Večer u Kyiliánovu vrtu

26. tjedan suvremenog plesa: Nederland Dans Theater II, 27'52'' i Gods And Dogs, kor. Jiří Kylián; Subject to Change, kor. Sol León i Paul Lightfoot

  • "Ples je vrt. Možda ne velik, ali neizmjerno visok i beskrajno dubok. Mjesta ima za sve. Postavite si pravila kako biste ih mogli kršiti, kako biste pronašli nove osjećaje, nove stvarnosti, nove dimenzije."
    Nederland Dans Theater II: Subject to Change, kor. Sol León i Paul Lightfoot
    Tim je riječima Jiří Kylián čestitao međunarodnoj zajednici Dan plesa 2000. Umjetnik koji je sa 28 godina preuzeo vodstvo Nederland Dans Theatera i tijekom sljedećih četvrt stoljeća postao njegovim sinonimom u smislu visokog izvedbenog artizma i duboke refleksivnosti djela, humanist i vizionar koji je osmislio Nederland Dans Theater II kao mjesto stasanja mladih plesača iz cijelog svijeta (i time osigurao centralnom ansamblu stalni pritok svježe, mladenačke, a tehnički i interpretacijski osposobljene energije) i NDT III za starije plesače (nešto kao danas aktualna treća životna dob), raste u mudrosti spoznaje i umijeću scenske prezentacije. I otkriva nove stvarnosti i nove dimenzije plesnog teatra.

    Tako je 26. tjedan uistinu započeo s programom iz snova. Plesna večer koju je NDT izveo u zagrebačkom HNK rijetka je kazališna svetkovina, sjajno osmišljen poetsko-refleksivni triptih koji ispunjava i uzbuđuje.
    Nederland Dans Theater II: 27m52s, kor. Jiří Kylián
    Prva Kyliánova koreografija 27'52'' djelo je suptilne duhovitosti u rezimiranju uloženog truda prevedenog u satnicu, u odnosu na dobiveni rezultat. 4 418,75 sati za stvaranje u odnosu na 27'52'' za gledanje! Riječ je o razini na koju upućuje programski tekst, ujedno fina ironija na suvremeni imperativ učinkovitosti, proizvodnju umjetnosti i vrhunsko božanstvo Isplativosti. Ima li onda sve to smisla!? Istovremeno, naravno, Kylián se poigrava sa smislom uopće, jedinim istinskim, stvaralačkim, ovdje i sada prisutnim; s uloženim trudom i napetim, zanesenim tijelima, pomicanjem brda dok tlo (trake plesnog poda) svako malo izmiče pod nogama (ili ga netko nekome namjerno pomakne…) a prijeteći svod (crni kratki zastori) pritišće i samo što se nije stropoštao.

    Nederland Dans Theater II: Subject to Change, kor. Sol León i Paul LightfootDruga, središnja koreografija, odlično smještena između dva Kyliánova djela, rad je novih snaga stasalih u NDT. Autorski dvojac Sol León i Paul Lightfoot nakon plesačkih su karijera u NDT I nastavili djelovati kao autori. Njihova koreografija Subject to Change na glazbu iz gudačkog kvarteta Smrt i djevojka Franza Schuberta dirljiva je i poetična scenska minijatura, promišljena i znakovita u svakom detalju, beskrajno izražajna u govoru tijela. Crna plastična dubina, mladići u crnim odijelima (s crvenom podstavom), crvena pravokutna podloga i zbunjena djevojka, još zapravo plaha djevojčica, po stavu leđa, zatvorenoj, nespretnoj poziciji i bijeloj, širokoj haljinici. Roger Van der Poel i Carolina Mancuso ostvarili su nježan, složen, tehnički precizan, znakovit odnos u kojem mlada tijela kipte, traže, osjetljivo živa i bolna u nedokučivoj čežnji bivanja.

    Nederland Dans Theater II: Gods And Dogs, kor. Jiří KyliánNa kraju – Gods And Dogs Jiříja Kyliána kao jedan od vrhunaca autorskog umijeća i produhovljene scenske strasti. Fascinantno je kako plesačka tijela, prelijepa u osobnoj izrađenosti i spretnoj igri kontakta, nisu nimalo pretenciozna nego ljudski krhka i izložena (mladići su najčešće nagog torza). Gledajući ih, svjedočite svim mogućim nijansama impulsa koji ih pokreću i uzdrmavaju iz nutrine. Gdje su nam granice svijesti, kad pucaju, i što se otvara ili zatvara onkraj… Čudesna tama koja opkoljava tijela, pod nejasnom vizijom boga / psa / vuka koja se gasi i opet pojavljuje sve veća i jasnija, ali opet neuhvatljiva iščezava. Viđena ili zamišljena? Šumovi i krčenja na trenutke ulaze u glazbu. Da li nam se to učinilo ili ne valja snimka ili? Sivo-srebrna pozadina sazdana od traka u početku asocira na rešetke, ali pod drugim svjetlom i otvorena u veliku površinu horizonta postaje živa zavjesa, titrajuća svijest, izolacija. I na kraju – uvijek tama. Konačni rez je u crnom.

    Tajanstveno, fino tkanje autorovih misli i tjelesnih podražaja koja vode, lome, tjeraju plesače, gotovo je nemoguće pretočiti u riječi. Ostaje neka uzdižuća, lijepa i bolna punina. Ecce homo na Kyliánov način.

    © Maja Đurinović, KULISA.eu, 27. svibnja 2009.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji