Diva iz undergrounda

Diva, red. Edvin Liverić, TRAFIK

  • Diva, red. Edvin Liverić, TRAFIK, foto: Sanja Kapidžić
    Diva je solo projekt glumaca i redatelja Edvina Liverića. Performans u obliku predavanja nastao je iz dvogodišnjeg autorova istraživanja zlatnog doba Holywooda, oblikovan je kao predavanje koje u sociološkom i kulturološkom smislu razrađuje i istražuje mehanizme stvaranja diva, održavanja njihove karizme kao glumica i kao komercijalnog proizvoda. Taj se monolog izmjenjuje s dinamičnim i duhovitim filmskim isječcima iz kultnih filmova kao i nekim rijetkim materijalima, kao npr., snimka audicije Marlene Dietrich za Plavog anđela, foršpan za Kraljicu Kristinu Grete Garbo, reklamni spot mlade Merylin Monroe za benzin ili pak posljednji filmski snimak Anne Magnani.

    No umjesto u hlačama i košulji, kako bi bilo primjereno nekoj filmofilskoj televizijskoj emisiji, predavač/performer nam se sa scene obraća pod maskom: nabijeljenog lica, zacrnjenih očiju i kose sakupljene za periku. Izvođački on izlazi iz koda običnog predavanja i uspostavlja odnos s divama o kojima govori, stvarajući razinu performansa koja teče paralelno s tekstom. Tako se povremeno, diskretno i tek na bljeskove uvlači u diva-ulogu mimikom, tijelom i glasom, i uz pomoć svjetla citira određenu divu. Kao performer plesačkih sposobnosti i izrazito izražajnog lica, ove kratke, precizne i neočekivane transformacije Edvin Liverić igra zaista odlično.

    Diva, red. Edvin Liverić, TRAFIK, foto: Sanja KapidžićScenografija koju potpisuje sam autor, sastoji se od velikog ogledala koje je ujedno i ekran, dijagonalno postavljenih raskošnih plavih zavjesa, a uvodna je glazba orkestralna verzija pjesme Blue Velvet. U toj linčevskoj underground atmosferi, koju uspostavlja već na samom početku, autor svoj scenski lik ostavlja zamrznut u razmrljanoj šminki, krivom tijelu, čekanju perike koje nema, a divom, odnosno citatom dive, postaje tek u popratnom materijalu, u razglednicama koje prate predstavu. Dakle u onom ne-materijalnom, u sanjanom, u izmaštanom. On se divi približava jedino fascinacijom njezinog filmskog prikaza.

    Pozornost treba skrenuti i na znak zrcala koji se provlači cijelom predstavom, a koji nagoviješta igru bliskosti narcizma i žudnje. Naime autor zamjenjuje vlastit odraz u zrcalu sa slikama omiljenih filmskih junakinja; zrcalo se često javlja i u filmskom materijalu; a na samom kraju, njegov vlastiti odraz oživi i razara se u tom istom zrcalu. Tako odraz-slika napušta vlasnika koji ostaje sam na sceni, s buketom plastičnog cvijeća…

    Tako koliko god da autor svojim tekstom pokušava racionalno i gotovo znanstveno demistificirati i razumjeti neodoljivu privlačnost diva, svojom scenskom igrom komunicira nešto drugo – iracionalni užitak u njihovom obožavanju. Jer, unatoč svemu, dive su ipak dive.

    © Iva Nerina Sibila, KULISA.eu, 1. veljače 2010.

Piše:

Iva Nerina
Sibila

kritike i eseji