Plesna scena.hr

Čitanje plešućeg tijela

Laurence Louppe, Poetika suvremenog plesa, Plesni studiji Biblioteke Kretanja, Hrvatski centar ITI, Zagreb, 2009.

• Pred nama je, i - odsada s nama, knjiga francuske autorice Laurence Louppe: Poetika suvremenog plesa. Napisana je nakon dubokog bivanja u plesu i dugogodišnjeg kritičko-pedagoškog djelovanja, a prvi put objavljena 1997. Zanimljivo je da je knjiga doživjela tri izdanja, ali i da joj je ovo tek drugi prijevod (s francuskog prevela Jelena Rajak). Nesumnjivo, zbog iznimno zahtjevnog i osebujnog jezika treba prilično hrabrosti, ljubavi spram teme (plesa) i strasti (prevođenja) da se uroni u građu i onda krene u rasplitanje tako složenog filozofsko-znanstveno-poetskog teksta.
  
  Poetika je djelo koje na suptilan način educira i nadahnjuje; bodri na prolaz kroz ogledalo, i onda – pogled s druge strane... Čitam je mjesecima, otvarajući je napreskokce ili opet sve iz početka. Vadim citate i podcrtavam rečenice. Neki dijelovi su mi vrlo teški ali silno izazovni u potrebi da ih proniknem, neke razumijem ali mi ih je teško posve usvojiti u smislu samostalne artikulacije, ali veći dio je posve moj. Uživam u ovoj avanturi poklanjajući si u malim dozama nove spoznaje, nalazeći odgovore na stara pitanja. Knjiga me silno nadahnjuje i prije svega – ohrabruje.
  
  „Analiza plesa, kao i svaka umjetnička analiza, pozvana je da se bavi problemskom građom koja se postavlja u umjetničkom djelu i njim samim. U plesu to ide još dalje: vrsta percepcije koju plesna predstava pretpostavlja istodobno je višestruka i intimna. Višestruka, zato što odnos s djelom, načinima njegova stvaranja, njegovim namjerama i smislom ne uspostavljamo samo pogledom već i kinestezijskim senzacijama, i to sigurno mnogo više nego pogledom. Intimna, zato što se, čim je riječ o taktilnoj osjetilnoj sferi, odnos analize s prizvanim perceptivnim kanalima više poistovjećuje s onim najskrivenijim u nama, te je bliži osjetilnom i emotivnom nego onome što se izravno može prevesti u uobičajene racionalne pojmove.“
  
  Poučena od Louppe koja priznaje da se neće moći apstrahirati od vlastitog govora, i daleko od toga da se pretvaram da sam netko tko može u cjelini, objektivno prosuditi i protumačiti ovo složeno djelo krenut ću iskreno i osobno. Naime, pišući prikaz Poetike ne mogu se apstrahirati od vlastitog znanja o nastanku ove knjige. Članica sam uredništva Kretanja, časopisa koji je pokrenuo biblioteku Plesnih studija, ustrajući na ozbiljnom, teoretskom, povijesnom i analitičkom promišljanju plesne umjetnosti. Poetika je kapitalno djelo i zasigurno izbor pro domo sua. Plesali tijelima, mislima ili riječima, pripadamo u grupicu koja svjesno vapi za stručnom literaturom koja će nas nadahnuti i – podržati, jer smo predugo sami i, kao društveno inferiorni nesigurni u svoja znanja, misli i sjećanja. I kad autorica piše o „zaboravljenim resursima koje nam je modernizam ostavio u nasljeđe“, i generacijama umjetnika koji su učili na izvorima kod samih utemeljitelja suvremenog / modernog / novog plesa, pogađa direktno u našu zamagljenu memoriju.
  
  „..trnovito pitanje koliko se može na ples primijeniti misaoni instrumentarij koji mu ne pripada…“
  
  Godinama pokušavam pretočiti doživljaj plesa u riječi, prenijeti nešto više od informacije. Koristio mi je alat iz područja teorije književnosti, razgovori s kolegama koji su, poput mene, u nedostatku plesnih studija stekli znanja iz drugih područja, kao i bavljenje povijesnom avangardom koju sam, vjerojatno i zbog rada s Milanom Broš, doživljavala bliskom. Intuitivno mi je bilo jasno da budući u scenskom izrazu suvremenog plesa ne postoji obrazac, nema „homogenog umjetničkog programa koji bi se odnosio na pitanje forme“ – ali ima sve ostalo unutarnje bogatstvo, ono nekako onkraj i teško dohvatljivo, ni u prikazima nije primjereno rabiti jednoobrazne „analitičke rešetke i kriterije čitanja plešućeg tijela“.
  
  „…ideja evaluacije (toliko bitna u našoj kulturi ekperata) strana je dinamikama suvremenog plesa. Pojedino djelo, jezik ili pokret treba vrednovati shodno tome koliko nas oni propituju, obogaćuju ili potresaju.“
  
  Louppe pleše oko postavljene teme, kombinira i sučeljava mnoga i razna znanja i iskustva teorijske literature, scenskih djela i umjetničkih programa. Tako nalazi prolaze, otvore i pukotine kroz koje pažljivo ulazi unutra, u samo biće plesa – u biće tijela. Od kože („osjetilni ambijent koji povezuje tijelo sa svim točkama u prostoru“) do kostura („složena, ali izdašna materija, nevjerojatan instrument svijesti i osjetilnosti, koji je nemoguće razlučiti od misli“), pa u širinu kinesfere (ili „gestovne sfere koja je - važnija od anatomskog tijela - ponajprije prostor bliskosti čije rubove udovi mogu dodirnuti“).
  
  Svjesna tijela koje je simptom društvenih i povijesnih događaja, ili onog sudbinskog u svojoj simboličnoj (ničeanskoj) dimenziji, ili pak Cunninghamovog tijela nepredvidljive partiture autorica istražuje „neograničene tekstualnosti tjelesnih krajolika“; pažljivo da njihovu krhku fluidnost ne povrijedi jednostranim stavom ili grubom uputom.
  
  „Suvremeni ples je reinterpretirao, ponekad i razložio te izvrnuo ljudsku anatomiju, pa čak i elementarne funkcije tijela, kako bi evocirao, mimo one prihvaćene i prepoznatljive figure, sva ostala moguća tijela, sva ona poetska tijela koja su u stanju preobraziti svijet preobražavajući vlastitu materiju.“
  
  Louppe suvereno i slobodno vlada materijom; s lakoćom šeće kroz povijest plesa ali ne u smislu dijakronijske evolucije nego privučena umjetničkim rješenjem primjerenim temi (stilovi, kompozicija, pojavne figure, čimbenici pokreta…) Tako se ravnopravno bavi antologijskim primjera plesne literature (Wigman, Graham, Humphrey, Limón, Cunningham, Paxton…) kao i onim bliskim joj djelima suvremene francuske scene (Bagouet, Obadia, Duboc, Gallotta…) Radeći na instrumentariju autorica se često vraća teoretskim postavkama Rudolfa Labana. Pritom, mislim da je potrebno primijetiti, citira knjigu Body, Space, Expression očito držeći Veru Maletić jednim od vodećih autoriteta u tom području. Ako se podsjetimo da je na Labanovoj tradiciji izgrađen program Škole suvremenog plesa Ane Maletić iz koje izlaze generacije plesnih umjetnika/djelatnika koje čine bazu suvremenog plesa u Hrvatskoj, onda je jasno da smo Poetikom dobili i višu, studijsku razinu starih znanja.
  
  „Labanov genij sastojao se prije svega u tome što je promatrao tijelo "u kretanju", a ne neko nepokretno tijelo koje kretanje pokreće. Spona koja veže pojam tijela s "kretanjem" (uostalom, kao i s "plesom") trebala bi uvijek biti "u" a ne "i". Upravo na temelju jednog takvog razmišljanja Laban je razvio četiri sastavna čimbenika pokreta. A zatim, u drugoj etapi, i pojam effort, toliko koristan svima koji žele dokučiti poetičke dosege pokreta.“
  
  Poetika izbjegava paradigme i definicije, ali se opet tijekom rada na tekstu iščitavaju vrlo konkretne karakteristike suvremenog plesa, poput doživljaja težine tijela vezane uz gravitacijski sustav, fluidnost konstruiranog pokreta, neanticipiranje nadolazeće geste, individualizacija tijela i geste kao izraz nezamjenjiva identiteta ili zamisli, proizvodnja a ne reprodukcija, važnost torza (najosjetljiviji i najizražajniji dio tijela, sjedište bioloških funkcija i unutarnjih organa), važnost sukcesije vezane uz tijek kralješnice, volumen kao ključna vrijednost koja otvara tijelo prema svijetu…
  
  Imale su pravo i Jelena Rajak koja nam je prva uzbuđeno pričala o Poetici pri jednom dolasku iz Francuske i onda s požrtvovnom strašću provela sate i sate, proničući u odnos smisla i ritma jezika, i Katja Šimunić, koja je, i sama na postdiplomskom studiju u Parizu, provela stručnu redakturu, i uz nju otkrivala bogatstvo misli i izraza i Iva Nerina Sibila koja je kao urednica odradila sve one beskrajne detalje koje znače život knjige. (Naravno, sve to bi bilo nedovoljno da nema Željke Turčinović i Hrvatskog centra ITI kao izdavača. I onda Nade Dogan, iznimno posvećene likovnosti odnosnu dizajnu plesnih izdanja.) Poetika je važna jer, kako u pogovoru naglašava prevoditeljica, svojim postavkama otvara put za tumačenje plesnih djela, ali put koji proizlazi iz prirode samog plesa; ishodišna je i iznimno primjenjiva jer prepoznaje, prati i raščlanjuje i nama bliske pojmove i instrumentarij. Nije to samo studiozan prijevod jedne dobre knjige, to je postavljanje ishodišne baze i terminologije, materijala za nove generacije, koje će kao dio Europe i svijeta nesumnjivo tražiti više.
  
  © Maja Đurinović, KULISA.eu, 22. ožujka 2010.

Piše:

Maja
Đurinović