Prisutnost zaboravljenih žena
UPPU PULS, Zagreb i Gradsko kazalište Zorin dom, Karlovac: Excuse me, do you know where Marija Jurić Zagorka street is, autorica Katarina Đurđević
-
Katarina Đurđević svoj autorski opus razvija dosljedno, usmjerena na društveno angažiranu tematiku s fokusom na žensku situaciju. Dok je u Autportretima na scenu dovela tri generacije suvremenih žena koje veže ista strast – ona za životom u plesu, u novoj predstavi Excuse me, do you know where Marija Jurić Zagorka street is bavi se pitanjem društvenog zaborava, odnosno brisanja ženskog stvaralaštva iz kanona povijesti. Iz samog naslova vidljiv je autoričin specifičan pristup koji se svojom izravnošću i gorkom ironijom približava aktivizmu. Katarina Đurđević ne okoliša u onome što želi reći, brani svoje pravo na ne -pristajanje te gradi svoju kazališnu poetiku oko načina da se njezin glas jasno i glasno čuje.
Ovu predstavu moguće je opisati kao plesno kazalište u kojem koreografija proizlazi iz teme i situacije. Koreografska rješenje su funkcionalna, upečatljiva, komuniciraju izravno i omogućuju narativnu jasnoću. Istodobno, ono što izostaje je rad na rafiniranju i inovaciji unutar koreografskog teksta. Osim središnje teme zaborava, u Excuse me…se otvara i drugo pitanje, ono o stvaralačkom talentu kao divljoj sili po kojoj umjetnica preživljava, ali i koja ju razara.
Na sceni je pet ženskih likova koje žive u svom prostoru/vremenu. Jedna je glazbenica (pijanistica Katarina Krpan) koja izvodi skladbe Dore Pejačević. Druga je slikarica (Adrijana Barbarić Pevek), treća spisateljica (Martina Maričić), četvrta tek uvjetno rečeno žena (igra je glumac Maro Matinović), a peta djevojčica-plesačica (Petra Valentić). Prema programskoj bilješci ishodišta su Slava Raškaj i Marija Jurić Zagorka koje autorica suprotstavlja konzumentici ženskih časopisa, prepunih savjeta „kako probuditi zaboravljenu ženu u sebi“. Tako konzumentica, dakle glumac u travestiji (zanimljiv prikaz medijske manipulaciji ideje ženstva, odnosno žena koja postoji samo po vanjskim atributima, dok je esencija potpuno ispražnjena), tijekom predstave sjedi za starinskim netišem, briše ogledalo, šminka se, uživa u sebi, opsesivno vježba; spisateljica svoj performans izvodi za stolom, kompulsivno pišući cijelim tijelom, isprva izranjajući iz hrpe papira (otkrivanje stvarne žene ispod naslaga njezinih tekstova), a ti papiri na kraju postaju i njezina omča. Slikarica pak postaje vlastitom slikom, uranjajući tijelo u lavore s bojom i ostavljajući tragove na velikom platnu. Autorica ovdje vrti film unazad – od njezine smrti, preko aluzija na ludnicu i divljeg razbacivanja boje, do klizećeg, bešumnog kretanja koje ulazi u prostor gestama. Djevojčica-plesačica pak sve to promatra i tek se na kraju, kada sve one utihnu, usuđuje otvoriti svoju priču, onu plesnu, onu koja dopušta definiranje vlastitog tijela, vlastite stvarnosti, ženske autonomije.
Zanimljiv je i podatak, da se zagrebačka premijera ove predstave dogodila na dan kada se, nakon petnaest godina podstanarstva, Centar za ženske studije uselio u Zagorkin stan na Dolcu 8. U jednoj sobi tog stana i dalje je smješten originalni Zagorkin namještaj, njezin radni stol i šrajb-mašina. (Upravo onaj stol oko kojeg Zagorka Katarine Đurđević pleše svoje pisanje.) Na ulazu tog stana stoji ogromna slika Sanje Iveković iz njezinog ciklusa Gen XX posvećena sestrama Baković, koje i otvaraju ovu predstavu u kratkom, grotesknom igrokazu u kojem oslovljava pitanja ženske vidljivosti u javnosti. Tako je aktualnost autorskog pristupa Katarine Đurđević i njezine ekipe, makar se bavi (naizgled) zaboravljenim ženama, i ovom paralelom dvostruko potvrđena.
© Iva Nerina Sibila, KULISA.eu, 29. studenoga 2009.
Piše:
Sibila