Kontinuirani tremolo

Tricycle Trauma, Zagreb: Iskrenje, autorica Ivana Pedljo

  • Tricycle Trauma, Zagreb: Iskrenje, autorica Ivana Pedljo, foto: Jahvo Joža/ SubSite

    Iako na periferiji zagrebačke kulturno-umjetničke scene, komorne ali vrlo ozbiljne produkcije novog, eksperimentalnog cirkusa sve više privlače pozornost kao neobične i uzbudljive forme suvremenog kazališta. Nova predstava u produkciji Tricycle Traume Iskrenje trapezistice Ivane Pedljo (uz podršku zvuka i svjetla Jasmina Dasovića) nosi podnaslov „Duodrama za čovjeka i trapez“ i drugi: „Minimalistički solo s plesnim trapezom“. Dramski odnos se razvija između partnera izoliranih i fiksiranih u prostoru pozicijom trapeza, ali i između stopljenih protagonista naspram gustog pritiska atmosfere (zvuka, buke izgovorenih rečenica i svjetla koje dopire iz raznih smjerova) kojom su okruženi.
    Tricycle Trauma, Zagreb: Iskrenje, autorica Ivana Pedljo, foto: Jahvo Joža/ SubSiteTricycle Trauma, Zagreb: Iskrenje, autorica Ivana Pedljo, foto: Ivan Marenić
    Scena je ogoljeni ring / arena okružena gledalištem, a u sredini visi trapez. Privlačan i opasan. Taj zavodljivi partner nudi obično neosvojivu, zračnu dimenziju scene. Nudi visine i let ali i prijeti padom. Zahtijeva snažne ruke i vještinu tijela, specifičnu obuku: snagu i čvrstoću zglobova i zapešća, preciznost hvatova i apsolutnu svjesnost cijelog tijela u svakom trenutku. Naravno da je ona prisutna i potrebna kod svih izvedbenih umjetnosti ali u ovom slučaju je neophodna odnosno nedostatak iste potencijalno je koban.

    Prva senzacija je zvučna, odnosno tjelesno zvučna, jer snažni i prilično glasni uznemirujući kontinuirani udarci prožimaju cijeli prostor. Svjetlo se lagano pali i naziremo izvođačicu koja se kreće: posrće, osvaja prostor, uspostavlja lomno tijelo ali i komunikaciju s publikom. Priprema se za suočavanje sa svojim partnerom, jedinim rekvizitom, scenografijom – trapezom. Glasni kontinuirani udarci ne prestaju a ubrzo im se pridružuje i ženski glas koji kao da daje javne proglase preko megafona. „Brisanje svakog javnog statusa pojedinca“, „Proizvodi se biće koje se ne može imenovati niti igdje svrstati“, „Stvaranje izvanrednog stanja, izvanredno stanje postaje pravilo, način vladanja…“ Moram priznati da nisam upoznata s djelima Waltera Benjamina, Hanne Arendt i Giorgia Agambena koji su u programu navedeni kao nadahnuće ali po svemu je očito da se nalazimo u izvanrednom stanju (koje eto traje...); da se sprema svojevrsna bitka na ovom ogoljenom podiju.
    Tricycle Trauma, Zagreb: Iskrenje, autorica Ivana Pedljo
    Tijelo i trapez: na granici plesa i akrobacije sjedinjeni u otporu protiv izvanrednog stanja ili u borbenom klinču. Zadivljujuća je vještina izvođačice Ivane Pedljo koja nikako nije sama sebi svrhom, niti teži spektakularnoj akrobatici nego je komunikacija s trapezom. Akcija ili reakcija na ono što čujemo i osjećamo. Ona pokreće trapez i trapez pokreće nju. Odbacuje ga pa hvata, za sekundu se nalazi u visinama omotana njegovim užetom, prepuštajući se njegovom stisku i sili teži da bi se uskoro spustila i sjela na njegovu prečku i iskoristila ga kao ljuljačku. Izbjegava ga i usmjerava. Pušta da je vode njegovi zakoni i odupire mu se… Kontinuirani tremolo kao da nas okružuje i s vremenom postaje sve jači, agresivniji. „Sve ozbiljne djelatnosti nazivaju se radom. Svaka djelatnost koja nije nužna uvrštava se u nepotrebne. Jedina iznimka koje društvo odobrava jest umjetnost.“ Je li baš ovo vrijeme idealno za neku novu renesansu? Je li sad na umjetnosti da bukne i reagira, bude glasnija, potrebnija, ljekovitija… „na periferiji prihvati zov na samouspostavljanje čovjeka“.
    Tricycle Trauma, Zagreb: Iskrenje, autorica Ivana Pedljo, foto: Jahvo Joža/ SubSite
    Kako živimo u vremenu u kojem živimo i izvanredno stanje traje već gotovo godinu dana nemoguće je ne promatrati ovo u širem društvenom kontekstu (iako je jasno da su dotične misli aktualne u svakom režimu i bilo kojem vremenu). Kakvi god bili naši strahovi, bojali se mi više covida, potresa, poplava ili cijelog niza psihičkih bolesti koji su sve češće vidljivi rezultat ovog izvanrednog stanja ili pak kako god hrabri bili – neki tremolo nam se podvlači pod kožu. Mijenja nas. Tijelo traži prostora i treba zraka, neophodan je prihvatljiv način funkcioniranja i življenja, tjera nas na djelovanje… „Djelovanje nije moguće u izolaciji. Biti izoliran znači biti lišen sposobnosti za djelovanjem“. Što se događa s umom i tijelom kada su mu onemogućene primarne potrebe? Kako se preživljava u tim uvjetima? Nosimo li se ili borimo s tim? Pedljo i njezin trapez nam (pogotovo u završnom dijelu u kojem zvukovni intenzitet pleše po granici podnošljivoga) nudi uznemirujuće i fascinantne asocijacije te borbe ili njenih rezultata: umorno tijelo visi s trapeza, on ga pridržava pri koraku i održava vertikalu hoda, da bi zatim, zarobivši ruke izvođačici, na trenutak poprimio formu srednjevjekovne klade, ili, savijanjem prema gore, jarma, a onda se u trenutku transformirao u neku vrstu krune poganske božice… da bi u smiraj i svjetla i glazbe u zajedništvu sa izvođačicom prodisao. Postao njezin produženi dah. Udah, izdah…

    © Anja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 21. siječnja 2021.
    Tricycle Trauma, Zagreb: Iskrenje, autorica Ivana Pedljo, foto: Jahvo Joža/ SubSite
    Iskrenje
    koncept i izvedba Ivana Pedljo
    dizajn zvuka i svjetla Jasmin Dasović, režija i dramaturgija Marijana Matoković i Ivana Pedljo, tehnička potpora Maxime Weinmann, ilustracija i dizajn Lovro Škiljić / Biblical violence

kritike i eseji