Plesna scena.hr

Manifest u nastajanju

Studio za suvremeni ples, Zagreb: Nastup, kor. Matija Ferlin

• 
  Studio za suvremeni ples je naš najstariji aktivni ansambl koji se s vremenom, pod vodstvom Tihane Škrinjarić svjesno udaljio od ishodišnih istraživačkih ideja Vere i Ane Maletić, i u zaraznom užitku novootkrivenih plesnih tehnika i popularnih ritmova odlučio za lijepe, uvježbane plesačice, sinkroniziranu plesnu sekvencu i show. Iako Studio nije nikada odustao od autorskih plesnih projekata i svog udjela na suvremenoj hrvatskoj plesnoj sceni, naravno da ga se najviše pamti iz zlatnih vremena domaćeg mjuzikla kazališta Komedija (gdje su plesači Studija intenzivno prisutni petnaestak godina) te vedrih i zabavnih televizijskih emisija Antona Martija. Iznimno je važno što se Studio u potrazi za suvremenim identitetom u posljednje vrijeme otvorio domaćim autorima različitih i vidljivo osobnih poetika pokreta. Osim iskusne Ksenije Zec, priliku za rad s ansamblom je dobila i Maja Drobac a u četvrtak, 4. veljače premijerno je izveden Nastup Matije Ferlina.
  
  Koliko je ova predstava iščekivana i važna za Studio, toliko je nova i bitna i za Ferlina. Međunarodni umjetnik koji je i ovdje, na neki sebi svojstven, nenametljiv način prepoznat kao osobita scenska ličnost i sve prisutniji kao izvođač, koreograf, fotograf, autor filmova, savjetnik mlađih kolega (pogotovo pulskog kruga) ili tek osoba iz sjene, neobično pažljivo gradi specifičnu poetiku pokreta istražujući još jedan mogući sustav izvođenja. Ne plesački, ali, rekla bih, niti pješački. Plesač da bi bio plesačem treba zanat, tehniku i školu, no savladavanje tehnike kroz usvajanje i nužno kopiranje obrazaca od početka otežava/onemogućuje osobno, iskonsko, istinito. Dosad je Ferlinu kao konceptualnom autoru koji tijelom i pokretom sa scene daje informaciju, bilo draže reći da se ne bavi plesom nego – terminom koji je iznašla Nataša Govedić – izloženošću. Jednom mi je rekao: „Kad posegnem za plesom govorim o stvarima koje su i meni neuhvatljive.“ U Nastupu Ferlin ne samo da je posegnuo za plesom nego je on jedina tema, razlog i smisao. Ali riječ je o plesu koji unutar plesačkog tijela izbjegava plesača i traži nekog drugog. I predstava je teško uhvatljiva riječima ili prevodiva u misao, ne zanima je komunikacija nego empatija. Iznenađujuće nepredvidljiva, budi osjete iz kojih kreću asocijacije, naslućuje se zapretena sjećanja. Kako arhetipska tako i iz baštine avangardi 20. stoljeća.
  
  Studio se predstavio u jakoj, mlađoj plesačkoj postavi: Petra Hrašćanec-Herceg, Nataša Mihoci, Roberta Milevoj, Ana Mrak i Ana Vnučec. Ujednačene uskim kostimom u boji kože, one izlaze na svjetlo kao nositeljice čiste forme i nekih drugih, Ferlinovih partitura upisanih u tijelo. Iako su nam dobro poznate kao plesačice, sada iznenađuju u moći organskog, tek otkrivenog pokreta Onih-koje-drže-uspravna tijela usprkos sili teži i mekanoj ugodi poda koji vuče. Svako dizanje noge koja se odljepljuje od zemlje je moć i pomak. Uokvirene scenom u sceni Mauricia Ferlina, uzdignutim, mekanim prostorom tapisona toplih boja – koji kombinacijom ploha podsjeća na rabuzinovske oranice (uz nježnu žutu i lavanda ljubičastu dominira crljenica) plesačice izvode neki samo njima znan ritual. Očito je da je zajednički, istodobno improviziran i zadan nizom pravila.
  
  Nastup – utjelovljeni manifest u nastajanju Matije Ferlina organiziran je u dvanaest cjelina, koreografskih zadataka međusobno odijeljenih mrakom, tišinom i iščekivanjem. (Trajanje koreografija određuje izvrstan izbor glazbe iz produkcije Constellation Recordsa koja funkcionira i kao energetska podrška i kao paralelna priča.) Plesačice poput boraca ulaze u novu rundu, izvedu koreografiju i po završetku mirno i u organiziranoj liniji izlaza van. Poput dana i noći. Poput dvanaest mjeseci… Poput ciklusa unutar kojeg možemo izdvojiti deset radnih, ozbiljnih koreografija, jedan odmor – iščekivanje nečeg novog uz glazbu u praznom prostoru i onda jedna dječja, blagdanska, zaigrana, dražesna i duhovita u istraživanju koordinacije tijela, kao kad gledate tek prohodala životinjska ili ljudska bića. Kao da je ta posljednja situacija zapravo početak nakon kojeg biste mogli krenuti iznova…
  
  © Maja Đurinović, KULISA.eu, 7. veljače 2010.

Piše:

Maja
Đurinović