Plesna scena.hr

Novi val riječkog plesa

7, autori i izvođači Senka Baruška, Ivana Peranić, Kate Foley, Sanja Josipović, Žak Valenta, Udruga plesnih umjetnika Hrvatske – Podružnica Rijeka

• 
  Projekt 7 nastupni je projekt riječkih samostalnih plesnih umjetnika okupljenih u Udrugu plesnih umjetnika Hrvatske – Podružnica Rijeka. Riječka scena dosad se nametnula kao jedna od najdosljednijih na području razvijanja tjelesnog kazališta u Hrvatskoj. No plesni izričaj, osim u okviru baleta HNK Ivana pl. Zajca i pedagogije, nekako je ostao po strani.
  
  Umrežavanje resursa, kako produkcijsko-financijskih tako i umjetničkih, jedino je dugoročno održivo rješenje i za mnogo snažnije scene od riječke. Tako je udruživanje umjetnika koji već godinama djeluju kao samostalni autori, izvođači i pedagozi logičan i nužan potez.
  
  Projekt 7 nadahnut je radom grupe sa slovenskom koreografkinjom Andrejom Rauch na zajedničkoj cjelovečernjoj predstavi. No, s vremenom se modificirao u sedam kratkih autorskih sola, kojim svaki umjetnik predstavlja vlastitu poetiku i plesačku osobnost. Nepretenciozno, a funkcionalno spojeni u jednu cjelinu, 7 je točno odabrana forma za najavu zajedničke platforme i, nadam se, novog vala na riječkoj plesnoj sceni.
  
  Rad Senke Baruške, jedne od ključnih osoba u pokretanju scene, razigran je i brbljav solo koji se ponavlja tri puta, mijenjajući scenski kontekst. Baruška se ponovno predstavila kao upečatljiva i duhovita izvođačica, fine kvalitete pokreta i zarazne energije. Gordana Svetopetrić, prisutnija na domaćim pozornicama, sličnih mekih i rasplesanih kretnji, u svom se radu referirala na ostale koreografije, ritmičnom i repetitivnom strukturom dobivenom od posuđenih gesti. Sanja Josipović, gotovo nepoznata izvan riječkog okvira, poigrala se s odnosom plesačke izloženosti i introvertiranosti te se pokazala kao snažna i zanimljiva plesačka pojava. Kate Foley, dosad poznata po autorskom i pedagoškom radu, izvela je rad nadahnut „svojom živom krvi koja se miče pod mikroskopom i kraljičinom srušenom krvi“. Ovaj čvrsto strukturiran, dinamičan i plesački vrlo kvalitetno izveden solo ujedno se istaknuo kao najcjelovitiji od navedenih.
  
  Od koreografije plesačkog tijela prema koreografiji prisutnosti, pomaknula se Ivana Peranić, dosad poznata po radu unutar Teatra Rubikon. Njezin rad donosi refleksiju na proces koji postoji koreografski materijal, a tretira tijek pokreta kao melodije. Žak Valenta, kazališno najaktivniji od sedmero izvođača, izveo je kratku improvizacijsko-filozofsku vinjetu. Kako u svom recentnom autorskom radu dosljedno propituje bit kazališne izvedbe i sebe kao dugogodišnjeg izvođača, i ovdje na duhovit i samoironičan način kreće iz vlastitog iskustva plesa u riječkim klubovima 1980-tih. No, prebacujući se na današnje iskustvo traganja za izvedbenim materijalom kroz improvizaciju, Valenta postavlja tezu o bezimenosti plesa, diskretno oslovljavajući jedno od središnjih pitanja oko kojeg se vrti suvremena plesno-teorijska diskusija. (Zanimljivo je da time gotovo replicira rad Ništa Irme Omerzo, koja se na sličan način bavi neuhvatljivošću plesa u rešetku tržišne proizvodnje, izmicanjem verbalne kontrole nad plesom, nedefiniranošću plesnog rada i društvenom marginalizacijom ove umjetnosti.) Najavljena Ivana Kalc je nažalost zbog bolesti otkazala nastup.
  
  Glazbu koja je objedinila ovih šest solo radova skladao je Josip Maršić, svjetlo je oblikovao Alan Vukelić, a predstavu je pratila izložba fotografija Aleksandre Saške Mutić, Branka Kukurina i Petra Fabijana.
  
  © Iva Nerina Sibila, KULISA.eu, 7. svibnja 2010.

Piše:

Iva Nerina
Sibila