U vlastitoj sobi

SOLO., autorica i izvođačica Sonja Pregrad

  • SOLO., autorica i izvođačica Sonja Pregrad, foto: Nives SertićSOLO. je snažan autorski iskaz koji pokazuje eruptivnu potrebu za samodefiniranjem, ekspresijom temeljenom na dvojnosti ja/tijelo i pitanju kako uopće biti unutar tijela podložnog promjeni, raspadu, društvenim upisima, boli. Autorica i izvođačica Sonja Pregrad predstavila se kao promišljena autorica, koja uspijeva osobni tjelesni izraz pretočiti u višeslojni scenski doživljaj, a u nekim trenucima, unatoč atmosferi težine i stanovite gorčine, postići i poetsku razinu.

    SOLO., autorica i izvođačica Sonja Pregrad, foto: Nives SertićUlaz u predstavu možemo pronaći ako pogledamo dizajn letka i sam naziv predstave. Na letku, umjesto tijela, umjesto slike izvođačice, nalazimo – okvir. Zanimljivo je da na sanskrtu, tijelo, sarira, znači i podrška, ono što je lako uništeno ili rastočeno, materijalne dijelove tijela, nečije tijelo ili osobnost, mrtvo tijelo, okvir. Okvir za ono što je unutra. S druge strane, SOLO s točkom na kraju upućuje na stav da je stanje koje autorica preispituje odijeljenost odnosno samoća. Tijelo je, zaštićeno kožom kao mjestom prijenosa kako prema vani tako i prema unutra, ipak granica. Unutar tijela smo sami.

    S tom samoćom i tijelom kao nečim što i jesam i nisam ja, Sonja Pregrad suočava se slijedom plesnih improvizacija u kojima, unutar divljeg i ekstremnog pokreta (kojim iskazuje veliku snagu i kontrolu), predstavlja tijelo na različite načine. Kroz izvedbu otvara i pitanje identiteta, prvenstveno ženskog, te kako pojmiti tijelo kao izvor egzistencijalne traume.
    SOLO., autorica i izvođačica Sonja Pregrad, foto: Nives Sertić
    Od samog početka, uobličenog u seriji skokova rastuće amplitude i napora, izvođačica razara i rastače uobičajenu hijerarhiju tijela. Na scenu postavlja objekte (stolce, teglu s biljkom, cipele, pribor za jelo) koje koristi tijekom predstave, od kojih je svaki tijelo – rekvizit, objekt, ali i metafora. Jedna od prvih slika predstave pokret svodi na lagano titranje, treperenje listova biljke i kose izvođačice, dok ona potpuno opuštena, disanjem ponire u sebe djelujući iznimno krhko (suprotno naglašeno moćnoj scenskoj pojavi) i potpuno usklađeno sa sobom (kao suprotnost anksioznosti koju komunicira tijekom izvedbe). U toj slici pokret je ne-materijalan, to je dah, odnosno strujanje zraka izazvano ventilatorom. U svim ostalim slikama razlog za pokret dolazi iz izvođačice koja se kompleksnim suprotstavljanjem sebe i svog pokreta odmiče od svog tijela i dovodi ga do krajnjih istezanja i padova.

    SOLO., autorica i izvođačica Sonja Pregrad, foto: Nives SertićPitanje objektivizacije tijela rješava igrom sa stolcem (prizivajući Damira Bartola Indoša), pitanje tradicionalnog ženskog identiteta ženskim kostimom te igrom nožem i vilicom, koje na koncu zabija u zemlju iz koje izrasta biljka. Tu su i pitanja ženske boli i seksualnosti te neosjetljivosti i iscrpljenosti tijela. Predstava je opremljena pop-pjesmama Davida Bowiea, P.J. Harvey i Desire Noire koje, riječima autorice, „popularno parafraziraju iste motive i na taj način poopćuju intimno“, kao i kratkim stihovima u izvedbi autorice, koji diskretno prate scensku igru. Na kraju izvođačica potpuno gola na trenutak poseže za nježnošću prema sebi, no ubrzo nepredvidljivo razara stvorenu sliku, pretvarajući se u grotesku, u demona ili Alisinog zeca, nestajući, kao da napušta vlastitu izvedbu, vlastitu sobu u koju nam je tijekom četrdesetominutne izvedbe dopustila da uđemo.

    © Iva Nerina Sibila, KULISA.eu, 21. siječnja 2009.

Piše:

Iva Nerina
Sibila

kritike i eseji