Zimski land art i eko-vizura

Umjetničko-znanstveno istraživanje Land Art, Earth Art, Earthworks: z/Zemlja i antropocen, drugi dio, 29. studenoga 2020., Ozalj, Obrež Vivodinski, Lović Prekriški, organizatorice: Zvjezdana Jembrih i Ida Blažičko, Akademija likovnih umjetnosti, Sveučilište u Zagrebu

  • Marija Graša i Martin Ladika, Šuma kod Lovića Prekriškog, 2020., foto: Ida BlažičkoDrugo izdanje umjetničko-znanstvenoga istraživanja Land Art, Earth Art, Earthworks: z/Zemlja i antropocen land arta, prema zamisli profesorica zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti Zvjezdane Jembrih i Ide Blažičko, okupilo je (te nedjelje 29. studenoga 2020.) umjetnike/ice, teoretičarke i studente/ice u jednodnevnom događanju na nekoliko lokacija in situ u suradnji s Gradom Ozljem i njegovom gradonačelnicom Gordanom Lipšinić (koja, bez bajkovitoga pretjerivanja međuljudskih odnosa, poznaje sve stanovnike/ice svoga grada i šire okolice i njihove svakodnevne brige).

    Dakle, nakon jesenskoga izdanja projekta pod tematskom odrednicom Land art cirkus, kao spoj land arta i novoga cirkusa (više ovdje) ovaj je događaj bio usmjeren na zimski dio godine s obzirom da su sve prirodne religije, ili kako ih je Natko Nodilo odredio – „stare vjere“, a Radoslav Katičić aktualizirao, godinu dijelile na diptih: na topli/svijetli i hladni/mračni dio. Odabrane su četiri lokacije: kod stare škole (koja je bila i inicijalno mjesto samoga projekta začetog 2019.) i pokraj Kupe u Obrežu Vivodinskom, kod kapele Sv. Križa u Loviću Prekriškom te kod župne crkve Sv. Vida u Ozlju, a svojim su se land art radovima predstavili umjetnici/ice Ida Blažičko i Alex Brajković, Zvjezdana Jembrih, Petar Koši, kao i studenti i studentice Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu – Jiao Guo, Ana Maria Maravić, Marija Graša i Martin Ladika.
    Ida Blažičko i Alex Brajković: Singing Forest, Lović Prekriški, 2020., foto: Ida Blažičko
    Krenimo na radove. Kiparica Ida Blažičko i multimedijalni umjetnik Alex Brajković predstavili su svoju ambijentalnu, svjetlosno-zvučnu instalaciju Singing Forest kod kapele sv. Križa u Loviću Prekriškom (koja datira iz 18. stoljeća), gdje su duguljasta zvona, ovješena o stabla ispred navedene kapele tvorile ambijent s prekrasnim pogledom s ogranka žumberačko-samoborskog gorja. Umjetnici su predstavili svoj rad u samo predvečerje; očekivali su noćnu sliku zvonolikih stabala prekrivenih ranim injem kako bi se postigla dodatna noćno-plava čarolija pjevajuće šume, krošanja, halja stabala. Projekt su umjetnici započeli prošle godine u okviru 3. izdanja umjetničkoga projekta Okolo organizatorica Nas dve – Ane Mikin i Tine Kovačiček, posvećenoga istraživanju Zagreba, ranjenoj slici grada, gdje su instalaciju postavili u blizini u potresu oštećene zgrade Državnoga hidrometeorološkog zavod u Parku Bele IV. na Gornjem gradu. Kao i u okviru navedenoga projekta, no, sada u krajoliku, izvan urbanoga prostora, u zimskom ambijentu site-specific svjetlosno-zvučni objekti, koji pomalo nalikuju na kineska duguljasta zvona, kao da preuzimaju ulogu živih instrumentalista koji stvaraju nadrealnu sliku „pjevajuće šume/stabala“. Tu negdje te samoodržive instalacije koju pokreću snaga i nježnost vjetra gotovo kao da arhetipski prizivaju Rabuzinova slikarska stabla – soundscape se prelijeva u forestscape u oblikovanju zvučne vibracije zvona gdje je u večernjim satima živa instalacija, živa slika poprimila i čarobnu plavičasto-magličasto svjetlosnu dimenziju.
    Zvjezdana Jembrih: Plavo za stablo, lijeva obala Kupe kod Obreža Vivodinskog, 2020., foto: Jure Kokeza
    Zvjezdana Jembrih je za land art rad (ili možda točnije u river art radu?) Plavo za stablo odabrala ponovo Kupu kod Obreža Vivodinskog (lijeva obala pored tri odsječena stabla, sada trostrukome panju koje kao da je stablopisni odslik trostruke Božice Prirode – mladosti, odrastanja i suhe, zastrašujuće starosti), kojim se nadovezala na svoj rad iz 2019. godine (više ovdje). Umjetnica uvijek hermeneutički zatvara sliku i izvedbu riječju, pa tako poetski zapisuje i dokumentira: „Land art Plavo za stablo nastavak je moje prošlogodišnje (2019.) land art izvedbe Crvena krpa za stablo na istome mjestu (lijeva obala Kupe kod Obreža Vivodinskog), ali u drugo vrijeme – ovaj put na prijelazu jeseni u zimu. Stablo kojem je bila posvećena prošlogodišnja Crvena krpa više nije živo. Nije se, kao i mnoga stabla uz Kupu na tom dijelu uzvodno od Ozlja, moglo oduprijeti ekološkim promjenama – povišenom vodostaju rijeke uzrokovanim gradnjom privatne hidroelektrane. Ostala je vodena, dubinska sjena ne/vidljiva kao i obližnji slap koji je isto tako potopljen. Plavo, svijetloplavo je boja nestajanja, boja promjene, šutnje i dubinskog posvećivanja. U buci i bijesu, u umnožavanju parada i/ili katastrofa, usred površinskih slojeva i jeftinih metafora koje nas zavode i razvodnjuju, skrovita plava tkanina u hladnoj predzimskoj vodi proslavlja umiruće, bezimeni zov zime, pretakanje i smiraj – da bismo opet nešto mogli osluhnuti. Da bi mlado ljeto ponovno moglo doći.“
    Ana Maria Maravić, Ana Mazmija, Obrež Vivodinski, 2020., foto: Ida Blažičko
    Pored radova inicijatorica navedenoga zimskoga događanja, mogli smo pogledati i iznimne studentske radove. Petar Koši (ALU alumni) je predstavio svoje skulpture objedinjene pod nazivom Lux Aeterna (2020.) kraj župne crkve sv. Vida u Ozlju. Riječ je o njegovu diplomskom radu s, kako je to pojasnio u pisanome dijelu rada, glavnim motivom svjetlosti, koja stoji u fizičkoj i psihološkoj konstrukciji čovjeka, kao alegorija i transcendencija istine, no pritom nailazi na sukob vječnih dihotomija i vrteški: akcija – pasivnost, svjetlost – tama, životnost – smrtnost, koja je sve očitija u transhumanizmu. Ana Maria Maravić predstavila se ovoga puta puzećim radom Ana Mazmija u Obrežu Vivodinskom kao svojevrsne krpene ružičaste zmije-zmijca koju je umjetnica ispunila slamom, travom i završno postavila na stjenoviti dio Obreža kao u nekoj vrsti priziva te zemljane zmije za zimskim suncem.

    Jiao Guo za svoj je rad Composition / Constellation odabrala stablo breze na livadi pored Vatrogasnoga doma u Obrežu Vivodinskom na koje je ovjesila obojane grančice (u ružičasto, plavo i žuto) i ispleteno kamenje nađeno na samoj lokaciji čime je dala životnu, obojanu energiju zimskome stabalcu bez zelenila. Marija Graša i Martin Ladika predstavili su dva zajednička rada: u šumi kraj Lovića Prekriškog oživjeli su suho stablo žicama jedne violine i pjesmom o šumskome ježu, a ispred stare škole u Obrežu Vivodinskom ukomponirali su od otpaloga jesenskoga lišća puteljak kao ulaz u napuštenu školu koja je prije dvije godine (2019.), kako sam uvodno istaknula, postala i izvedbeni centar ovih ozaljskih land art događanja.
    Jiao Guo: Composition/Constellation, Obrež Vivodinski, 2020., foto: Ida Blažičko
    Svi su navedeni radovi, od zmije/zmijca-zmaja, koja se može postaviti u poveznicu s plavim krpama prostrtima poput obojanih premaza na mirnoj površini Kupe, pored eko-vizure objedinjeni, poslužimo se Durandovom odrednicom, i arhetipskim strukturama imaginarnog.

    Završno možemo ponoviti iz najave ovoga iznimnoga projekta kako će se u nastavku svih istraživanja i dalje razvijati edukativna komponenta – rad sa studentima/studenticama u okviru terenske nastave i radionica in situ, istaknut će se fenomen kulturnog krajolika (kulturne geografije), kao i aspekt očuvanja i zaštite materijalne i nematerijalne kulturne baštine, te će se pojačati suradnja s lokalnim zajednicama. Inicijatori ove interdisciplinarne suradnje ističu kako su komunikacija, razumijevanje i interakcije in situ, ključne za poticanje i nicanje novih vizura istraživanja (ove godine projektu su se pridružili Tajana Vrhovec-Škalamera i Maja Flajsig te biolog Leo Hrs) na tragu zaštite i očuvanja najvrijednijeg što nam je zajedničko – z/Zemlje, pogotovo sada kada konačno počinjemo biti svjesni da se u ovim kataklizmičkim posljedicama globalnoga zatopljenja Zemlja trese, da je živa, da je organizam kako nas je na to upućivao James Lovelock. Istina, kad je prvi put predstavio svoju teoriju Geje kao živoga organizma, Lovelockova teorija je dočekana s podsmijehom kao što su podsmjehom još uvijek nažalost dočekivane sve ideje o pravima životinja. No, činjenica jest da je zlatna žaba prva žrtva klimatskih promjena. Iz staništa u Kostarici nestala je potkraj osamdesetih godina 20. stoljeća.

    © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 29. siječnja 2021.

    (
    Tekst je sufinancirala Hrvatska zaklada za znanost (projekt IP-2019-04-5621 „Kulturna
    animalistika: interdisciplinarna polazišta i tradicijske prakse – ANIMAL“)

Piše:

Suzana
Marjanić

kritike i eseji