Plesna scena.hr

Umjetnost između rubova značenja

Treps – CeKaTe Trešnjevka: (Za)držati (se) (za), kor. Petra Zanki i Britte Wirthmüller

• U Centru za kulturu Trešnjevka 27. studenog premijerno je izvedena predstava (Za)držati (se) (za) autorica Petre Zanki i Britte Wirthmüller koje su ujedno i izvođačice. Hrvatska i njemačka autorica otprije su surađivale u međunarodnoj izvedbenoj skupini Pandora Pop u čijoj je koprodukciji i nastala ova predstava, zajedno s Banana Guerillom, Treps – CeKaTe Trešnjevka, Plateaux festival – Mousonturm, Frankfurt am Main i CeKao-Zagreb. Ovo je drugi (ko)autorski rad Zankijeve, nakon Souvenirs / living the memories, koja je do sada surađivala na nekoliko projekata skupine Via Negativa te s Borutom Šeparovićem, dok je prije toga njezin angažman u Hrvatskoj uglavnom bio vezan uz osnivanje i koordinaciju EkS scene.
  
  (Za)držati (se) (za) je predstava koja pokušava proniknuti u prostor između pokreta i mirovanja, u proces započinjanja i u mikrosvijet koji nikada ne stoji, a kojeg je teško ili nemoguće percipirati. Pitamo se da li se nešto zbiva ili ne, da li smo to nešto vidjeli ili se varamo. Tijela izvođačica neprestano titraju te izviru iz mraka da bi u njemu ponovo nestala. Njihov pokret je toliko minimalan da se hvatamo za svaki treptaj, pomak u pogledu ili tek blagi nagovještaj osmijeha. Jednako je i sa zvukom koji je pretvoren u prigušene šumove, jedva primjetne zapise iz okoline iz koje se tek mjestimice razaznaje neka melodija.
  
  Vrlo se sličnim postupkom, pauzama u percepciji, ponavljajućim potpunim zamračivanjem pozornice, koristila Ivana Müller u predstavi While we were holding it together, koja s ovom predstavom, slučajno ili ne, dijeli i sličnost u naslovu (Holding on to). Razlika je kod Ivane Müller u tome što su svakim novim osvjetljenjem u njezinoj predstavi izvođači bili potpuno ukipljeni, a tekstualni je predložak poslužio za neprestana nova čitanja izvedbenog ne-događanja. Zanki i Wirthmüller u mraku minimalno mijenjaju pozicije i na svjetlu se minimalno kreću, doduše stalno se vraćajući na točku iz koje su krenule, potvrđujući iznova svoje statično postojanje i granice/rubove unutar koje se nalaze.
  
  Samo su dva položaja tijela koja kod njih zamjećujemo, onaj neutralnog stajanja i onaj stajanja s ispruženim rukama u drugoj poziciji. Nakon dugog ne-događanja, kulminacija je pak potpuni obrat u kojemu izvođačice uz jasnu glazbenu podlogu izvode žustre ritmične kretnje rukama u rasponu između te dvije pozicije ruku, razotkrivajući što se nalazi između. Pokret ovdje znači (Za)držati (se) (za) jasno definiranje njegovih rubova i upoznavanje tih ograničenja unutar kojih se događa umjetnost.
  
  © Jelena Mihelčić, KULISA.eu, 30. studenoga 2009.

Piše:

Jelena
Mihelčić