ciklusa, razgovora, na devedesete i bivšu scenu ATTACK!-a kada su djelovale u feminističkoj trupi Not your bitch! (1996-1998), koju su osnovale zajedno sa Sanjom Hrenar, da bi im se 1997. godine pridružila i Anica Tomić. Razgovori o rubnim feminističkim praksama bit će zaokruženi doajenkom Vlastom Delimar koja negira upisivanje vlastitih radova u kôdove feminizma pa tako i feminističkog performansa, za razliku od druge naše doajenke feminističke umjetnosti Sanje Iveković koja svojim radovima duboko uranja u feministički politički aktivizam, odnosno u svojoj umjetnosti ostvaruje prožimanje feminističke teorije i političkog aktivizma.

    Kako zbog Odluke o proglašenju epidemije bolesti COVID-19 navedeni program nije mogao biti održan u ožujku, kada je trebala gostovati multimedijalna umjetnica Xena L. Županić, ovom prigodom ćemo ukratko podsjetiti na njezin rad. Sama umjetnica svoj rad, odnosno kako ga ona atribuira – „napor“, određuje „gilanističkom utopijom”, „shodno pojmu litvansko-američke arheologinje Marije Gimbutas; Gilanija – europska neolitska kultura u čijoj socijalnoj, nehijerarhijskoj (i bez središnje vlasti) organizaciji, muškarci i žene, navodno živjeli su ravnopravno u razdoblju circa od 7000 do 3500 A.C.“.

    Xena L. (Loredana) Županić, Yztok Zapada (Labin: vlastito izdanje, 2014), naslovnica knjigeXena L. (Loredana) Županić diplomirala je filozofiju i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru, glumu i scenografiju na Scuola di Recitazione Quelli di Grock u Milanu, te glumu na Accademia D'Arte Drammatica di Milano. Nadalje, bavila se modom (imala je vlastiti brand Hermetika) i sudjelovala u revijama najvećih svjetskih modnih dizajnera/ica; djeluje kao glumica u kazalištu (gdje posebice ističe suradnju s glumcem Carmelom Beneom), igranim filmovima (Gabriele Salvatores), radio i TV-dramama, videospotovima; snimila je četiri disko albuma za Emi Italia, dva s Metal Guruom; 2002. osnovala je i vodila kulturni centar Ludiialydis u Milanu; radila za Talijansku televiziju (Markette, P. Chiambretti, la 7, Mediaset, Rai Uno itd.); izlagala je na samostalnim i skupnim izložbama (Venecijanski bijenale; Tanzquartier Wien; surađivala s kustosom Haraldom Szeemannom na izložbi Krv i medBudućnost je na Balkanu, 2003.). Godine 2002. postaje članica Labin Art Expressa i Metal Gurua, a danas djeluje kao multimedijalna umjetnica, izvodi vlastite voko/performanse, kazališne predstave i akcije.

    Istina, Xena L. Županić poznata je daleko više na milanskoj kontrakulturnoj sceni po svojim glasovnim performansima, koje sam jednom prigodom odredila vokoperformansima (prema knjizi Vladana Radovanovića Vokovizuel iz 1987.), s obzirom da je ključna izražajna matrica njezinih izvedbi raspon glasa, možemo reći – performativnost glasa. „Riječ je o bogatstvu boja glasa, iako boja ostaje ista, tonalitet se mijenja. Tako discipliniran glas, zadobiva orkestralni kapacitet punog zamaha.“ U njezinim je vokoperformansima nit vodilja phoné, glas duboko vezan za zvučni i vokalni izraz bića pri čemu posebno ističe ulogu Carmela Benea, predstavnika talijanskoga neoavangardnoga kazališta i filma, i umjetnika kojega smatra utjelovljenjem svjesnog i duboko promišljenog koncepta ljudskoga glasa – visine, intenziteta i boje glasa. Pritom u vlastitom traganju za imenovanjem, Xena L. Županić umjesto termina „vokoperformans“, glasovni performans, rabi, kako navodi, daleko „primitivniju riječ, arhaičnog prizvuka – bukljavina (buk-ljavina)“, za koju kaže: „Njezino semantičko značenje najbolje prikriva onaj jezikoslovni domet koji sadrži grčki pojam phone (lat. rumor) – Buka, u kojem se slivaju glasovi i zvukovi, bilo prirodni, bilo ljudski, a potom i glazba kao vrsni ljudski proizvod. Buk groma, valova i prirodnih neobuzdanih počela, prelama se u buci glasova i glazbe, premoćno nadvladavajući providnu tišinu svijeta.

    Xena L. (Loredana) Županić: NeurondeBukati označava ono primitivno, životinjsko Rikanje, a potom i prvotno seksualno parenje (svinja i goveda), ono šamansko arhaično glasanje kao uvod u drugu dimenziju, kao vertikalni, primordijalni krik, uspon prema nebesima. Za vatru i rat kažemo da su Buknuli, a za travu i osobe podrazumijeva se brzi fiziološki rast. Dok udar moje Glasnice (colpo di Clottide) proizvodi samo moj glas, dotle X Županić, kao 'Kazališni' ili bolje 'Glumački Stroj' sve zvukove svijeta zajedno s glazbom obuhvaća i trpno ih propušta, gubeći svoju Podmetnost. Buknuti, znači proizvesti onaj udarac, koji hitro, poput općeg pogora, širi se do krajnjih granica svemira. Xena ne može ga pratiti, već samo Zorno napipati njegov neslućeni domet.“

    Ovom prigodom podsjećam i na njezin nedavni vokoperformans Živo-tinja u kojem ističe matricu vlastitoga glasa promišljajući „što je živo biće, odnosno što ono koje je životinjsko čini višim čovještvo u meni (?) Koliko Živo-tinja koja u meni tinja, usporedo s onim 'naučenim', čovječjim i usvojeno kulturološkim, određuje moju sućnost?“ Naslovnom odrednicom tog animalnog u nama, tom svojom kako je Xena naziva đakulatorijom „živo-tinja“, rastavlja riječ na nemogući korijen (živo-), jer taj živo/t za nju u životinji tinja, život je animalia, ili kao što navodi Gilbert Durand u knjizi Antropološke strukture imaginarnog (1984.) da svaka arhetipologija mora započeti bestijarijem i razmišljanjem o univerzalnosti i banalnosti bestijarija te da su od svih slika, doista najčešće slike životinja, ali i najopćenitije. Ili kao što bi rekla u svojoj đakulatoriji Xena na jednom od njezinih jezika: „Life (život), Animal (životinja), Gleaming (tinja) / No Secrets / Once in a while just golden plenitude.” Više pročitajte na ovoj poveznici.

    © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 5. lipnja 2020.

    Ovaj je rad sufinancirala Hrvatska zaklada za znanost projektom
    Kulturna animalistika: interdisciplinarna polazišta i tradicijske prakse – ANIMAL (IP-2019-04-5621).

Piše:

Suzana
Marjanić

kritike i eseji