Štiklom po stereotipu

26. tjedan suvremenog plesa: Companhia Paulo Ribeiro, Portugal, Masculine / Feminine, kor. Paulo Ribeiro

  • Companhia Paulo Ribeiro, Portugal, Feminine, kor. Paulo Ribeiro, foto: © Thierry Burlot
    Paolo Ribeiro vratio se na Tjedan suvremenog plesa, ovaj put s diptihom Masculine/Feminine čiji je samo jedan dio, Feminine, zagrebačka publika imala prilike vidjeti uživo, dok je zbog ozlijede izvođača Masculine bio prikazan kao projekcija. Podsjetimo, isti je autor gostovao i na prošlogodišnjem festivalu, kada je i sam sa suprugom nastupio u izvedbi Malgré Nous, Nous Étions Là. Ribeiro je iskusni i nagrađivan portugalski koreograf čije su radove izvodile trupe poput Ballet Gulbenkian, Lisabon Dance Company, Ballet de Geneve ili Nederlands Dance Theater, kojeg smo imali prilike vidjeti i na programu ovogodišnjeg TSP-a. Godine 1995. osniva vlastitu trupu Companhia Paulo Ribeiro, koja je danas među najvažnijim portugalskim plesnim trupama, a posljednjih jedanaest godina matična joj je kuća Teatro Viriato u Viseu.

    Već prošle se godine Ribeiro predstavio kao duhovit autor, zaokupljen muško-ženskim odnosima, pa je i ovogodišnji nastup na tragu tih karakteristika, osim što je ovoga puta manje zainteresiran za odnose među spolovima a više za one unutar spolova. I ovaj je put autor nadahnut djelom portugalskog pjesnika Fernanda Pessoe. Ovdje ću se zbog okolnosti ipak usredotočiti na uživo izvedeni rad Feminine, koji prikazuje i ironizira ženske stereotipe. 

    Companhia Paulo Ribeiro, Portugal, Feminine, kor. Paulo Ribeiro, foto: © Thierry BurlotPet izvođačica kreira ženski kružok od šarenih krpica i visokih potpetica u kojima djeluju više nespretno nego ženstveno, pokušavajući usvojiti sofisticirane kretnje kako bi se svidjele publici ili je zavele, odajući seksipilnim glasom svoje telefonske brojeve. Na zelenoj podlozi, ulazeći i izlazeći kroz plastične zastore, one su kao proizvodi shopping centara serviranih na prodajnim policama, koji kad ih probamo nikako baš ne pristaju. "Zašto sam tako nesretan? Zato jer sam ono što ne bih trebao biti. Zato jer pola mene nije u sestrinstvu s drugom polovicom. Pobjeda jedne polovice poraz je one druge." Citat je to Fernanda Pessoe, kojim započinje predstava, a nastavlja se sukobom u ženskim tijelima koja odbijaju imperative nježnosti, uglađenosti i elegancije. Plesačice tako, iako vidno tehnički vješte, s beskrajno dugim nogama i rukama koje itekako mogu izigravati mekoću i nježnost, neprestano ispadaju s traka u nekontrolirani, slobodan pokret opuštenih ristova, neravnih linija, grubljih energija, neuravnoteženih plesačkih ispada.

    Predmeti kojima se izvođačice služe, osim cipela s visokim potpeticama oko kojih kruže kao oko relikvija da bi ih na kraju grubo odbacile, veliki su i šareni jastuci koji se spretno pretvaraju u sofisticirane krinoline, a kasnije u postolje na kojem se teško namjestiti. Pessoine stihove uglavnom izgovara ista izvođačica, jedina među njima koja nije profesionalna plesačica, a koja u jednom monologu utjelovljuje potpunu i ispunjenu podanicu okrutnih muškaraca, da bi ubrzo zatim prešla u ulogu intelektualno superiorne uštogljene stare gospođe, uz obvezan britanski naglasak . 
    Companhia Paulo Ribeiro, Portugal, Feminine, kor. Paulo Ribeiro, foto: © Thierry Burlot
    I dok predstava počinje bučnim nerazgovjetnim međusobnim nadglasavanjem izvođačica te histeričnim vriscima, a nastavlja se nespretnim ali upornim svladavanjem pravila života, kraj obilježava dugo dostojanstveno vježbanje joge i dubljenje na glavi uz pjesmu čiji stihovi govore "tortura nikad ne prestaje", zaključujući kako ženski identitet nipošto nije nešto što možemo jednostrano utrpati u neki društveno prihvaćeni obrazac ponašanja, nego nešto mnogo složenije i zabavnije.

    © Jelena Mihelčić, KULISA.eu, 29. svibnja 2009.

Piše:

Jelena
Mihelčić

kritike i eseji