Okreni 112 ili gdje smo i kako smo

11. Almissa Open Festival, Omiš, 21.-26. kolovoza 2020.

  • Thierry Geoffroy – Colonel: The Emergency Will Replace The Contemporary, foto: Vice Tomasović

    Kustoski koncept ovogodišnjega 11. izdanja Almisse Open Festivala na temu Hitnost vizualne umjetnice Neli Ružić, koja je temu podcrtala s organizatorom Festivala Vicom Tomasovićem, koncipiran je prije ovogodišnje psihotične pandemijske krize. Kao što u obrazloženju umjetnica i kustosica navodi, hitnost, izvanredno stanje (engl. emergency) je „nametnuti oblik vremena, ali i poziv na budnost. U stanju hitnosti prisutan je osjećaj da smo out of time, da nema vremena ni odgode. U isto vrijeme, paradoksalno, percepcija vremena se ekspandira i sjecka do najsitnijih dijelova, nanosekunda koje postanu fraktalni beskraj.“

    Ulaz, ulični proscenij u to stanje hitnosti označen je billboardom francusko-danskog umjetnika Thierryja Geoffroya (pseudonim Colonel – Pukovnik) The Emergency Will Replace The Contemporary (Documenta 13, 2012) na samom ulazu u Omiš – na Jadranskoj magistrali. Riječ je o bijelom plakatu s navedenim crno ispisanim performativom koji je ispisan, pretpostavljam, umjetnikovim rukopisom, a riječ je o reinterpretaciji umjetnikova rada iz 2012. godine kada je navedeni performativ ispisao bijelim sprejom na zelenom šatoru u okviru Documente 13. Zamjetno je da se riječ „sutra“ pojavljuje i u intervenciji kosturne zastave Flag of Tomorrow (2020) Dritona Selmanija, umjetnika mlađe generacije (Priština, 1987), koji je magistrirao na Umjetničkom sveučilištu u Bournemouthu u Velikoj Britaniji, a za koju je organizacijski tim Festivala pronašao odličan prostor izloženosti – vrh mula kod kampa Galeb. Riječ je o ispisanoj (pretpostavljam da je isto tako riječ o umjetnikovu rukopisu ispisanim velikim slovima) kosturnoj zastavi sutrašnjice bez simbola.
    Driton Selmani: Flag of Tomorrow, foto: Vice Tomasović
    Jezičnom elaboracijom ulične intervencije predstavila se i Ana Elizabet; riječ je o svjetlosnoj, antireklamnoj instalaciji Dišeš (2011) na zidu omiške glavne ulice, označenom neonskim reklamnim svjetlom gdje se to osnovno životno pitanje disanja prelijeva s turističkim reklamnim pozivima na boku zgrade ulice Fošal. Nešto niže u toj glavnoj omiškoj ulici, no sada u ravnini glavne prometnice, na glavnom izložbenom reklamnom prostoru, Božena Končić Badurina izložila je niz od šest plakata – obiteljskih fotografija naslovljenih Što ova mladost ima zaboravit'?. Plakati nastaju kao uvećane fotografije Omišanki i Omišana iz pedesetih godina prošlog stoljeća, iz jednoga drugog društveno-političkog sustava, koje su odabrane na temelju umjetničina izbora nakon što je organizator Festivala Vice Tomasović s njima napravio etnografski razgovor na temu antropologije svakodnevice nekoć i danas. Stoga je umjetnica intervenirala na plakatima-obiteljskim fotografijama odabranih sugovornika, etnolozi bi rekli – kazivačima, informantima, njihovim pojedinačnim izjavama o vremenu nekad i sad, u dihotomiji sjećanja na socijalizam i doživljavanja ovoga kapitalističkoga društva spektakla i vječne nam tranzicije. Tako jedan od informanata navedenih dokumentarističkih uličnih plakata Josip Baučić (rođen 1937) izjavljuje: „Kad penzioneru dođe komunalna naknada, kad mu dođu slivne vode, on ne može ne bit' u blokadi.“ Kao dihotomna izjava navedenoj kategoriji preživljavanja stoji pak izjava Omišanke Katice Kovačić, koja je predstavljena fotografijom iz mladosti, snimljena na jedrilici, i koja na tome životnom tragu dočarava ipak jednu drugu kategoriju života. Naime, njezina izjava iz perspektive sadašnjosti glasi: „Sad svi govoru – slabo, a lakši je život.“
    Kata Mijatović i Zoran Pavelić: Almissa Emergency, foto: Pablo del Castillo
    Tematsko stanje hitnosti, izvanrednoga stanja doslovnom metaforom kola hitne pomoći s oznakom crvenoga križa označili su umjetnici-supružnici Zoran Pavelić i Kata Mijatović projektom objedinjena naziva Pokretna jedinica + Mobile Unit. I dok je Zoran Pavelić u svome kombi-performansu Almissa Emergency radiofonijski puštao glas Google prevoditelja rečenice „Nitko nije siguran", prevedene na 28 jezika, Kata Mijatović isti kombi koristila je za svoj zvučni performans Ovdje i sada, u kojemu je na megafonu oglašavala performative koji kao da donose kratak sadržaj Lovecraftova romana Boje iz svemira: „Pažnja! Pažnja! Upravo sada i upravo ovdje, nalazimo se na zemaljskoj kugli koja se okreće oko vlastite osi u dubokom, beskrajnom svemiru. Milijarde i milijarde zvijezda su oko nas, neke od njih su odavno mrtve, neke se upravo rađaju, neke od njih su crne rupe. Pažnja! Ispod nas je užarena lava.“ Političko-nadrealna poruka megafonski oglašavana u zakrinkanim kolima hitne pomoći (zamaškaran kombi splitskog HULU-a), a preveden na engleski, talijanski, njemački i španjolski, arhetipski je uznemirio neke od najmlađih koji su lavu iz fiktivne poruke arhetipski zamijenili sa stvarnom mogućom opasnošću u okviru pandemijske psihoze.

    Viktor Popović u svjetlosnoj instalaciji-intervenciji Bez naziva odabrao je pročelje modernističke zgrade Doma zdravlja Omiš, u okviru koje je s unutarnje strane pregrada postavio veliko crveno platno, a iza njega dva crvena reflektora, tako da je reflektirajuće dvostruko crvenilo (crveno platno i crveno svjetlo) dodatno upozoravalo na alarmantnost same zgrade, a možemo u slobodnoj igri asocijacija navedenu crvenu intervenciju povezati sa spomenutim proscenijem billboarda Thierryja Geoffroya s porukom „Hitnost će zamijeniti suvremenost" i/ili u slobodnom prijevodu značenja – „Hitna (pomoć) će zamijeniti suvremenu (umjetnost)".
    Dino Bićanić: Everything Is Goin to Be A Memory, foto: facebook
    Ovogodišnje izdanje Almisse izložbeno je i dokumentiranim razgovorom otvorila Neli Ružić s umjetnicom Aleom de la Puente o njezinu videoradu Beskonačnost bez sudbine (An Infinity without Destiny, 2014-2015), koji dokumentira igru razlomljene sferične klepsidre snimljenu u bestežinskom stanju, koja u tome smislu reprezentira pomaknuto vrijeme, hamletovski iščašeno iz svojih zglobova. Naime, u nultoj gravitaciji vrijeme ne teče, ne prolazi, ne curi, ne sipi u klepsidri kao obično; teče, prolazi, curi, sipi, prodire posvuda. Koncept vremena tematizirao je i u zgradi Gradske uprave, dakako, kafkijanski, Dino Bićanić zidnim satom-intervencijom Everything Is Going to Be A Memory. (Navedeni konstativ tog satnog ready-madea je ispisan uokrug umjesto brojeva u smjeru kazaljke.)

    U Crkvi Svetoga Duha mogli smo pogledati videorad Adriana Pacija Centro de permanenza temporanea (2007) koji alegorijski dokumentira početak puta kao vječan početak, a tiče se migrantske krize danas – naime, migranti očekuju na ulaznom stepeništu aviona avion koji ne dolazi. Naslov videorada Centro di Permanenza Temporanea (u doslovnom značenju – Centar za privremeno trajanje) zvuči kao poetski oksimoron, kako to u opisu videorada navodi umjetnik, jer je mjesto na kojemu ilegalni imigranti („ilegalni stranci“ prema Američkom imigracijskom zakonu) čekaju da budu vraćeni u zemlju porijekla. Migracijsku politiku jednako su tako dokumentirali svojim četverosatnim zidnim performansom Terenski rad 3 Bojan Mucko i Vanja Babić na molu što vodi prema svjetioniku kao metonimiji izlaska iz izvanrednoga stanja. Izvedbom rada gradnje pomičnoga zida visine 150 cm, dužine 5 m umjetnici kao da nastoje izbrisati sve mentalne i metalne bedeme, žilet-žice koje danas od europske kulture čine tvrđavu EU.
    Toni Meštrović: Samokontrola
    Performans dugog trajanja izvodi i Toni Meštrović u bunkeru na Mirabelli pod odrednicom Samokontrola, a koji autointerpretira kao „videoperformans zatvorenog kruga u trajanju od osam sati“ (od 12 do 20 sati). Odnosno umjetnikovim određenjem navedenoga videorada koji sjedećom pozicijom reinterpretira videorad Nama Junea Pika TV Buddha iz 1974. godine koji prikazuje skulpturu Buddhe sa simboličnom gestom ruku (mudra) meditacije. Videokamera postavljena je ispred Buddhe, i dok snima skulpturu, reproducira je na TV ekranu koji izgleda futuristički. Odnosno, autointerpretacijom Tonija Meštrovića na koji je način rekreirao navedeni videorad u vlastitu priču o konceptu, valorizaciji umjetničkoga rada: „Sjedim u prostoru nasuprot TV monitora nadzirući direktan prijenos video nadzora samoga sebe u poziciji oči u oči sa samim sobom. Prostor se nalazi u bunkeru na tvrđavi Mirabella u Omišu sagrađen od strane fašista za vrijeme Drugog svjetskog rata kako bi nadzirao kretanje na strateškoj poziciji Davidovog mosta koji povezuje dvije obale rijeke Cetine. Inverzno sada objekt nadzora postaje prostor u kojem performativnim činom nadziranja samoga sebe sjedim pred CCTV kamerom u trajanju osmosatnog radnog vremena, preispitujući poziciju umjetnika u odnosu na pojam zaposlenja u suvremenom društvu. Što je to radno vrijeme umjetnika i koliko ono traje, kako se vrednuje i koliko cijeni, da li je uopće bitan umjetnički rad?“

    Eric del Castillo predstavio se videoradom Stilitas (2020) koji su prolaznici i namjernici mogli pogledati u jednoj od uskih omiških uličica (Ulica Mile Gojsalić), dodatno ispunjenoj zvučnim zapisom otežanoga disanja kroz zaštitnu masku. Uvodni dio videorada dokumentira jednoga od protagonista koji poput ptice ugniježđeno, sa zaštitnom maskom, sjedi na ruinama antičkoga stupa. Inače, stilit označava redovnike koji su duže vrijeme provodili na stupovima u molitvi ili meditaciji, poput svetog Šimuna Stilita, koji je živio u apsolutnoj molitvi 37 godina na vrhu stupa kako bi postigao axis mundi samoga Boga. Upravo simbolički preko navedenoga postapokaliptičnoga stilita koji poput ptice preživljava na ruini stupa, Lana Stojićević za svoju je instalaciju Kolona (2020) odabrala Stup srama na Poljičkom trgu čiji je okrugli kameni postament iskoristila kao postolje za svoju instalaciju desetak maketa automobila izlivenih iz betona. Kako navodi, tom je betonskom minijaturnom automobilskom instalacijom reagirala na nesnosan priljev automobila na mostu iznad Cetine u vrijeme turističke sezone, a na Stupu srama trebali bi se naći svi oni koji su dosad uzaludno obećavali projekt rasterećenja dionice Jadranske magistrale od Splita do Omiša.
    Vlasta Žanić: Voda do grla, foto: Toni Meštrović
    Završni susret Voda do grla, kako je glasio naziv morskoga, gastronomskoga hepeninga Vlaste Žanić, izvedenom posljednjega dana u suton, može se uzeti kao doslovni izvedbeni prijevod izreke Voda do grla, kao realizirana izvedbena metafora teorijskoga okvira koji je u svome obrazloženju koncepta izložila Neli Ružić, a koji u okviru antropologije solidarnosti priziva, kako ističe, sljedeći upit u izvanrednoj situaciji – „Možda je upravo u vremenu kada hitnost nadglašava suvremenost, moguće anticipirati novo tkanje zajednice?“ Zasigurno – s obzirom da nam je svima kao orijentacijska i etička točka potrebna nova, triput nova antropologija solidarnosti.

    Kao dobra strana Covid-19 festivalske godine uvedena je nova platforma dokumentiranja festivalskoga programa: sa svim nazočnim umjetnicima/umjetnicama razgovarao je multimedijalni umjetnik i teoretičar Boris Greiner (razgovori sa inozemnim umjetnicima/umjetnicama prethodno su dokumentirani ili su registrirani, izravno prenošeni Skypeom), a svi su razgovori dokumentirani i na Facebook stranici Almisse Open Festivala.

    © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 12. listopada 2020.

Piše:

Suzana
Marjanić

kritike i eseji