Dama koja je posjedovala scenu

Sjećanje s povodom: Maja Srbljenović Turcu (Široki Brijeg, BiH, 3. rujna 1941. – Zagreb, 6. lipnja 1995.)

  • Maja Srbljenović Turcu (Milady), Tri mušketira, HNK u Zagrebu, 1978., foto: © Vladimir Pondelak„Svjetlo i glazba usmjeravaju mi pozornost na ženu u crvenom. U duboku, širokom čučnju, presavijena je i naslonjena rukama i čelom na jednostavnu klupu. Pred njom, na klupi, veliko drveno računalo. Mišica napetih, odmjereno i s potpunom kontrolom (osjećam njezinu snagu) uspravlja se. Otkriva se lice – bešćutno; čvrsto i odlučno u svojoj mirnoći. Bez najave, lice i cijelo tijelo grče se u bezglasnom kriku. Krik traje, raspinje tijelo, izvija se u beskraj. Para mi utrobu i slutnjom ledene jeze prodire do srži kostiju (krik boli? bijesa? Na trenutak čini mi se kao da je na rubu grohotnog smijeha). No lice ostaje mirno. Hladno. Bezizražajno. (Je li to uopće njezin krik?) Ona ne osjeća ništa.

    Tijela neznatno, no primjetno usmjerena naprijed (osjećam čvrstoću njezine namjere), desnom rukom, uz prigušeno, odbrojavajuće pulsiranje timpana, ocrtava širok krug; polako, neumitno. Pokret ruke, veličanstven u mirnoći i stabilnosti širokog stava, sveobuhvatan je – zrači potpunom dominacijom. Osjećam kako se ona jeza od malo prije mijenja u nagovještaj strave. Začudno, istovremeno slutim smirenost i prihvaćanje.“

    Taj snažan doživljaj Andreje Jeličić, autorice teksta Plesno kazalište Milka Šparembleka u svjetlu teorije umjetnosti kao ekspresije (objavljenom u časopisu Kretanja br. 11, 2009.) utisnut je u memoriju tjelesnog bića 1981. pri izvedbi prve zagrebačke postave Šparemblekovog baleta Pjesme ljubavi i smrti (na glazbu Gustava Mahlera) a zabilježen je 27 godina kasnije kao uvod u izlaganje na simpoziju o djelu Milka Šparembleka. Ta izvanredno dojmljiva plesačica, prva Dama u crvenom bila je Maja Srbljenović Turcu, i vjerujem da nije bilo gledatelja koji bi je lako zaboravio.
    Maja Srbljenović Turcu (Dama u crvenom), Pjesme ljubavi i smrti, kor. Milko Šparemblek, HNK u Zagrebu, foto: screenshot
    „Dama u crvenom je prvenstveno nametnula pitanje forme.“ – rezmirao je koreograf u razgovoru uz premijeru s Tugom Tarle (Mediji plesnog teatra, Oko, br. 241, 11.-25. lipnja 1981., preneseno u knjizi T. Tarle Plesne kritike, Hrvatski centar ITI, 2009.) „Valjalo je sačuvati formu od prvog do posljednjeg časa, bez imalo sumnjivih odstupanja. U ovoj ulozi gluma ulazi u jednom dosta neobičnom smislu na scenu. Ona je ovdje prisutnost sama. Biti prisutan – ne igrati – nego plesati. (..) Ova je uloga možda opasna, jer bi mogla nositi banalnu agresiju u sebi.“ Maja Srbljenović je svojom pojavom i izvedbom nadrastala svaku banalnost. Profinjena ali neumoljiva, njezina je Dama pročišćena u sudbonosnoj geometriji tjelesnog znaka; istovremeno opomena (memento mori!) i suđenica ona je utjelovila nijemi krik ljudske spoznaje.

    U istom razgovoru koji je Tuga Tarle vodila s više sudionika baletne premijere Maja je priznala: „Ja sam proživljavala prave krize dok sam spremala ulogu, ali sam poslije svake probe išla koreografu i pitala ga za detalje u kojima sam mislila da sam prekoračila mjeru, te sam tražila da me korigira. Bila sam svjesna da se to može dogoditi jer sam često imala drukčije porive od zamisli koreografa, a to si nisam željela dopustiti. Znam da se i dalje u tom smislu moram boriti sa sobom, imajući na umu upute koreografa. To je neminovno kad se susretneš s jednom tako specifičnom ulogom kao što je ova. Prvi put u mojoj karijeri radim tako nešto i čini mi se da mi je to najdraža uloga, a bilo mi je najteže prihvatiti je na početku.“

    Maja Srbljenović Turcu i Marin Turcu; Combat, Splitsko ljeto, 1977., foto: © Vladimir PondelakMajinu snažnu suvremenu izražajnost među prvima je zamijetila Maja Bezjak. U osvrtu na Tri baleta, prvu Šparemblekovu autorsku večer u Zagrebu (Potpun umjetnički doživljaj, Vjesnik, 11. prosinca 1975. preneseno u knjizi M. Bezjak, Baletna večer da, ali kakva?, Hrvatski centar ITI, 2011.) ona bilježi da je Maja Srbljenović „pravo otkriće“ čiji se „veliki plesački talent“ iskazuje „tek u modernoj koreografiji“. Branka Rakić u osvrtu na De veritate Stjepana Šuleka i Milorada Miškovića komentira Majino utjelovljenje Istine u kojem je „dala veoma produhovljenu i baletski suptilnu interpretaciju ovoga pojma, gdje je njena asketska, a ipak čvrsta, plesačka linija prvi put došla do potpunog izraza. (Odjek, Sarajevo, VIII / 1977. preneseno u B. Rakić, Jugoslavenska baletna scena, Sarajevo, 1982.)

    Srećom, Maja nije sačuvana samo u kratkim osvrtima, intervjuima i sjećanjima, koja su, poput nas – koji smo bili osupnuti njezinom raskošnom scenskom moći, krhka i prolazna. Uz zabilježene predstave postoje barem dvije snimke zagrebačke televizije vezane uz koreografski rad Milka Šparembleka koje treba vidjeti i koje prenose više od dokumentacije umjetničkog rada koreografa i umjetničke interpretacije plesačice. To su kratka studijska snimka sola Dame u crvenom i uloga Mathilde u istoimenom TV baletu Mathilde / Wesendonck Lieder, (Richard Wagner, režija Milko Šparemblek i Mladen Raukar, 1984.). Usrdno se nadam da će HTV to s vremena na vrijeme pustiti pred nove generacije gledatelja.
    Maja Srbljenović Turcu (Mathilde); TV balet Mathilde / Wesendonck Lieder, glazba Richard Wagner, režija Milko Šparemblek i Mladen Raukar, 1984., foto: screenshot
    Ona prava dama u crvenom ili crni kosac odveli su Maju Srbljenović Turcu prije 25 godina u neke druge dimenzije. Izazov uloge koju je ona obilježila i koja je nju obilježila preuzele su nove plesačice, pa ću njihovim riječima završiti ovo kratko prisjećanje.

    Mateja Pučko Petković: „Maja Srbljenović Turcu: velika balerina ogromne karizme! Kritika i koreografi pričali su o tome kako smo slične osobnosti na sceni. Već u Ljubljani na početku moje karijere su me predstavljali kao njezinu nasljednicu. Jako mi je žao da nikada nismo bile zajedno na sceni, no ja sam tada bila puno mlađa, moja karijera je počinjala kada je njena išla prirodnom kraju. Gledala sam je samo par puta uživo. Ulazila sam u uloge koje su dotada bile samo njene i može se reći zauzela njezino mjesto kao plesačica našega koreografskog velikana Šparembleka. Iako je to bilo ogromno breme i užasna odgovornost za mladu balerinu kao što sam ja tada bila, učila sam uloge gledajući snimke njenih izvedbi. Bila mi je veliki uzor i sigurno je jako utjecala na moj razvoj. Samo se umjetnici takvih kvaliteta pamte i ostaju. Vjerujem da će i mnoge generacije iza nas će o njoj govoriti.“

    Maja Srbljenović Turcu (Julija) i Marin Turcu (Romeo); Sergej Prokofjev, Romeo i Julija, HNK u Zagrebu, 1979., foto: © Vladimir PondelakMihaela Devald Roksandić: „Maju sam prvi puta gledala na sceni još kao djevojčica. Bila je jedna od onih balerina čije sam nastupe pamtila, bez obzira je li plesala glavne ili one, malo manje glavne uloge. Sjećam se njezine Lady Capuleti u Romeu i Juliji. Bila je to tzv. dramska uloga u kojoj je Maja potpuno posjedovala scenu. Naime, bilo je dovoljno da se samo pojavi na pozornici i publika bi bila opčinjena njezinom elegantnom pojavom. Bila je neopisivo karizmatična, dominantna i naprosto prelijepa na sceni. Pripremajući se za ulogu Dame u crvenom u predstavi Pjesame ljubavi i smrti (2007), ponovno sam joj se vratila. Dok sam gledala Majine snimke, i dvadeset pet godina nakon premijere, njezina izvedba izgledala je svježe, snažno i svevremenski. U tom trenutku nisam vidjela više samo Majinu scensku karizmu nego i umijeće da složene korake izvede s lakoćom i učini ih samo naizgled jednostavnima. Bilo je posve jasno da je Maja, pogotovo u toj ulozi, nedostižan uzor od kojega još i danas možemo učiti...

    © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 19. lipnja 2020.

Piše:

Maja
Đurinović