Plesna scena.hr

Ples i filozofija

Kretanja, časopis za plesnu umjetnost, ur. Katja Šimunić, br. 12, Hrvatski centar ITI, Zagreb, 2009.

• Odnos tijela koje pleše i misli, goruća preokupacija suvremenog plesa, okosnica je dvanaestog izdanja Kretanja. Temat Ples i filozofija problematizira taj odnos iz perspektive frankofonskog promišljanja plesa koji smisao plesa iščitava iz tijela koje ga stvara, dok ga rubrika Kroz izvedbe istražuje referirajući se na pojedine predstave. Rubrike koje slijede Razgovor i Knjiga o plesu, kao i Kroz izvedbe, sadrže neizostavno istraživanje i bilježenje domaćeg plesa. Ovo izdanje završava rubrikom posvećenom često evociranom legendarnom umjetničkom djelovanju Mercea Cunninghama.
  
  Temat Ples i filozofija sadrži prijevodne tekstove francuskih autora 20. i 21. stoljeća. Kako sam naslov implicira, temat prožima filozofski i plesni diskurs. Uzajaman odnos filozofije i plesa razlaže tekst Recipročni sustav filozofije i plesa (u prijevodu Beate Vrgoč Turkalj i Vesne Nad) filozofkinje Véronique Fabbri, preuzet iz njezine knjige Ples i filozofija, s naglaskom na prijemčivost filozofskog diskursa na suvremeni ples, potpornu ulogu filozofije u plesu, s upozorenjima na opasnosti kojima je podložno takvo preklapanje, odnosno poteze koji mogu oslabiti njegovu autonomiju. Fabbri upućuje na filozofski, Artaudov izraz tijelo bez organa kao temeljnu postavku za razvoj ideje povezanosti tijela s mišlju i posljedično na krajnju postavku da je tijelo »točka zgušnjavanja fizičkih svojstava misli«, a ples »tjelesnost misli«.
  
  Jedan od prvih tekstova koji se uopće bavio pitanjem odnosa plesa i misli, tekst francuskog pjesnika i esejista Paula Valérya Filozofija plesa otvara temat (u prijevodu Beate Vrgoč Turkalj). Polazeći od vlastite očaranosti plesom, promatra ga iz perspektive filozofije (koju je uz studirao, uz pravo, arhitekturu i matematiku) sugerirajući bliskost plesa i misli. Služeći se kontemplacijom, potpomažući se pitanjima što je ples, kako i zašto se manifestira, bilježi svoja zapažanja (njegove vlastite zakonitosti, slobodu, kretanje unutar sebe bez vanjskih ometanja...) Valéry time afirmira ples kao umjetnost, kao »ozbiljnu stvar«, nasuprot dotada uvriježenom shvaćanju plesa kao zabave, tjelovježbe i društvene igre.
  
  Odnos plesa i misli složenije je razmotren u tekstu francuskog filozofa Alaina Badioua Ples kao metafora misli (u prijevodu Milene Bekić Milinović). Badiou polazi od Nietzscheove ideje plesa kao metafore »lake i tankoćutne misli suprotstavljene spontanoj vulgarnosti«. Ples, prema tome, otkriva zadršku imanentnu pokretu, označuje još neodlučenu misao; bit je plesa u onome što je zadržano u unutrašnjosti samog pokreta. I kao krajnja teza, »ples nije umjetnost, nego znak mogućnosti umjetnosti kakva je upisana u tijelo«, prema čemu su ključni problemi plesa što će se aktualizirati, a što sačuvati kao virtualnost.
  
  Tekst O korporeitetu kao antitijelu Michela Bernarda, utemeljitelja plesnog odsjeka na Sveučilištu Pariz 8 (u prijevodu Katje Šimunić) razvija ideju korporeiteta u opreci s tradicionalnim poimanjem tijelo nataloženim predrasudama, shvaćajući ga kao »potku koja podržava osjetilnost u samoj njezinoj materijalnosti«. Osjeti i fikcija također je tekst Michela Bernarda (u prijevodu Katje Šimunić) koji radi na promjeni shvaćanja tijela, u kojemu svoju teoriju osjetilne spoznaje kao dubinskog pokretača plesa autor razvija na tragu Merleau-Pontyjeve hijazmatske teorije osjetilnoga. Temat završava tekstom Michela Foucaulta Utopijsko tijelo koji se svojim razmatranjem utopijskih i hetereotopijskih značajki tijela posredno reflektira na suvremeni ples.
  
  Rubrika Kroz izvedbe donosi tekst Jelene Mihelčić o predstavi Marije Šćekić Human Error, premijerno izvedene u Zagrebu u svibnju 2009. godine. Tekst slijedi pitanje dualizma tijela i uma kojim se bavi predstava, odnosno pitanje ljudske pogreške odvajanja tijela, uma i duše, polazeći od postavki suvremenog neurologa Antonia Damasia o Descartesovoj pogrešci poimanja tijela i uma kao dvaju neovisnih svjetova. U tekstu Koje tijelo, koja gesta? Iva Nerina Sibila osvrće se na dvije predstave iz produkcije 2008/2009: Razloga 4 slovenskog koreografa i plesača Edwarda Cluga u produkciji i izvedbi baleta zagrebačkog HNK i SOLO. zagrebačke samostalne autorice i plesačice Sonje Pregrad. Tekst suprotstavlja ta dva koreografska pisma s naglaskom na njihov pristup tjelesnosti u kontekstu odnosa domaće institucionalne i vaninstitucionalne plesne scene. Rubrika je zatvorena tekstom Katje Šimunić koji ispisuje »plesni bezdan« Bolera Mauricea Ravela kao jedne od iznimno očaravajućih i koreografski najiscrpljenijih partitura u povijesti plesa.
  
  Rubrika Razgovor, svojevrstan nastavak prethodnog izdanja Kretanja koji je predstavio simpozij o djelu Milka Šparembleka, donosi tekst koji je zabilježila Maja Đurinović na temelju razgovora s Miljenkom Banovićem, Šparemblekovim suradnikom i gostom promocije Kretanja 11. Tekst proširuje započeti uvid u domaću plesnu scenu, odnosno hrvatske plesače 1950-ih kao i uvid u europsku i plesnu scenu toga razdoblja.
  
  Na preokupaciju Maje Đurinović vezanu za sudioništvo hrvatskih plesnih umjetnika u europskim plesnim promišljanjima osvrće se teatrologinja Antonija Bogner Šaban, pišući u rubrici Knjiga o plesu o njezinoj uspješnoj monografiji Razvoj suvremenog plesa: Ana Maletić, životopis (2008.).
  
  Posljednja rubrika posvećena je Merceu Cuninghamu (1919-2009), tekstom Sally Banes (u prijevodu Ire Nerine Sibile) o njegovoj koreografiji Story iz 1963. godine koja je, uvođenjem elemenata spontane odluke i improvizacije označila novu fazu istraživanja tog radikalnog avangardnog plesnog umjetnika.
  
  Korpus tekstova predstavljen u ovom izdanju Kretanja teorijska je podrška plesnoj umjetnosti kojoj je osnovna namjera, kako to sustavno naglašavaju urednice, platforma za uspostavljanje adekvatnog društvenog i akademskog statusa plesa. Objedinjujući pritom dosljedno interdisciplinarni i transdisplinarni pristup plesu, teme se kreću od zadiranja u suvremenu filozofiju i teoriju, preko sagledavanja europske i svjetske plesne scene do praćenja prakse i teorije na hrvatskoj plesnoj sceni. Istaknutu ulogu ovdje ima temat Ples i filozofija, koji dajući uvid u frankofonski pristup plesu ujedno i podcrtava vrijednost preklapanja plesa i humanističkih disciplina koje se bave iskustvom subjekta. Filozofija sudjeluje u samoizgradnji i afirmaciji suvremenog plesa u mnogim vidovima, počevši već od široke primjenjivosti njezina diskursa. Kako piše Fabbri, »filozofski pojmovi ne razlikuju se od ostalih pojmova, osim u organizaciji diskursa u koji su uključeni: radi se o tome da im se razvije izloživost, da im se precizira i transformira smisao, a ne da se oni koriste kao temelj spoznavanja predmeta«. Dodatni razlog odabiru tog temata, kako ističe Katja Šimunić u Uvodniku, jest objavljivanje Poetike suvremenog plesa Laurencea Louppea, u prijevodu Jelene Rajak, prve knjige u ediciji Plesni studiji biblioteke Kretanja. Promocija Kretanja 12 još se očekuje.
  
  © Mirna Rončević, KULISA.eu, 10. ožujka 2010.

Piše:

Mirna
Rončević