Kao knjiga o fadu

Intervju: Hugo Viera, koreograf

  • Hugo Viera, foto: © NovkovićHugo Viera portugalski je koreograf mlađe generacije. Nakon zapažene plesačke karijere u klasičnom i suvremenom repertoaru, od 2003 potpuno se posvećuje koreografiji. Postavlja predstave na razne glazbene predloške od klasične glazbe, preko jazza i folklornih motiva do suvremenih skladatelja. Koreografirao je i mjuzikle Frankenstein i Jesus Christ Superstar, a za balet zagrebačkog HNK postavio je novu kreaciju Varijacije u f.ado molu.

    Početna točka za ovu predstavu je fado, odnosno pjesme koje koristite. No koreografija je razigrana i u kazališnom smislu, intenzivno koristite scenografiju za razvoj koreografije, u jednom trenutku približavate se tjelesnom teatru, a pjevačica je na sceni i ravnopravna je plesačima.

    Kao što se vidi iz naslova – Varijacije – htio sam pokazati sve boje koje fado posjeduje u sebi. Obično se misli kako je fado samo nostalgičan i melankoličan, no postoje razni tipovi fada pa tako i onaj zabavan i veseo. Zato sam odlučio prikazati sve varijacije kroz koreografiju i kazališni aspekt, kako bih naglasio te razne emocije i pomogao publici da se poveže s njima.

    Možete li malo pobliže opisati odnos glazbe, pokreta i tijela koji koristite. U predstavi koristite razne načine da to prikažete, a najupečatljiviji je duet između plesačice-solistice (Ksenija Krutova) i pjevačice (Jelena Radan), gdje izgleda kao da plesačica postaje utjelovljenje samog zvuka fada koji donosi pjevačica.

    Plesačica je recimo bit ili duša fada koja je bila zaključana u sobi dugo vremena i odjednom taj lik ima potrebu vratiti se i razumjeti tu suštinu. To je moja vizija, koju gledatelji mogu interpretirati na svoj način. Za mene pjevačica predstavlja viziju, recimo Amálie Rodriques koja se vraća da bi potvrdila da je fado sudbina, da postoji viša sila i da je ta sila snažnija od nas i predestinira naš put. To je uglavnom ideja koju sam predstavio kao da čitamo knjigu: knjiga se otvara kroz scenografiju i na kraju zatvara.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Varijacije u F.ado molu, kor. i red. Hugo Viera, foto: © Novković
    Priče, odnosno epizode nisu povezane…

    Nisu povezane ali postoji veza, a to je taj ženski lik koji se pojavljuje kroz scene. Ona je kao čitač priča: iako ne postoji izravna veza između nje i plesnih scena, kroz taj proces, ona preuzima nešto od plesa.

    Kako se cijela predstava temelji na fado pjesmama. Bi li gledateljima doživljaj bio puniji da razumiju i stihove?

    Pokušao samo koristiti razne dinamike pokreta i elemente kao što su suspenzije i varijacije u ritmu kako bih portretirao ono što glazba i tekst daju. Znam da većina publike neće razumjeti stihove, ali za mene postoji odnos između teksta i koreografije koju stvaram. Pratim tekstove, ali još više prirodnu dinamiku glazbe kako bih pronašao pokrete za plesače.

    Vaš koreografski rukopis prilično je eklektičan. Koristite razigrane fraze, s puno zraka i prostora, vrlo laganog gornjeg dijela tijela, zatim geste, a povremeno u grupnim scenama stilski pomalo vuče na jazz… No dolazite iz klasičnog baleta.

    Dolazim iz klasičnog baletnog obrazovanja, ali smatram da je plesač jednostavno plesač. Nikad se nisam smatrao baletnim, suvremenim ili jazz plesačem nego sam pokušao isprobati sve što sam mogao, kako bih bio što potpuniji kao plesač. I to se odražava na jezik koji sada koristim u koreografiji. Ne pokušavam osmisliti neki vlastiti jezik, nego radim intuitivno. Moje jezik odraz je svih utjecaja koje sam prikupio tijekom moje plesačke karijere.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Varijacije u F.ado molu, kor. i red. Hugo Viera, foto: © Novković
    Postoji gesta koja se provlači kroz predstavu, koja je naročito uočljiva, gotovo amblematska. To je lagani udarac u pleksus koji se dešava u ključnim duetima.

    Da, to je važna gesta. Kada shvatite da imamo sudbinu koja kontrolira naše živote to je kao udarac u trbuh. Postoji veza između te geste i moje perspektive fada. Rođen sam u Lisabonu u vrlo tradicionalnoj obitelji gdje se fado slušao cijelo vrijeme. No kao tinejdžer slušao sam rock, pop i hip-hop. Htio sam biti kao svi ostali. Sve do dana kada sam napustio Portugal. Kao i svima, dogodilo mi se da sam izgubio dio sebe i onda sam se ponovno izgradio, tako sam shvatio da sam bliži svojoj kulturi nego što sam to mislio. I tada je fado počeo dolaziti k meni kao taj udarac u trbuh. No u pokretu se to dešava vrlo intuitivno, nisam to planirao. Kada se nađem u studiju, s glazbom i plesačima sve se dešava spontano, a kada neki pokret ponavljam više puta, znači da postoji neka jaka veza između emocije, pokreta i glazbe.

    Zašto ste odabrali fado kao temu za rad u Zagrebu? U karijeri ste dosad koristili mnoge vrste glazbe, a bavili ste se i mjuziklom.

    Prvu kreaciju na fado sam radio u Njemačkoj prije godinu i pol, zvao se Fado-sudbina. No tamo sam imao samo dva i pol tjedna za rad i nisam bio zadovoljan. Ipak, snimio sam taj rad i poslao snimku ovdje i nakon tjedan dana dobio sam poziv da radim takav projekt u Zagrebu. Ovo sam kazalište izabrao jer ima široki repertoar, a znao sam neke plesače i koreografe koji su radili ovdje.

    Kako je došlo do suradnje s pjevačicom Jelenom Radan?

    Pjevačica je postojala i u njemačkoj verziji. Kada sam došao ovdje bio sam spreman odbaciti tu ideju, jer nisam mislio da u Zagrebu postoji pjevačica fada te razine. No tada mi je Irena Pasarić pokazala Jelenine snimke, i ostao sam zabezeknut. Ne samo zato što je ona izvanredna pjevačica, nego sam se pitao kako je uopće moguće da jedna djevojka iz Hrvatske koja nema nikakve veze s Portugalom preuzme takav repertoar i zvuči jednako portuglaski kao i lokalni pjevači.

    U Hrvatskoj postoji velik broj poznavatelja i ljubitelja fada.

    To sam shvatio radeći ovdje. Bit će mi izuzetno drago da netko od glazbene publike dođe na balet. To mi je i jedan od ciljeva.

    Scenografija daje mnogo asocijacija. Otvara se kao knjiga, ali izgleda i kao neki zapušteni urbani prostor. Plesu daje dojam urbanog rituala.

    Upravo sam to i tražio. Kada dođete u Lisabon fado se pjeva na ulicama, na trgovima, u barovima s otvorenim vratima. I htio sam dobiti takvu atmosferu, ali bez doslovnosti.
    Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Varijacije u F.ado molu, kor. i red. Hugo Viera, foto: © Novković
    Ansambl izgleda izvrsno, rasplesano, energično, glumstveno i ujednačeno. Izgleda da su vas odlično pratili i da uživaju u vašoj koreografiji.

    Izuzetno sam zadovoljan našom suradnjom i to od prvog dana. Vrlo sam intenzivan i zaokupljen u radu, a plesači su od početka prihvatili tu moju energiju. Radili smo na takav način da je kreacija ubrzo prestala biti moja i postala naša. Moj prvi zadatak bio je upoznati plesače, razumjeti njihove osobnosti i način kako se izražavaju. Neki su brži imaju više energije, neki su viši i mekaniji…kako sam radio na više varijacija radio sam za njih, a ne na njima. Oni su svi odlični plesači, tako sam mogao biti spontan u kreaciji, raditi kroz njih i to čini koreografiju bogatijom.

    Na samom kraju prenosite početni solo plesačice-solistice na muškog plesača. Možete li to komentirati…

    Njih dvoje žive na dvije razine. On je lik u toj knjizi o fadu koju ona otvara. No postoji i neka njihova veza, neki osjećaj koji oni dijele, iako nisu na istoj razini. On je njezina želja, no ta želja ostaje neispunjena, jer se knjiga zatvara. No, i nakon čitanja ostaje nam neko iskustvo.

    © Iva Nerina Sibila, KULISA.eu, 8. ožujka 2010.

Piše:

Iva Nerina
Sibila

kritike i eseji