Plesna scena.hr

Dokumentarizam s pomakom

Work Every Day, kor. Marjana Krajač, produkcija: Sodaberg, Tanzfabrik, Berlina i Zagrebački plesni centar

• Nakon neočekivanih pa i kontroverznih radova koji su pitanje koreografskog djelovanja i naravi izvedbenog djela pomaknuli prema rubovima tih pojmova, Marjana Krajač se s Work Every Day okreće pročišćenoj apstraktnoj koreografiji tijela u prostoru. Četiri plesačice u radnoj odjeći, na bijelom podu, praćene zvučno naglašenom tišinom te glazbenim i zvučnim citatima izvode koreografiju, odnosno samo – plešu. Neo-formalizam? S pomakom naravno, jer Marjana Krajač nije koreografkinja koja bi posegnula za čistim plesom zbog pokreta samog.
  
  A pomak se ponovno nalazi u pred-tekstu, u sadržaju kojim se autorica kroz koreografsku formu bavi. Naime, kod Marjane Krajač ništa nije jednostavno, makar tako izgledalo. Tema, odnosno područje interesa oblikuje ne samo izvedbenu formu, estetiku, nego i žanr. Tako je u Aridane auf Naxos interes bio posvećen istraživanju opere, u The Store odnosu tržišta i umjetnosti (rad koji je trenutačno izložen u MSU u finalu T-HT nagrade), a u Work Every Day to je pitanje dokumentarizma.
  
  Gledajući Work Every Day, iako su na sceni samo četiri plesačice, dojam je mnoštva. Pokreti se gomilaju i razigravaju po prostoru, a svaka plesačica ima svoju priču, svoju logiku kretanja kao i svoj prostorni put, a u scenama-kadrovima ujedinjuju ih tjelesne teme i dinamika. U izravne odnose ili tjelesne kontakte ne ulaze. Naglašene su scene ispražnjene od pokreta kroz duge stanke i promjene prostora, u kojima se doima  da se koreografija uvukla u tijelo, a ostao je samo prostor.
  
  Sama estetika pokreta očekivano se opire poznatim i prepoznatljivim kodovima (nemoguće je ne komparirati s Nastupom Matije Ferlina, što očito ukazuje na fokusnu temu ove generacije autora). Slijed pokreta često je alogičan te se doima poput montaže pokreta, s repeticijama i zaustavljanjima, naizgled nespretnim koracima, potenciranjem težine tijela u skokovima.
  
  Četiri vrsne plesačice Bettina Bölkow, Amelia Uzategui Bonilla, Elisa Fernández Arteta i Chloé Serres pravo su osvježenje na našoj sceni. Ne samo što su nama nova lica/tijela, nego i što se iz njihove izvedbe vidi fino i temeljito školovanje, dok su pristup pokretu i stil potpuno lišeni prepoznatljivih plesnih ideologija. Kao koreografsko postignuće treba istaknuti i to da su plesačice, iako različitih školovanja i fizikaliteta, zadržavajući svoje osobnosti u potpunosti ujednačene unutar cjeline.
  
  Dokumentarizam kao tema s jedne se strane odnosi na „film nepoznatog autora i naziva, koji nismo gledali“ (prema programskom materijalu) dakle da je struktura predstave nastala prema kadrovima tog filma. S druge strane naslov govori o plesu kao radu, i to svakodnevnom, koji sam po sebi, a ovdje montiran i dokumentiran kao izvedba, nosi u sebi  novi potencijal.
  
  Osim autorice, nužno je istaknuti suradnike na dramaturgiji Wiebke Hensle i Marka Kostanića, dizajnera prostora Gordana Karabogdana, te dizajnera svjetla Bojana Gagića. Isto tako, Work Every Day međunarodna je koprodukcija Sodaberga, Tanzfabrik iz Berlina i Zagrebačkog plesnog centra.
  
  Kao i u dosadašnjim radovima, Marjana Krajač predstavlja se dosljednim, višeslojnim i zahtjevnim konceptom, dorađenom produkcijom, te autentičnim i zaoštrenim pomakom.
  
  © Iva Nerina Sibila, KULISA.eu, 2. ožujka 2010.

Piše:

Iva Nerina
Sibila