Dnevnik plesnog festivala

10. festival plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu, 24. – 28. srpnja 2009.

  • Publika u KašteluPo deseti put Svetvinčenat pleše. Snježana Abramović Milković, osnivačica i umjetnička ravnateljica Festivala dočekuje goste i izmjenjuje brze upute sa Mirnom Čubranić i Sandrom Babac, osobama za sva pitanja i suradnicama od samih početaka. Branko Cvjetičanin (šef tehnike) suvereno preraspoređuje svoju neveliku i brzu ekipu po scenama: trg (Placa) nudi više perspektiva, neke izvedbe su ispred bunara, druge u loži, moguće je korištenje zida Kaštela ili uličice uz crkvu, a vrhunac se svake večeri očekuje na velikoj sceni unutar zidina kaštela Grimani. To prekrasno ljetno kazalište koje pod zvjezdanim istarskim nebom nesumnjivo pojačava doživljaj scenskih događanja sada je i dobro opremljeno tribinama i sve većim brojem mjesta za sjedenje.

    Plakat 10. festivala pčesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat 2009.Neslužbeno, bez fanfara i podizanja zastave, festival počinje izložbom fotografija X godina festivala Emila Živolića i Andija Bančića u Kulturnom centru. To je i pravo iznenađenje i, kako kasnije službeno saznajemo od Dalibora Macana, nečelnika općine Svetvinčenat, poklon Festivalu za deseti rođendan. Zapravo, još uvijek mi zvuči nevjerojatno, jer nakon iskustva Ane Roje u Kaštel Kambelovcu i zagrebačke Škole suvremenog plesa Ane Maletić u Bogovićevoj 7 (naime, obje škole su izmještene a ugostiteljski objekti otvoreni u njihovom prostoru vrlo poetično su nazvani Škola), ovdje se desilo obrnuto! Nekadašnja slavna oštarija Ćuk, već nekoliko godina zatvorena, pretvorena je u prekrasan veliki prostor za rad i edukaciju tijekom godine.

    24. srpnja: Tradicionalni ples u suvremenom ruhu
    Jant-Bi/Ecole de Sables, Senegal: Waxtaan, kor. Germaine Acogny, Patrick Acogny
    Jubilarni festival započeo je velikim scenskim spektaklom umjetnika iz Senegala, predstavom Waxtaan u koreografiji Germaine Acogny i njezinog sina Patricka i izvedbi plesne (Jant-Bi) i glazbene skupine (l'ecole des Sables). Germaine je utemeljiteljica suvremenog afričkog plesa koja je pokrenula i umjetnički vodila više kompanija i plesnih centara, između ostalog kao Béjartova suradnica i Mudra Afrique. U svojoj poruci za svjetski Dan plesa (1992) poslužila se stihovima Leopolda Senghora: "Mi smo narod plesa čije noge oživljavaju udarajući o tvrdo tlo". I uistinu, kompaniju Jant-Bi ne čine egzotični, divlji ratnici, nego sjajni, obrazovani plesači, koji jednako vladaju tradicijom afričkog plesa kao i europskog suvremenog plesnog kazališta. No dok je, primjerice, antologijsko Joossovo djelo Zeleni stol, groteskno u raspravi političara s maskom za stolom uvod u ratne patnje gdje gospodari Smrt, ovdje će političari nakon ritamske rasprave za stolom otići za instrumente, i pokrenuti ples. Jest da oni drugi plešu kako ovi prvi sviraju, ali to je, čini mi se daleko od naših konotacija i načina razmišljanja i pravo je zajedništvo duha, zvuka i tijela. Zarazni, organski ritam dominira tijelima koja kroz ples stječu samosvijest i osvajaju prostor zračeći ponos i snagu.

    Tradicijom se na suvremen način bavila i druga predstava, Koncert za dangubu i zgubidana Rajka Pavlića i Mate Matišića; domaća i već nam poznata, ali uvijek zanimljiva u komunikaciji dvoje vrsnih umjetnika različitih izraza a bliskih stavova. I gorda u skromnosti i ironična spram aktualne umjetničke stvarnosti.

    25. srpnja: Večer dueta

    Laura Arís i Jorge Jáuregui, Valderrobres 2008Trg je pripao malim ljubavnim pričama, izvrsnim plesnim minijaturama u dvoje. Laura Aris Alvarez (na Kulisi je objavljen razgovor s njom) i Jorge Jauregui Allue, nekadašnji članovi Vandekeybusove grupe Ultima Vez, izveli su dvije koreografije: Y del resto non se nada (A o ostalom ne znam ništa) i La era de los cosmonautas (Era kozmonauta). Prva je satkana od međusobnog iščekivanja, čežnje, nemoći, potrebe za podrškom, povjerenja i prepuštanja, a tehnički sva u podupiranju, podmetanju tijela pod tijelo, prijenosu težine i traženju zajedničkog težišta. Jedan drugog diže, nosi, vuče, u grozničavom tempu se nalaze i – odustaju. Drugi duet, Era kozmonauta duhovit je prikaz odnosa između čovjeka i životinje, poput posvete pionirskom, istraživačkom duhu i vremenu otkrivanja i pripitomljavanja prirode.

    Rosana Hribar i Gregor Luštek, Slovenija: 10 let (10 godina)Slovenski par Rosana Hribar i Gregor Luštek izveo je svoju koreografiju 10 godina (naslov se odnosi na njihov privatni i profesionalni jubilej, i nalik je brzinskom rezimeu). To je briljantni i u jednom dahu izveden duet, u stalnoj i furioznoj mijeni međusobnih odnosa. Nježni i divlji, beskrajno su uigrani u prepoznavanju svakog miga i impulsa i anticipiranju pokreta tijela onog drugog.

    Alta Realitat, Španjolska: Ölelés, zamisao i izvedba Jordi Cortés and Damián MuñozU Kaštelu su nastupili Jordi Cortés i Damián Muñoz (grupa Alta realitet iz Španjolske) kao autori i izvođači predstave Őlelés. Muški duet, višeznačan i nikada do kraja definiran u odnosu, pun je napetosti i zaustavljenih pokreta, pomalo i mističan u simbolici (buket bijelih ljiljana, klatno na kojem visi tijelo, čaše s crvenim vinom), oscilira između pristojnog taktiziranja, krivnje, otvorenog sukoba i povlačenja. Mučan i taman, tjelesno zahtijevan i grub ("jer sve su priče napisane sjemenom i krvlju"), taj teatar ne donosi pravo rješenje nego ostaje dosljedan ideji da vrijeme ništa ne liječi.

    26. srpnja: Tijelo zadano formom, ograničeno prostorom

    Isabelle Schad/Laurent Goldring, Njemačka: Unturtled, kor. Isabelle Schad, Laurent GoldringPlesačica Isabelle Schad i vizualni umjetnik Laurent Goldring zajedno potpisuju koreografiju djela Unturtled. Riječ je duljem zajedničkom istraživanju, oblikovanju drugačijeg, nekonvencionalnog tijela, koje uz pomoć kostima poprima nove forme. Na trenutak čudna lutka / klaun, ili posve apstraktna forma koja diše, Isabelle spretno (poput kornjače, na što aludira naslov) skriva pravo tijelo i pronalazi (kostimom) skriveni mehanizam impulsa i pokreta kojim stvara privid novih tijela.

    Commedia Futura, Njemačka: Up to 70 cm, kor. Felix LandererI dok se Isabelle igra sakrivena ispod oklopa, njemački kvartet Commedia Futura pod vodstvom Felixa Landerera u Up to 70 cm proširuje pretijesne prostore. Stolovi (s kojima igraju individualno, u kombinacijama i zajedno tvoreći veću plohu) im omogućuju drugu razinu, podjelu i razigranost prostora, ali i vrlo ograničenu površinu. Mladi, brzi, spretni i izražajni, u dobrom tempu i koreografskom ritmu mijenjaju situacije i odnose. Iznimno su upečatljiva ostala posljednja dva, međusobno suprotna dueta: jedan suptilan u zajedničkom disanju i osluškivanju i rješenju kretanja u dvoje, i drugi, gdje su On i Ona u suprotnom tempu i Ona stalno bježi, u nervozi, nesigurnosti i nedostatku povjerenja u mogućnost dijeljenja zajedničkog prostora.

    I na kraju te večeri, zapravo već duboko u noć, grupa od samo četrdesetero osoba ima privilegiju ući u jednu od dvorana Škole i dobiti samo svoj ples. Prema konceptu Marjane Krajač i produkciji Zagrebačkog plesnog ansambla u događanju pod naslovom Simple life četvero plesača (Pavle Heidler, Zrinka Lukčec, Martina Nevistić i Marjana Marjančić) je pripremilo po deset plesnih minijatura, dakle svaki gledatelj je imao ekskluzivno pravo na svoj ples. Istovremeno, gledatelj ne može uspostaviti komunikaciju sa (svojim) izvođačem i (svojim) djelom, nego (ipak!) pasivno sudjeluje u primopredaji djela. Tako da s jedne strane jest povlašten, ali se s druge osjeća uskraćen za onih ostalih 39 minijatura (koje se čine vrlo zanimljive dok vani, čekajući svoj red, prelistavate četrdeset bilježnica, dnevnika rada nastale u manufakturi plesova), i u izoliranosti svog doživljaja nema nikakvu mogućnost usporedbe.

    27. srpnja: Ritual i pročišćenje

    Dan je žalosti posvećen žrtvama nesreće vlaka (odnosno žrtvama ljudske gluposti, površnosti i pohlepe) kojoj se pridružuje vijest o smrti Mercea Cunninghama. Ali njegova se čini lijepom i teško dostižnom: u 91. doma, u snu.

    Compagnie Jose Besprosvany, Belgija: A propos de butterfly, kor. José BesprosvanySmrt je bila prisutna i na sceni i to kao najpoetičniji trenutak predstave A propos de butterfly Joséa Besprosvanyja. Predstava inače prepuna (= previše puna) audiovizualnih dosjetki u smislu autorske autoironije spram svrhe, značenja i, u krajnjoj liniji, posljedica umjetničkog djela (može li se njime mijenjati svijet?) kao i sarkazma spram svijeta i konkretno, američke politike, imala je okosnicu u Puccinijevoj operi Madame Butterfly (glavni muški lik koji izaziva tragediju je površni američki časnik Pinkerton). Autor, i sam stalno prisutan u polutami scene sumnjičavo i na glas prati tijek svoje predstave tražeći joj smisao. Kako uopće u kontekstu suvremene stvarnosti (vrijeme Busha) shvatiti i prezentirati na sceni samoubojstvo iz ljubavi? I iako ideja predstava nije pronađena do kraja (osim same igre) lik male tragične Cho Cho San je ostvaren silno dirljivo, nježno i – neobično. Naime ona je živa plesačica koja izgleda kao bunraku lutka i kreće se lagano, pažljivo vođena pokretima plesača/lutkara. U toj savršeno izvedenoj a simboličnoj u smislu manipulacije igri ona dosljedno prolazi svoju priču sve do ritualnog harakirija.

    Učenice Škole suvremenog plesa Ane Maletić na pokusuU okviru prezentacije Škole suvremenog plesa Ane Maletić, nastupile su učenice s koreografijama 1, 2, 3… kreni (kor. Renata Vraneković) i 4 u 1 (kor. Adrijana Barbarić), a ja sam pokušala podsjetiti na plesne korijene, povijesni lik i koreografsko djelo (prikazani su dijelovi iz koreografija Veze i Magije) osnivačice Škole i lani objavljenu monografiju Razvoj suvremenog plesa: Ana Maletić, životopis u izdanju Hrvatskog instituta za pokret i ples.

    ERE Bistoury, SAD: Bolo, koncept i režija Alexey TaranNa kraju večeri nevjerojatno snažan i organiziran scenski kaos u loži. Bolo Alexeya Tarana dolazi kao produkcija iz Sjedinjenih Država ali je tipične ekspresije ovog autora iz Venezuele. Uz njega su, sabijeni u tom malom prostoru, poput kaveza napučenom žicama, bazenom, instrumentima Carla Forte i Omar Roque (ujedno i autor glazbe). Organska i bijesna izvedba udara na sva ćula, ali ne odbija nego kao da vrištanjem tijela (uz zvuk koji bi se mogao opisati najbliže kao psihodelični punk) izbacuje protest, pobunu, oslobođenje svih nataloženih frustracija, zabrana i prisila. Voda i smirujući završni song odlično su zaokružili predstavu poput scenskog rituala pročišćenja.

    28. srpnja: U znaku Nižinskog

    Sudio za suvremeni ples u koprodukciji sa Scenom Gorica: Duh (sklon promijeni), autorica Maja DrobacIako je nesumnjivo festival završio pod dojmom čežnje za skokom u ono nešto više i drugačije, ne treba zaboraviti nastup Studija za suvremeni ples i predstavu Maje Drobac Duh (sklon promijeni). Predstava koja je nedavno imala premijeru na (velikoj) Sceni Gorica u Velikoj Gorici u komornom ambijentu svetvinčenatske lože zaživjela je na bolji način otkrivajući posve nove dimenzije izvedbe, (što možda nije loše imati u vidu u daljnjem životu projekta).

    Također treba primijetiti iznenađujuće likovne intervencije u prostoru, koje bi osvanule uvijek na drugom mjestu, kao da i ti likovi/oblici izrađeni iz različitih materijala u likovnoj radionici pod vodstvom Jadranke Krušlin-Korda i Dragice Pehar-Krmpotić plešu po Placi. Šteta što nestaju iznenada kao što se i pojave.

    Transit Dansa: El salto de Nijinski, kor. Maria RoviraBožanski plesač, čovjek-ptica, Božji klaun – Vaclav Nižinski nije samo jedan od najznačajnijih imena svjetske povijesti plesa, vjerojatno prvo ime baletne avangarde 20. stoljeća, nego je sve više i simbol suvremenog umjetnika. Njegovo tijelo je uistinu dosizalo nevjerojatne visine, ali ikarovski duh je išao i više, do puknuća.

    Poslijepodne jednog fauna Nižinskog na glazbu Igora Stravinskog bio je ispit 4. semestra (2008) odsjeka za glumu i lutkarstvo Umjetničke akadmije u Osijeku iz područja pokreta, vezanog uz temu plesnog modernizma. Mentorica, Barbara Matijević prenijela je rekonstruiranu koreografiju Fauna studentima, a na festivalu u Svetvinčentu nastupili su Goran Guksić i Andrea Giordani (koji su u međuvremenu sami rekonstruirali i plesnu partituru velike nimfe).

    Transit Dansa: El salto de Nijinski, kor. Maria RoviraBio je to, pokazalo se, odličan uvod u veliku predstavu španjolske grupe Transit Dansa i koreografkinje Marie Rovire: El salto de Nijinski. Nadahnuta znamenitim, srećom zabilježenim, čudesnim, nepripremljenim skokom Nižinskog (tada ostarjela i nakon duševnog sloma posve otupjela umjetnika) u baletnoj dvorani, ali i scenskim djelom, a zasigurno i umjetnikovim dnevnikom, ta predstava je i posveta i poziv na skok. Sedmero sjajnih plesača izvodi precizno, gusto tkanje pokreta, poput teme s varijacijama, u kojem prepoznajemo za Nižinskog karakteristične (i slikama ovjekovječene) stavove i geste: mistični Faun, strasni, divlji Rob iz Šeherezade, poetična Ruža iz Spectre de la rose, tragični lutak Petruška… Sve te uloge se pretapaju u dinamici i strasti tijela i krhkosti duše. Moćni rob se lomi kao krhki lutak, a iza svakog zaleta i skoka slijedi pad. U snažne grupne scene diskretno su i suptilno umetnuta sola (kao predah i bolna usamljenost u razgovoru s Bogom), dueti i terceti, koji mogu asocirati na poznate, i zapravo presudne biografske detalje, kao što je veza pa potom sukob s Djagiljevim, brak s Romolom… A baletna djela koja je proslavio svojom interpretacijom najednom postaju simbolična anticipacija stvarnih događaja.

    Večer za sjećanje – u iščekivanju sljedećeg Festivala.

    © Maja Đurinović, KULISA.eu, 1. kolovoza 2009.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji