Nedostatak koreografskog usmjeravanja

Težišta, kor. Andreja Široki, Zagrebački plesni centar

• Nakon što je prvi autorski pokušaj realizirala u svibnju 2008. uratkom Kartografija, dugogodišnja plesačica Zagrebačkog plesnog ansambla, Andreja Široki, drugi se put predstavila publici kao koreografkinja predstavom Težišta, premijerno izvedenom 16. siječnja u Zagrebačkom plesnome centru. U njoj se autorica ponovno vraća ideji o tjelesnim meridijanima, energetskim pravcima u tijelu, odnosno odatle, prema programskoj knjižici, kreće njezino istraživanje.
  
  Težišta traže tri izvođačice: Maja Marjančić, s kojom je Andreja Široki surađivala i u Kartografiji, zatim Martina Nevistić te, nakon dulje pauze, Ana Šaškor. Njihova tijela, na sceni kojom dominira najlonom presvučeni kauč, doimaju se nesigurno, plaho i u neprestanom neartikuliranom traženju pravog izraza. Bez odlučnijeg prodiranja u prostor, one kao da rekonstruiraju neko zaboravljeno ili skiciraju neko buduće još neformirano tijelo. Vrlo rijetko u međusobnoj komunikaciji, svaka svoj put realizira samostalno, ali ne i tako da bismo mogli uočiti međusobnu specifičnu različitost. Zvučna podloga (dramaturgija i oblikovanje zvuka: Vedrana Klepica) varira između isprekidanog zvuka kiše, neutralne elektroničke glazbe i nerazumljivog ženskoga glasa pa tako ni na auditivnoj razni autorica ne formira jasan stav prema izvedbenom materijalu. Jedini rekvizit ljepljiva je traka kojom izvođačice nasumično označavaju pravce po plesnom podiju, zidu ili same po sebi.
  
  S jedne strane jasna je želja koreografkinje da plesačice sukobi s vlastitim teretom ili kako to sama opisuje "vlastitim biološkom, tjelesnom ekspresijom, sjećanjima…identitetom", međutim i nažalost sve ostaje na tome pa nije vidljivo nikakvo nastojanje da se koreografski usmjeri te introspektivne bujice.
  
  © Jelena Mihelčić, KULISA.eu, 17. siječnja 2010.

Piše: