Eliminacija plesačkog pred-znanja

Intervju: Matija Ferlin, koreograf i plesač

  • Matija FerlinNatup je nova predstava Studija za suvremeni ples u koreografiji Matije Ferlina. O strukturi predstave, procesu rada i estetici pokreta razgovaramo s koreografom prije prve scenske probe u Dvorani Istra, Zagrebačkog kazališta mladih, a premijera je zakazana za 4. veljače 2009.

    U razgovoru s Marjanom Krajač na vrlo ste zanimljiv način objasnili u kojim trenucima u svojim predstavama posežete za plesom. Koristili ste sintagmu „tijelo kao posljednje utočište“ što je citirala i Željka Sančanin u projektu Measurements, a rekli ste i: „ostavljam ples za one strukture koje ne mogu prenijeti bilo kojim drugim načinom“. Čini se da se Nastup bavi upravo time – plesom kao fenomenom i formom.

    Prvo da pojasnim što sam time mislio, na najbanalniji način; ako postoji sadržaj koji želim prenijeti publici, recimo „Imam auto“, taj sadržaj neću prenositi unutar tijela ili pokreta, nego u najizravnijem mediju, to bi u ovom slučaju bio tekst. U Nastupu se radi o svojevrsnoj deklaraciji plesa tako sam uzeo sam ples kao tematiku i konstruirao princip kako bi me ples počeo zanimati samo kao takav.

    Znači predstava Nastup kao svojevrsna deklaracija plesa?

    Da, jer iako sam studirao koreografiju i surađivao s ostalim koreografima u ulozi izvođača, dogodilo mi se to, naročito u moja zadnja tri rada, da se tijelo javlja kao medij kroz koji izlazi određena informacija. Ples se pretvara u čiste pokrete, izrazito minimalističke. Nikada me nije zanimala dekoracija i uvijek sam tražio razlog zašto da, recimo, dignem ruku; tako sam prešao s koreografije tijela na koreografiju prezence. U ovom projektu želio sam se odlučiti za koncept koji će biti vezan isključivo za ples i isključiti bilo koje druge pod-kontekste, značenja u smislu tematike, dramaturgije u smislu teatra. Jedan čisto formalni pristup koji nisam do sada nikada imao.

    Je li takav pristup vaše trenutačno područje interesa, ili ste se na to odlučili zbog suradnje sa Studijem, koji je izrazito plesni ansambl.

    Sad sam / Almost 6, autor, koreograf i izvođač: Matija FerlinI jedno i drugo. Proces sa Studijem dijelim na rad na sistemu koji razvijam i na rad na samom Nastupu. Rad na sistemu, specifičan način generiranja pokreta i strukture je moj interes od prije, a forma u koju to ulazi u Nastupu je vezana za Studio za suvremeni ples. Tu su mi se javljale reference s televizije, jer Studio pamtim i kao ansambl koji je bio vrlo prisutan na televiziji, a nabavio sam i neke snimke tih nastupa koji su poslužili kao input, kao referenca nekom drugom nastupu.

    Radim na određenom sistemu, tjelesnom manifestu koji namjeravam razviti do kraja za koju godinu i koji tada mogu koristiti kao metodu za bilo koji sadržaj. Taj sistem bit će prezentiran i u svojevrsnoj Sistem knjižici. No to tek za travanj. Zasad će publika imati prilike pročitati nedovršeni manifesto/bilješke s proba u programskoj knjižici same predstave.

    Možete li objasniti odnos sustava i rada na samoj koreografiji?

    Kada smo počeli raditi, kada sam počeo uvoditi pet plesačica u taj sustav, počeli smo odlučivati što je dozvoljeno unutar tog sustava, a što nije. Tada se ispostavilo da taj sustav ima mogućnost biti lišen bilo kakve estetike, da može funkcionirati sam za sebe i može ući u bilo kakav sadržaj. Za ovu predstavu mi je bilo važno ostaviti samo formu, prepustiti dramaturgiju samo glazbi i pauzama. Povremeno se ritmički referirati na glazbu, ali ne imati neki jasni odnos s glazbom, jer je glazba nevjerojatno jaka u svojoj manipulaciji.

    Kostimi djeluju vrlo citatno, podsjećaju na zlatno doba suvremenog plesa, 60-te, 70-te…

    Da, kostimi su unitard boje kože… Zanimalo nas je na koji način pokazati tijelo kao formu. Nemoguće je ne referirati se na povijest, a nije mi bilo u interesu koristiti nagost, niti sam imao potrebu raditi sadašnju verziju tog principa. Ta autentičnost projekta koje je sigurno proizišla i iz povijesnih referenci mi ne smeta, ne smetaju mi te poveznice.

    U Nastupu se nameću termini kao neo-formalizam, neo-contemporary, a u najavama koristite i termin nova virtuoznost.

    Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula: The Most Together We´ve Ever Been / Zajedno², kor. Matija Ferlin i Ame HendersonVirtuoznost o kojoj govorimo prvenstveno se odnosi na formu. Premisa sadašnje formalne virtuoznosti je u tjelesnom smislu povezana s ljepotom, ali izlazi iz određene forme, recimo spirala ili pirueta… Kako smo radili formu koja se temelji na lišavanju predznanja koje daje plesnost, tako se u sklopu s ostalim formama rađa nova virtuoznost. Koncept je potpuno apstraktan možda i utopijski jer imaš svoje plesačko tijelo, svoje iskustvo pokreta, svoj plesački kod, međutim pitanje je kako eliminirati plesnost iz načina na koji stvaraš materijal i koristiti ne-plesnost, ili ne-učenost, odnosno eliminirati pred-znanje. Tehnika pretvara sebe u jezik koji ne dopušta naivnost koju smo imali sa recimo pet godina. To bi se moglo opisati pitanjem – što bi se desilo kada bih kombinirao svoje tijelo s načinom izvođenja moje majke koja nema veze s plesom.

    Kako to da onda niste radili s neplesačima ili s treniranim izvođačima koji nisu plesači?

    Kada bih radio s neplesačima nestaje mogućnost pamćenja materijala, kompozicije i nema fizičke spremnosti. Tada bi se radilo o podučavanju. A ovdje je pitanje odučavanja, a forma je spremna.

    Na ovaj način sigurno uspostavljate novu estetiku.

    Da, to nam je u interesu. Moram naći opravdanje za svaki pokret koji radimo, moram imati razlog, pogotovo u formi predstave, razlog zbog kojeg je taj pokret distribuiran upravo na tom mjestu.

    Kakve tjelesne zahtjeve stavljate pred plesačice? Pokret izgleda prilično zahtjevan, čak i brutalan, a u svom slijedu a-logičan što, čini mi se, stavlja pred njih dodatne zahtjeve.

    Mogućnost tranzicije iz pokreta u pokret stvar je znanja. To nije bilo niti pitanje montaže, nego pitanje kako je materijal nastajao. Kroz razne zadatke smo eliminirali plesne kodove i vraćali ih na pješački, privatni način kretanja. No, kroz nekoliko mjeseci vježbanja se nađe način da ih tijelo opet preuzme, pojede u plesno.

    Predstava je koncipirana od dvanaest nepovezanih segmenta

    To je dvanaest koreografija na dvanaest skladbi…

    …ima li neko značenje zašto dvanaest ili je čisto pitanje minutaže?

    Imamo 55 minuta čistog materijala plus ulazi i izlazi što dolazi do sedamdeset minuta. Ništa drugo ne stoji iza broja dvanaest… to netko drugi radi. Ne preuzimam odgovornost za broj dvanaest. Tih dvanaest cjelina, iako su odvojene, na neke se načine isprepliću, neke su improvizirane, neke fiksirane, odnosno pokušali smo uvesti metodologije koje poznajemo, a koje su vezane na kompoziciju… Naime, kada smo govorili o eliminiranju pred-znanja teško je bilo odlučiti što ćemo eliminirati, a što ostaviti. Eliminirali smo samo fizičku formu na koju smo navikli, a zadržali smo sve oblike kompozicijske intuicije koja se javlja kod plesača. Ovo je potpuno drugačije nego moji dosadašnji radovi, jer publika obično s mojih predstava izlazi s prilično jasnom slikom što se zbilo unutar predstave, a ovdje mi je želja da nakon prve ili druge koreografije publika shvati da se radi isključivo o formi. Da forma traži oko. Značenja se mogu javljati (u to ne sumnjam), ali plesačice moraju distribuirati samo formu.
    Studio za suvremeni ples, Nastup, kor. Matija Ferlin
    Da li je isključivo ženska postava namjerni odabir? Obično se koreografi na našoj sceni potrude na razne načine da uvedu i muške izvođače.

    Ne treba bježati od činjenice da je u ovom poslu više žena neko muškaraca. Mogao je to biti bilo tko, no s druge strane sviđa mi se i ta uniformiranost, ovo je predstava o tijelu, a ne o spolu.

    Možete li predstavi glazbu?

    To je kanadska produkcijska kuća Constellation Records koja je poznata po doprinosu post-rocku, imaju dosta bendova iz Montreala, nešto iz Amerike, i Engleske. Imaju specifičan jezik i svoj koncept rada, vrlo su politički orijentirani i surađuju s mnogo plesača. Kako u ovom projektu radimo na ideji nastupa, a s obzirom na povijest Studija i njihovih televizijskih nastupa koji su uvijek na gotovu glazbu, tako sam to htio i zadržati. Naravno, uvijek je pitanje autentičnosti glazbe, ali radije stvaranja autentičnosti unutar konteksta svoje predstave, nego pisanja glazbe. Neke od tih bednova čije skladbe koristim je zagrebačka publika imala prilike čuti u Močvari i u Teatru &TD.

    Koporducent predstave je Istarsko narodno kazalište iz Pule.

    INK je partner u projektu. Neki suradnici dolaze od tamo, kao kostimografkinja Desanka Stipanović. INK je producirao moja posljednja dva rada, tako da je to s jedne strane kulturološka suradnja, a s druge i konkretna, imali smo tamo i probe određeno vrijeme, i nakon Zagreba idemo tamo.

    Što radite nakon ove premijere?

    Ovo mi je treća premijera u zadnjih godinu dana. Nakon sola SaD SaM/Almost 6 slijedio je duet  The Most Together We´ve Ever Been / Zajedno² i sada kvintet. Imam još jedan projekt u Kanadi u kojem plešem čija će premijera biti 6. travnja. Nakon toga odlučio sam napraviti stanku s produkcijama, jer nemam vremena ići na turneje. Imam dosta predstava na repertoaru, što svojih, što s drugim izvođačima, sa Sashom Waltz, Ame Henderson i Majom Delak, a nemamo ih vremena igrati.

    No ova će predstava moći imati i svoj samostalni život, bez da ste izravno prisutni. Ili ne?

    Volio bi odlaziti s plesačima na gostovanje. Mislim da biti vani, dakle obaviti premijeru, ne znači završiti s predstavom. Biti vani znači sagledavati stvari ponovno ispočetka sa svakom izvedbom.

    © Iva Nerina Sibila, KULISA.eu, 26. siječnja 2010.

Piše:

Iva Nerina
Sibila

kritike i eseji