Plesna scena.hr

Tkati i šivati

Zagrebački plesni centar: Bones – hommage za dvije bakice, kor. Sanja Tropp Frühwald i Jule Flierl

• 
  Na žalost, često osjetimo koliko nam je neka osoba bliska i na neki način upisana u naše biće tek kad je fizički izgubimo. Onda nas tijelo boli, u samom centru, boli jer je nastala praznina, kao da nam je neki komadić tijela propao u bezdan. Poslije preko rupe naraste neka fina, osjetljiva opna, ali nikad više nismo isti. I kako se s godinama povečavaju gubici – jača svijest o organskoj umreženosti, drugima koji su nas diskretno, iznutra oblikovali. Smješteni u neki naš kutak, više ili manje sakriveni da bi ih onda, iznenađeno, prepoznali u nekoj svojoj gesti, rečenici, pogledu. I dalje, još čudnije: vidimo svoj odraz u drugima...
  
  Odlutala sam, i vjerujem da nisam previše zalutala, u mislima tijekom nove predstave Sanje Tropp Frühwald i Jule Flierl posvećene bakama. Riječ je o intimnom i komunikativnom teatru, dječjeg šarma i lakoće; možda i malo previše lakoće i nestrpljivosti u nizanju motiva i postavljanju pitanja. Ali u konačnici Bones - hommage za dvije bakice prenosi vedrinu i osjećaj smisla u kontinuitetu trajanja. Veseli, ako već ne tješi.
  
  U dvorani Zagrebačkog plesnog centra dočekala nas je neugledna scena, kao neki privatni, ne baš uredni prostor odlaganja kartonskih kutija. Da li odlagalište smeća, prazne ambalaže ili dječje sklonište, spremište tajni? Na jednoj kutiji, sigurno ne slučajno, piše ono znakovito: fragile. Kutije su i kulisa i scneografija i rekvizita, djelomično postaju i kostim. U pozadini se čuje engleska dječja pjesmica, vesela brojalica – kostiju (one bone, two bones... ). Izviruju, pojavljuju se autorice / izvođačice, Sanja Tropp Frühwald i Jule Flierl, u kostimu (Katharina Müller) koji podsjeća na starinsko donje rublje: ono kakve su nosile njihove bake.
  
  Nestašne unučice skovale su plan: nastanile bake u svojim tijelima, i tako otpočele igru skrivača, naizgled naivnu i nevinu, koji put na rubu infantilnosti, koji put na rubu pretencioznosti, ali nikad preko ruba. Kad mu se opasno približe, pik spas je brza, potpuna promijena raspoloženja i teme. Sve onako usput uz plesuckanje (izbor glazbe Damir Šimunović) i igru s kutijama (kojima se duhovito mijenjaju oblici tijela: kutija kao glava, kutija kao tijelo...) slažu se skice portreta dvije obične žene: Terezije Tišljarić i Ingeborg Flierl (jedna je bila tkalja, druga švelja). One nisu obilježile svjetsku politiku niti nacionalne povijesti, ali su se s njom – inspirativno – nosile. Bile su djevojke, žene, radnice, majke, sada, nakon svega, u projekcijama svojih unuka prekrasne nasmiješene bake. Bake koje plešu. A o čemu su sanjale, što su očekivale od života, muževa, boje li se smrti? Komunikacija satkana od pitanja, nikad preozbiljno, zapravo sebi postavljenih, dojmljiva je u bezbrižnom vitalizmu izvedbene igre. I izbjegavanju odgovora. I koliko se možda ova cijela igra činila ležerna, dimenzija video projekcije potvrđuje promišljeni koncept i preciznu izvedbu. (Uz autorice zaslužan je i Bartholomäus Honik) Kratki inserti su uistinu poput bljeska sjećanja, asocijacije, misli. Stare kartonske kutije kao i tijela postaju ekrani koji otvaraju svjetove u boji, naizmjence, pa usporedno, pokreću neku neobičnu inačicu igre memory.
  
  Ono što izvedbu predstave Bones – hommage za dvije bakice odigrane u Zagrebačkom plesnom centru 16. i 17. travnja 2010, čini iznimnom očita je činjenica da u igri nisu samo predviđene četiri osobe, dvije bake i dvije unuke, nego da se tu uguralo i peto pra biće, pa je Sanja Tropp Frühwald (u visokoj trudnoći) implicitno imala dvostruki dijalog. Stoga je trenutak projekcije na ogoljeni impozantni trbuh – kada se njime prošetala baka sa žitnim poljima spojio svjetove u jedan jedini: naš, tužan kao međimurska pjesma koju istovremeno pjeva Jule Flierl naglavačke zaronjena u kutiju, a opet: najljepši od svih svjetova... Sretno malom putniku!
  
  © Maja Đurinović, KULISA.eu, 22. travnja 2010.
  
  
  koncept, koreografija, izvedba: Jule Flierl, Sanja Tropp Frühwald
  video koncept: Jule Flierl, Sanja Tropp Frühwald, Bartholomäus Honik
  montaža: Bartholomäus Honik
  kamera: Bartholomäus Honik, Goran Škofić
  video-izvedba: Terezija Tišljarić, Ingeborg Flierl
  dizajn scene: Sanja Tropp Frühwald, Jule Flierl
  dizajn zvuka i izbor glazbe: Damir Šimunović
  kostimi: Katharina Müller
  voditelj tehnike i rasvjete: Bojan Gagić
  tekstovi: Jule Flierl, Sanja Tropp Frühwald
  fotografija: David Mihoci
  grafički dizajn: Caroline Böttcher
  produkcija: VRUM performing arts collective

  podrška:  Ministarstvo kulture RH, Gradski ured za kulturu, obrazovanje i šport Zagreb, Stadt Salzburg, Hrvatski Institut za pokret i ples, Dock11 Berlin, tanzhaus nrw, Schauspielhaus Düsseldorf, "Embassy of..." festival

  hvala: Till Frühwald, Stefan Fischer - Fels, Cornelia Schäfer, Ariane Rindle, Henrike Kollmar, Kirsten Garmers, Felipe Salazar, Nataša Mihoci, Vlatka Jeh, obiteljima

Piše:

Maja
Đurinović