(Ne)uhvaćeno
Trap(p)ed, kor. Melita Spahić Bezjak (produkcija: Udruga profesionalnih plesnih umjetnika PULS, Zagreb; Melita Spahic Dance (MSD), London, Velika Britanija; Free Dance Karlovac)
-
Projektom Trap(p)ed na sceni Zagrebačkog kazališta lutaka predstavile su se, ili točnije, vratile se domaćoj plesnoj sceni, dvije plesne pečalbarke. Melita Spahić Bezjak koja je niz godina vodila plesne skupine u Karlovca, a onda se odlučila i pronašla mogućnosti za studij koreografije na londonskoj Conteporary Dance School , dok se mlada Petra Valentić vratila s Akademije u Rotterdamu – što se sve zajedno, u startu, činilo obećavajućim. Predstava je ipak, i ne samo zbog mogućih prevelikih očekivanja, prilično razočarala.
U početku je, po atmosferi i igri s njišućom žaruljom, podsjetila na uradak kojim se Melita Spahić Bezjak predstavila na Platformi mladih koreografa prošle godine, ali tada ju je izvela grupa plesača pa su se barem događali i neki odnosi. Ovaj put mlada je plesačica ostavljena sama na milost i nemilost neosmišljene, možda točnije nedovršene koreografije (kao i dramaturgije Ivane Francišković). Osnovni dojam je površnost ili šlampava ležernost, odnosno čini se kao da je sve tek skicirano i na brzinu provedeno.
Žarulja na tankoj ružnoj žici može imati neku simboliku, ali ne vjerujem da je namjerno to ružno svjetlo koje sve prlja, tako da je tijelo u nekim nečistim sjenčanjima; i stvarno je vrlo nespretno točno uhvatiti žicu i sa sigurnošću ugasiti sklopku. Ta žica također nikako ne funkcionira kao zapreka koja će zaustaviti plesačicu u trku. Petra tijekom izvođenja sekvence na podu ima kredu u ruci pa tako zamasi ruke ostaju zabilježeni na podu kao dijelovi kružnica. No Petra Valentić ne živi u krugovima koji se šire nego onima koji omeđuju tijelo, determiniraju ga, osvješćuju mu ograničenost prostora. (kako je riječ o kredi, a ona se kasnije još često koristi na podu, tako tijelo briše crteže i prlja crni kostim).
Kasnije dolazi do najbolje, autorski i plesački postavljene i izvedene scene tijela koje se u zamasima ucrtava u kružnici poput nekih čudnih, sumanutih kazaljki. Dakako, riječ je o bavljenju ograničenjima tijela/bića prostorom i vremenom. Glasno disanje, dah kao početak osobnog ritma i prva intervencija u vrijeme; pa metronom, snimka pješčanog sata… Sve to jasno upućuje na temu zamke vremena, ali nije dovoljno za uspješno izbjegavanje zamke scenskog djela.
Kako smo znali (glupo je praviti se da se ne poznajemo), da je Melita nedavno rodila, uz iskrene čestitke ženi i majci, pitam autoricu da li je bio baš nužan ovakav povratak na hrvatsku plesnu scenu? S napomenom da je sada riječ o profesionalnoj razini koja nosi druge kriterije i odgovornosti.
© Maja Đurinović, KULISA.eu, 19. studenoga 2009.
koreografija: Melita Spahić Bezjak
izvodi: Petra Valentić
dramaturgija: Ivana Francisković
glazba: Jamie McCarthy i Tibor Szirovicza
tekst: Ivana & Melita
video: Melita
dizajn svjetla: Dubravko Laslavić
fotografija: Dario Orlom
odnosi s javnošću: Krešimir Višnar (Studio Boja)
produkcija: Udruga profesionalnih plesnih umjetnika PULS, Zagreb; Melita Spahic Dance (MSD), London, Velika Britanija; Free Dance Karlovac
Piše:
Đurinović