Profinjenost i perfekcionizam

Sjećanje: Irena Milovan (Zagreb, 5. siječnja 1937. – Madrid, 16. srpnja 2020.)

  • Irena MilovanKad se nakon dugog izbivanja, moglo bi se reći: cijelu jednu dugu umjetničku i pedagošku karijeru, u HNK u Zagrebu pojavila Irena Milovan, trebalo nam je vremena da shvatimo razinu njezine profesionalne pripadnosti europskoj plesnoj sceni. Činjenica da za njezine classove stoje u redu Duato, Forsythe, Kylián i Mats Ek, odosno, između ostalih: madridska Compaía Nacional de Danza, Netherlands Dans Theater, Cullberg Ballet, Frankfurt Ballet, Gulbenkian Ballet, lyonska Opera, Tanzforum Köln, izazivala je divljenje i strahopoštovanje. A onda smo je i upoznali: vedra i živahna duha, jednostavna, jasna i nenametljiva, u razgovoru vrlo konkretna žena, možda malo prejezgrovita bez ikakve sklonosti priči. Nikakve taštine ni samodopadnosti. „Ples je užitak a ne muka“; „za određene uloge potrebna je određena tehnika“; „napredak se postiže radom“; neki su od njezinih aksioma ovjekovječenih u dragocjenom razgovoru s Katjom Šimunić u Jednočinki: Mali plesni razgovori na 3. programu Hrvatskog radija iz 2016.
    Irena Milovan
    Irena Milovan je prva generacija plesačica obrazovanih u Baletnoj školi u Zagrebu. Na pitanje o svojim pedagozima Irena je uvijek isticala Musju (Mariju) Ignjatović, rusku umjetnicu koja je potekla iz prve škole Margarite Froman i M. Mordkina u Simferopolju, a obrazovanje nastavila u Sankt Peterburgu, i Pragu. U Zagreb je došla 1945. iz Plzena, (vjerojatno na poziv Margarite?), a po osnutku Škole za klasični balet 1949. preuzima nastavu baleta. (Za svoj pedagoški rad Marija Ignjatović je primila komplimente i od Ninette de Valois prilikom njezinog posjeta mladoj zagrebačkoj Školi 1951. godine.) Odmah po završetku Škole Irena prolazi na audiciji i od 1954. pleše u HNK u repertoarnim naslovima, baletima Romeo i Julija, Ohridska legenda, Licitarsko srce Margarite Froman, Đavo u selu Pije i Pina Mlakara, Kineska priča Dmitrija Parlića, te u modernim, neoklasičnim baletnim jednočinkama Octavia Cintolesija Don Juan i Ballet concerto.

    Ime Irene Milovan je uvijek bilo jedno u nizu od dvadesetak imena sudionika, u hrvatskoj povijesti jedinstvenog, umjetničkog egzodusa kada su mladi zagrebački plesači, željni osobnog napredovanja i novog, modernog baletnog repertoara, više ili manje legalno, krenuli iz Socijalističke federativne republike Jugoslavije na intrigantni, slobodoumni Zapad (gdje su se redom odlično pozicionirali!). Jedan od okidača tog pokreta bio je karizmatični čileanski baletni umjetnik Octavio Cintolesi koji je 1956. preuzeo vodstvo Baleta HNK-a u Zagrebu. Novom poetikom, pročišćenom tehnikom i iznimnom disciplinom, podigao je izvođačku razinu, unio je novi duh, dah i priče s pariških scena, te pokrenuo entuzijazam i radoznalost; pogled kroz taj odškrinuti prozor otvarao je uzbudljive umjetničke horizonte. Cintolesi napušta Zagreb 1958., a među mladim plesnim entuzijastima koji su ga slijedili je i Irena Milovan, no ona uskoro malo više od drugih: kao supruga. Stoga je baletna karijera Irene Milovan u Zagrebu vrlo kratka i relativno nevidljiva.
    Irena MIlovan, Lj. Dokic, Octavio Cintolesi, Maja Bezjak; Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, Don Juan, kor. Octavio Cintolesi
    Nakon Pariza, gdje se, kao i većina naših plesača usavršava kod Egorove i pleše kod Janine Charrat, pa angažmana u Stuttgart baletu, Irena odlazi u Santiago de Čile gdje sa suprugom Cintolesijem intenzivno radi u kazalištu. Ondje je prvakinja baleta (1959-1965) ali uz rad u kazalištu oni osnivaju i prvu državnu baletnu školu, La Escuela de Ballet del Municipal de Santiago. Carlos Araya, plesač i nekadašnji asistent Normana Dixona koji živi u Zagrebu napisao nam je: „Veliku umjetnicu Irenu Milovan upoznao sam kao polaznik Baletne škole Gradskog kazališta u Santiagu de Chile. U to doba plesala je glavne uloge klasičnog baletnog repertoara i uopće imala veliki utjecaj. Bila je uvijek posebna. Najviše me zadivila u drugom činu Labuđeg jezera, kao Odetta: svojom figurom, rukama poput krila i najfinijom, prekrasnom osobnošću labudice. A ta profinjenost je dolazila do izražaja i u svim drugim baletima.

    Irena Milovan i Zlatko Voženilek; Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, Don Juan, kor. Octavio CintolesiPonosan sam što mi je bila učiteljica i što sam, kao član baletnog ansambla, mogao sudjelovati u njezinim predstavama. A nevjerojatno mi je da sam se poslije mnogo godina našao u zemlji u kojoj je rođena! Sreli smo se u Zagrebu i prisjetili baletnog ansambla u Santiagu…“ Iako Araya izdvaja ulogu Odette, Irena je na prvo mjesto u svojoj plesačkoj karijeri i uopće u umjetničkoj interpretaciji stavljala Giselle, za koju je 1960. primila i nagradu plesne kritike. Istovremeno ona je gostovala u Parizu u Baletu Marquesa de Cuevasa u Pepeljugi.

    Za vrijeme i poslije Čilea Irena Milovan pleše u Zürichu (u nekoliko navrata joj je partner Nurejev), a onda odlazi u Bonn. Tu je, pred kraj plesačke karijere, u četrdesetoj godini života, angažirana kad je pozvan Milko Šparemblek da postavi svoj balet Magnificat. Milko koji ju je silno cijenio, i upravo preuzimao funkciju ravnatelja Baleta u Lyonu pozvao ju je i ponudio joj funkciju majstorice baleta. Ona je to s veseljem prihvatila i kako je sama primijetila u spomenutom razgovoru s Katjom Šimunić: to je bio važan korak u njezinoj karijeri. Postala je rijetko traženom umjetnicom baletnog klasa. U Nizozemskoj je radila pet godina kod Kyliána, gdje je plesao mladi Duato i kad je on preuzeo vodstvo madridskog Baleta pozvao je Irenu da dođe s njim.
    Irena Milovan i Nacho Duato
    Istražujući po prostorima Googla naišla sam na jedan iznimno dirljiv insert iz programa Televizije Prodigios. Gost u studiju je bio Nacho Duato, a organizatori su ga iznenadili prilogom vezanim uz početke njegovog profesionalnog baletnog školovanja i video kontaktom s njegovom profesoricom Irenom Milovan. Znameniti koreograf nije mogao izbjeći ganuće ugledavši osobu koju smatra majkom u svojoj stručnoj karijeri. Njihov topli razgovor, uz suze i smijeh, odaje rijetko viđenu zahvalnost, duboku bliskost i međusobno poštovanje i povezanost koja se nastavila i trajala do kraja. Snimka je od 22. veljače 2020. oko mjesec dana prije nego je Irena dobila dijagnozu. (Paul Lightfoot, iznimni suvremeni koreograf i Kyliánov nasljednik u Nederlands Dans Theateru je svoju posljednju (za sada u filmskoj formi) premijeru Standby, posvetio „voljenoj meastri“ Ireni Milovan.)
    Irena Milovan i Nacho Duato
    Irena Pasarić, nacionalna prvakinja, baletna pedagoginja i ravnateljica Baleta HNK-a u Zagrebu od 2005. do 2014. vratila je Irenu u Zagreb i ostala s njom u vezi do kraja. Stoga joj pripada kraj ovog sjećanja. „Iako sam karijeru Irene Milovan poznavala i pratila i od ranije, igrom slučaja osobno smo se upoznale tek u proljeće 2011. god. u vrijeme kada sam bila ravnateljica Baleta HNK u Zagrebu. Nekako u to vrijeme Irena mi se javila zato što je imala veliku želju uspostaviti kontakt sa zagrebačkim Baletom te mi je ponudila da za zagrebački baletni ansambl održi nekoliko classeva. Rekla mi je tom prilikom da se do sada nije htjela javljati ali da se sada želi, na neki način povezati sa zagrebačkim Baletom iz kojeg je i potekla. Osobno mogu samo pretpostaviti da je pratila naš rad i repertoar na kojem smo baš u to vrijeme imali i predstavu Na Floresta, španjolskog koreografa Nacha Duata s kojim je Irena Milovan surađivala dugi niz godina. 'Željela bih da se upoznamo kao Irena s Irenom', rekla mi je tada u šali!

    Takva ponuda bila je prava privilegija jer Irenu Milovan i niste mogli samo tako dohvatiti ni dobiti kad se sjetite. Ona nije imala mobitel niti je koristila e-mail; sve joj se slalo poštom, o svemu je odlučivala sama... javila bi se, dogovorila sve točno i zapisala u svoj notesić. I onda bi se pojavila. Na taj način je slagala svoj raspored i usklađivala obaveze po punktovima u cijelom svijetu. Stalno je bila na putu… Imala je fiksirane stalne periode majstorskih radionica kod Nacha Duata, kod Kyliána, u Portugalu, Madridu… I onda je u taj raspored ubacila i Zagreb i to u dva termina; ljeti i pred Božić. Iako je, kao baletni pedagog bila izuzetno cijenjena, za svoj boravak u Zagrebu nije tražila nikakav honorar. Voljela je davati, dijeliti svoje znanje – smatrala je to silno važnim, a držeći vježbe zagrebačkom Baletu, poklonila nam je znanje koje je stjecala godinama, po baletnim dvoranama diljem svijeta.

    Irena Milovan i Irena PasarićTijekom svoje duge karijere surađivala sam s mnogim pedagozima i mogu reći da je Irena Milovan nesumnjivo bila posebna i najviša svjetska klasa. Imala je znanje, silno iskustvo, strast, autoritet, izniman smisao za humor; svi su je cijenili. Ali uvijek su na prvom mjestu bili red, rad i disciplina; nije dala da se u dvorani žvače, da se priča, tražila je apsolutni maksimum na klasu. Smatrala je kako se upravo u tim detaljima očituje poštovanje prema profesiji.

    Imala je fantastičnu moć prijenosa tjelesnog znanja. Njezine vježbe bile su jako logične, a u svojoj jednostavnosti bile su zapravo vrlo teške. Ulazila je u srž najjednostavnijih stvari. Sjećam se, npr. kako je strašno perfekcionistički insistirala na nekim elementarnim koracima kao što je battement tendu, prisiljavajući nas da shvatimo i osjetimo koliko tu još ima prostora, koliko je to važno! Insistirala je i na točnosti i preciznosti vježbi i zahtijevala je da ih plesači izvedu upravo onako kako je ona pokazala. Nije dozvoljavala kreativne inačice… Bila je veoma zahtjevna, ali istovremeno i duhovita čime je gradila nevjerojatan autoritet od trenutka kada je ušla u dvoranu.

    Zadnji puta čule smo se dva tjedna prije njezina odlaska. Nije mi se odmah javila... Kao uvijek direktna i odrješita objasnila mi je da joj je trebalo dugo do telefona. Od ožujka je znala da boluje od karcinoma. Glas joj je zvučao isto, rekla je da je dobro, da je ništa ne boli i da spava bolje nego ikad… Zamolila me da pozdravim plesače i sve one koji je se sjećaju. 'Mirna sam, dobro sam, a svi ćemo ionako jednog dana tamo… Uživaj u životu i radi!'“

    © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 28. rujna 2020.

Piše:

Maja
Đurinović