Stvari nisu kakve jesu druga je predstava iz predviđenog triptiha koreografkinje Eni Vesović koji prati jedan ženski lik (kojeg utjelovljuje plesačica Eva Kocić) pokušavajući odrediti i prenijeti ljudske odnose i korelacije. U ovoj predstavi koreografkinja plesačici pridružuje partnera, glumca Fabijana Komljenovića. Ispreplićući slojeve plesa, scenskog pokreta i nevezanog teksta koji prenosi tijek svijesti i razmišljanja izvođača o trenucima minule povezanosti, koreografkinja uspostavlja priču o dvoje ljudi čiji se odnos gradi i mijenja u vremenu. U traganju za nekim zajedničkim prošlim trenucima u kojima se njihovi emocionalni i racionalni doživljaji preklapaju i usklađuju, neverbalna komunikacija odaje drugu priču u kojoj plesačica nevoljko prihvaća odnosno otklanja svaki pokušaj fizičkog približavanja.
Dramaturgija Mirne Rustemović pruža čvrsti okvir za uspostavljanje korelacija među izvođačima bilo kroz kontrapunkt tekstova koji prati njihov tijek svijesti bilo kroz niz asocijacija na emotivno povezivanje ili sukobljavanje. I scenografija daje naslutiti nešto o njihovom odnosu; scena je podijeljena na njezin prostor sobe, označen jednostavnim stalkom prepunim odjeće s kojom se na početku predstave bori Ema Kocić, te njegov prostor kuhinje koju definira stol punog raznobojnog i sočnog voća i povrća (asocijacija na film Devet i pol tjedana (?)). Prostor stola je ujedno i prostor opisanih emotivnih susreta: kako kroz prikrivenu svađu (razvidnoj kroz naboj radnje sjeckanja i probadanja povrća nožem) ili u posljednjoj sceni harmonične suradnje pri zajedničkoj pripremi obroka.
Plesni dijelovi prikazuju pak vremensku evoluciju i promjene u odnosu, počevši od scene u kojoj plesači ulaze jedan drugome u fizički i emocionalni prostor u kojem se vidi očigledan porast nelagode kod plesačice na uzurpiranje njezinog osobnog prostora, te ga ona svaki puta nježno odguruje i otklanja, ili plesne scene koja je neki spoj senzualnosti i borbe, neke almodovarovske atmosfere (pojačane španjolskom glazbom) u kojoj plesačica pokazuje da stvari ipak nisu kakve jesu završivši neočekivanim, emotivno angažiranim zagrljajem kao priznanjem konačne privrženosti.
Eva Kocić i Fabijan Komljenović vladali su scenom svatko svojim umijećem ali su ujedno pokazali i da se snalaze i u području onog drugog. Tako je Komljenović dominirao glumačkom izražajnošću i jasno razumljivom dikcijom ali se pokazao i kao pouzdani partner u plesnim dijelovima, dok je Eva Kocić preuzela scenu svojom mekoćom i izražajnošću pokreta kojom je uspjela dočarati suptilne promjene raspoloženja. Jedina slaba točka predstave je glazba u izboru i adaptaciji Silvia Bočića. Ne toliko po samom odabiru glazbe koliko je tehničkom izvedbom i ne baš uvijek uspjelim prijelazima nanijela štetu neometanom kontinuitetu izvedbe.
Sve u svemu predstava Stvari nisu kakve jesu uspješno istražuje suštinu odnosa između dvije osobe, ono nedorečeno i neizrečeno što možemo samo naslutiti kroz tjelesnu, neverbalnu komunikaciju, a spoj teksta i plesa čini predstavu komunikativnom i bližom široj publici.
© Jasna Čižmek Tarbuk, PLESNA SCENA.hr, 3. veljače 2021.
Stvari nisu kakve jesu
kreografija Eni Vesović
dramaturgija Mirna Rustemović
izvedba: Eva Kocić, Fabijan Komljenović
premijera 13. prosinca 2020.
glazba Silvio Bočić, kostimografija i scenografija Ana Mikulić, grafički dizajn Luka Borčić, fotografije Karla Kocić
