Uvijek izravan

Sjećanje: Miljenko Vikić (Dubrovnik, 10. lipnja 1931. – 30. listopada 2020.)

  • Miljenko Vikić - Čudesni mandarin, 1960. foto Zvonimir MikasMiljenka Vikića posljednji sam put susrela ljetos u Dubrovniku. Kriza izazvana koronom već je uveliko upravljala našim životima i Stradun, inače poznat po nevjerojatnoj gužvi i dovikivanju turista, blistao je tada sablasno prazan i prekrasan. Susret je bio slučajan. Posljednjih mjeseci nije bilo lako s Mikijem dogovoriti kavu, nije mario za telefon, mobitel je davno prestao puniti i zaboravio na njega. Iznenadio se susretu koliko sam se i ja iznenadila mjestu na kojemu je sam pio kavu. Kultno mjesto susreta umjetnika Talir, kasnije Tinel, bio je inače Mikiju takoreći drugi dom, no ipak ga je bio zamijenio Školicom, poznatom po domaćem kruhu i pršutu. „Visoko mi je“, rekao mi je, „ići do Tinela, a možda i ne radi pa svaki dan sjedim ovdje i gledam svijet koji prolazi. Nema više puno mojih…“ Rečenicu nije završio, ali sam je razumjela.

    Generacija kojoj je pripadao i koja ga je poznavala gotovo da je nestala. Ponekad u našem kratkom razgovoru, odluta za svojim mislima i vidim kako ga teatar više ne zanima i više ga ne boli kazališna radost ili muka, s čime je desetljećima intenzivno živio. Prenosim mu pozdrave mnogih kolega koji zaista često pitaju za njega, ali i to ga ostavlja ravnodušnim. Na rastanku mi je samo kratko rekao: „Eto, tu sam svaki dan pa ako dolaziš u Grad, navrati.“ Nisam više dolazila, nije bilo moguće; a na izlasku iz te uske uličice okrenula sam se mahnuti mu još jednom na pozdrav… Ostala mi je u oku krhka figura koja usamljeno sjedi u praznoj ulici kamena grada.

    Miljenko Vikić i Đurđica Ludvig - Milko Kelemen, Čovjek pred zrcalom, kor. Nevenka Biđin i Sonja Kastl, HNK u Zagrebu, 1963.U tom je gradu i započela životna priča Miljenka Vikića, rođenoga 10. lipnja 1931. godine, koji će se iz Dubrovnika čudnim spletom slučajnosti vinuti u sam vrh naše kazališne umjetnosti. Mladić koji je želio postati učitelj, statirao je poput mnogih mladih ljudi u filmu snimanom u Gradu, i tada je bio prepoznat njegov glumački talent te iznimna fotogeničnost njegova izražajno lijepa lica. Predloženo mu je neka upiše Glumačku školu u Beogradu i on, slijedeći želju za jednom karijerom, odlazi kako bi ostvario posve drugu. Obavezni satovi klasičnoga baleta u glumačkoj školi otkrivaju mu jednu drugu umjetnost i prema preporuci pedagoga, Miki napušta glumu i u potpunosti se posvećuje baletnoj umjetnosti. Ubrzo dobiva angažman u beogradskome Narodnom pozorištu, gdje stječe prva scenska iskustva, a zatim, poslije angažmana u sarajevskome i riječkom baletnom kazalištu, 1958. godine dolazi u Zagreb, upravo u razdoblju takozvana zlatnog doba zagrebačkoga Baleta.

    Ubrzo je Miki svojom pojavom, svojim plesom, svojom neponovljivom scenskom izražajnošću, širinom i smjelošću svojega ponašanja i razmišljanja te svojim modnim odabirima osvojio Zagreb. Tibaldo, drski i izazovni Shakespeareov junak pronašao je u njemu pravoga interpreta. Nezaboravni Mirko iz Đavla u selu Frana Lhotke, Glumac iz Posljednje uloge Igora Kuljerića, Kapetan Kuka iz Petra Pana Brune Bjelniskoga, Mandarin iz Čudesnoga mandarina Béle Bartóka, Čovjek pred zrcalom Milka Kelemena uz niz solističkih uloga klasičnoga repertoara, ostale su u trajnom sjećanju mnogih naraštaja publike, ali i baletnih kolega. Vrlo upečatljive i lako pamtljive bile su i uloge komičnih likova u kojima je Miki osobito uživao, poput zločestih sestara u Pepeljuzi ili udovice Simone u Vragolastoj djevojci. Ta raznolikost uloga s kojima se susretao, probudila je u njemu želju da se i sam okuša u koreografskom umijeću. Lišavajući koreografski rukopis nepotrebnih gesta i često viđenih rješenja, uz glazbu pretežito suvremenih skladatelja, koreograf Miljenko Vikić posezao je za temama koje su bile rijetko obrađivane u baletnome repertoaru; Makar Čudra Petra Konjovića, Kentaur XII. Alfija Kabilja, Karneval iluzija Brune Bjelinskoga, Balada o ženi i bodežu na stihove Lorce i uz gitaru Tedija Spalata, Carmen Bizeta – Ščedrina i Papisa Ivana Bacha – Papandopula, predstava s kojom se pred odlazak u mirovinu pozdravio s kolegama i publikom.
    Miljenko Vikić (Paolo) - Francesca da Rimini, kor. F. Horvat, Narodno pozorište Sarajevo, 1954.Miljenko Vikić - Heloti, kor. Pino Mlakar, 1963., foto Z. Škrgatić
    Ostvario je mnoge nezaboravne koreografije u operama svih naših većih kazališnih kuća ili festivala. Osobito se pamte velike baletne scene iz Samsona i Dalile Camillea Saint-Saënsa, Ljubavi don Perlimplina i Pričama iz Bečke šume Mire Belamarića, Zaljubljen u tri naranče Sergeja Prokofjeva, Čarobne frule Wolfganga Amadeusa Mozarta kao i njegova suradnja u mnogobrojnim dramskim predstavama (Kamov smrtopis Slobodana Šnajdera, Travestije Toma Stopparda i dr.) u kojima je uživao jednako koliko i glumci koji su uvelike cijenili suradnju s njime.

    Umjetnici su voljeli njegovu energiju, predanost i ljubav prema svakom kazališnom izrazu. Nakon odlaska u mirovinu vratio se u Dubrovniku, ali je nastavio gostovati u svim hrvatskim kazalištima i u festivalskim predstavama. Uživao je u moru i Gradu te dugogodišnjim prijateljima za koje je rado kuhao kao i svojoj brojnoj obitelji s kojom je preživio i grubo vrijeme ratnih događanja. Ne gubeći optimizam posjećivao je sva ljetna događanja kojima je Dubrovnik obilovao. Ponekad bi glasno negodovao ako mu se nešto nije činilo dovoljno dobrim kazališnim činom ili pak srčano hvalio i davao poleta onome što je po njegovim mjerilima bila istinska umjetnost. Nije mario tko će mu zamjeriti, a tko neće; takav je bio Miki, uvijek izravan u svakom svojem komentaru ili odnosu. Isti je ostao do kraja; ovoj godini koju je teško proživljavao odlučio je također reći kako ne valja, kako je napušta i odlazi na drugu obalu na kojoj su plesni koraci vječni.
    Irena Pasarić i Miljenko Vikić
    „Plešem od sedamnaeste godine. Kada to kažem mislim na profesionalni ples, jer mi se čini da moje tijelo pleše oduvijek. Oblici plesanja mijenjaju se kod plesača tijekom života, ali nikada ne prestaju. Ne želim brojiti piruette, ne želim razmišljati o dilemama: klasika ili neka druga forma, želim samo poručiti da je ples utočište čovječanstva, zaborav težine svakodnevna življenja i potreba svakoga pojedinca. Čovjek koji pleše, čovjek je strasti i ljubavi.

    Cijeli moj život sastoji se od strasti, ljubavi i plesa. To je jedina umjetnost kojoj nije nametnuta nikakva granica; ni jezična, ni prostorna ni glazbena jer tijelo je naše glazbalo. Plešite, ples je zdravlje čovječanstva.“ (Miljenko Vikić, poruka za Svjetski dan plesa 2017. godine)

    © Ljiljana Gvozdenović, PLESNA SCENA.hr, 11. studenoga 2020.