Da se ne zaboravi

Sjećanje: Milica Zajcev (Tuzla, 1934.– Beograd, 2021.)

  • Milica Zajcev, foto: Aleksandar Milosavljević, arhiva Udruženja baletnih umjetnika Srbije

    Početkom veljače, u 87. godini života, napustila nas je Milica Zajcev, Terpsihorina službenica ruskog nasljeđa, vjerna baletu i umjetničkom plesu do posljednjeg trena. Kritičarka nježnog pera koja je akribično bilježila svaki kulturni događaj, svaku premijeru ili novu skupinu koja bi se promolila na suvremenoj plesnoj sceni. Zdušno je podržavala mlade baletne umjetnike i umjetnice koje bi u profesionalnom rastu brzo sustizala njena dobronamjerna riječ. Točnije, Milica Zajcev pripadala je rijetkim kritičarkama umjetničkog plesa, koja je umjela i najoštriju kritiku iskazati s blagošću i iznad svega – dobronamjerno. Ponekad joj se čak zamjeralo da suviše blagonaklono tumači i kritizira viđeno.

    No, njezin baletni život nije činila samo pisana riječ; bila je ponosna na činjenicu što joj je u baletnoj školi predavala čuvena Maga Magazinović; kao učenica Mileta Jovanovića, a kasnije i proslavljene Nine Kirsanove, morala je imati sjajne osnove postavke tijela i poznavati sisteme koje su uspostavili Legat i Cecchetti. Bavila se i pedagogijom uz Kirsanovu, kao njezina asistentica u baletnoj školi u Skopju i uz to je plesala u Makedonskom narodnom teatru sve dok se nije povrijedila. Tada se definitivno odlučuje za kontinuirano svjedočenje, za javno govorenje, da za budućnost ostane zabilježeno, zapisano, upamćeno ono što se zbivalo na našim plesnim i alternativnim scenama. I tako punih 65 godina. Visokoobrazovana na Filozofskom fakultetu u Beogradu, s upisanim postdiplomskim studijem iz područja estetike, vlastito znanje i stručno iskustvo prenosila je (tijekom devedesetih) i studentima Moderne jazz igre u Novom Sadu, tj. jedinoj diplomiranoj generaciji koja je tih tmurnih godina sveopće inflacije od nje učila povijest plesa. Mnogima je prvo poznanstvo s njom, ali i s baletnom umjetnošću uopće, ostvareno putem medija, brojnih televizijskih i radio serijala koje je osmislila i vodila, a koje smo kao đaci baletne škole radoznalo pratili upijajući informacije. Kreirala je preko osamdeset nastavaka različitih televizijskih serijala: Na vrhovima prstiju, Iz istorije baleta, Baletske nade, Koreograf, Igra što život znači, a kroz eter se oglašavala emisijama Slušamo balet i Beogradski koreografi. To su, dakako, značajni prilozi za njenu bogatu biografiju, koje bi vrijedilo i reprizirati za nove generacije.

    Nije pravila razliku u pisanju o kakvoj spektakularnoj premijeri u Narodnom pozorištu, gostovanju svjetskih kompanija na BEMUS-u ili BITEF-u ili pak premijernog izvođenja neke male trupe u povoju, koja nastupa bez kostima i profesionalnih pogodnosti, prkoseći vremenu i nedostatku financijskih sredstava. Milica Zajcev ih je jednako tretirala i podržavala, vjerujući da umjetnost iznenađuje i prosijava tamo gdje ne postoje uvijek svi materijalni uvjeti. Za nju je umjetnički ples imao jednaku i jednu supstancijalnu vrijednost, bez obzira o kom se pravcu radilo, klasičnom, modernom, jazz plesu i bez obzira radilo li se o svjetskim koreografskim zvijezdama ili debitantskim ostvarenjima. Tako je nastala i svojevrsna antologija njezinih tekstova Igra odraz vremena sadašnjeg (u izdanju UBUS-a) kao kronika beogradske plesne alternativne scene od 1960. do 2007. godine. U uvodnoj riječi Milica Zajcev priča i o sebi: „Ako je 'ples dijete glazbe i ljubavi', kao što je pisao Sir John Davies i ako ’onaj tko pleše, hoda po vodi usred plamena’ kako je opjevao Federico Garcia Lorca, onda on zaslužuje da mu poklonimo bar jedan dio nas i naše savremenosti dok lutamo životnim plavetnilom – a to sam činila i činim.“
    Milica Zajcev, foto: Aleksandar Milosavljević, arhiva Udruženja baletnih umjetnika Srbije
    Kada je pisala o trupi Beogradski savremeni balet Smiljane Mandukić tome je prethodilo često posjećivanje proba i razgovori s koreografkinjom. (Žalila je što se nikada nije oprobala kao bosonoga plesačica neke trupe poput Smiljine. Smatrala je da bi tako osvojila više scenske slobode i neke nove domete.)

    Dugi niz godina pisala je za dnevne listove Borba, Naša borba, Danas i prelazila nekadašnju državu, Jugoslaviju, uzduž i poprijeko, ne bi li svjedočila uspješnoj premijeri u Skopju, Zagrebu, Ljubljani ili Sarajevu, dakako i Beogradu u kome je i živjela. Objavljivala je u Pozorišnim novinama, kao i u časopisima: Pozorište, Orchestra, Kretanja, Teatron, Scena, Premijera, u Zborniku Matice srpske za scenske umetnosti i muziku, Teatarskom glasniku, svjetskim magazinima Ballet Today, Dance Magazine, Ballet Rewiew. Pridonijela je enciklopedijskim izdanjima u ex Jugoslaviji, uređujući i pišući sažete članke o umjetničkom plesu. Dobitnica je Sterijine nagrade za teatrologiju za knjigu Igra što život znači. Od Udruženja baletnih umjetnika Srbije primila je dva priznanja: Nagradu za životno djelo i Plaketu za doprinos Festivalu koreografskih minijatura. Dobitnica je značajnog priznanja za vrhunski doprinos nacionalnoj kulturi Republike Srbije. Punih 35 godina bila je zaposlena u Saveznom sekretarijatu za inozemne poslove.

    Milica Zajcev je otišla u godini kada se navršila stogodišnjica od dolaska Margarite Froman na ex-jugoslavenski interkulturalni prostor (1921). U vrijeme kad se sjećamo te značajne Ruskinje koja je stupila u ovdašnji svijet klasičnog plesa, educirala nas, kreirala, promijenila i pomjerila njegove tijekove, druga je istupila iz njega tiho i usamljeno, ostavljajući za sobom brojne knjige, kritike i eseje te stručne tekstove o umjetničkom plesu. Njezin prvi kritički tekst, napisan još u gimnazijskim danima, nastao je povodom premijere baleta Ohridska legenda (1947) u koreografiji Margarite Froman. U djelu Otkrivamo tajne baleta o toj predstavi Milica Zajcev je kasnije zapisala: „Prvobitan integralan postav Ohridske legende Margarite Froman u kojem su dominirala folklorna obilježja, iskonskom ljepotom narodne umjetnosti može zadovoljiti i suvremenog gledatelja.“ Posebno je isticala Baranovićevo Licitarsko srce u koreografiji Margarite Froman, a za njegovo premijerno izvođenje smatrala je da ima „istu važnost kao što u svjetskim razmjerima ima izvođenje baleta Petruška Igora Stravinskog“.

    Posljednju publikaciju o razvoju baletne umjetnosti u profesionalnim jugoslavenskim kazalištima znakovitog naslova Tako je počelo: Da se ne zaboravi, objavila je 2019. godine o vlastitom trošku, uz pomoć svoga sina. Milica Zajcev je sakupljala sve što se moglo sakupiti o plesu. Tako me jednog dana nazvala telefonom i rekla: „Čujem da pišete doktorski rad o Smilji Mandukić. Dođite kod mene, imam materijale koje Vam želim dati.“ Ponudila je spas, jer nitko, nijedan muzej, nije imao ono što je ona čuvala. Zato moj osjećaj duga prema njoj ostaje poseban i velik.

    © Vera Obradović, PLESNA SCENA.hr, 19. veljače 2021.